Koncept suosjećajne politike dobio je svoje birače u RH

S vremena na vrijeme, moj me prijatelj Drago pozove da nešto napišem za Autograf. Iz pogleda i iskustva mirovne aktivistice.

Ovaj put upit sam dobila kao kandidatkinja, a onda i izabrana vijećnica platforme Možemo! u Gradsko vijeće Grada Osijeka. Pretpostavljam, kao (nova) političarka nove političke paradigme – politike suosjećanja. Tako smo Drago i ja odlučili da se zove i ova, nova kolumna.

Tako se predstavljam i obrazlažem zašto sam ušla u lokalnu politiku u svojoj 72-oj godini života, tako sam predstavila građanima naš program – kao mirovni poduhvat koji u srcu ima Osijek kao miroljubivu, dobro organiziranu i povezanu zajednicu ljudi koji brinu jedni za druge, za zajedničko dobro, sva živa bića i našu planetu.

U mjesec dana skromne kampanje, dobrim dijelom i prelijevanjem vidljivosti Možemo! Zagreb, naša je lista dobila potporu Osječana u mjeri kojom smo dobili dva vijećnička mjesta. I puno mladih ljudi koji se žele aktivirati! I gotovo opipljivu nadu u pravu promjenu.

U mjesec dana skromne kampanje, dobrim dijelom i prelijevanjem vidljivosti Možemo! Zagreb, naša je lista dobila potporu Osječana u mjeri kojom smo dobili dva vijećnička mjesta. I puno mladih ljudi koji se žele aktivirati! I gotovo opipljivu nadu u pravu promjenu

Ali i izazov pred nama – što sada? Kako s dva (od 31 vijećnika) biti promjena – uvesti okus politike suosjećanja u političku praksu Grada i građana?

Kako se za to pripremam, kakvo će to iskustvo biti – o tome imam poticaj i pisati. Zahvalna za ponuđeni prostor Autografa.

U politiku ulazim jer sam uvjerena da je promjena političke paradigme nužna – lokalno i globalno.

Sustav koji se temelji na nemilosrdnoj moći dominacije i autoritarnoj moći (moći ”nad”), koji institucionalizira pohlepu, a održava se strahom, ne može iznjedriti konstruktivne odgovore na prijeteći porast ekonomske, socijalne (rastuće podjele i ekstremizmi) i ekološke nesigurnosti.

Takav sustav ne može iznjedriti otporna gospodarstva, gradove i lokalne zajednice jer je ne oslanja, nego čak slabi društvenu povezanost. Iako društvena povezanost, zapravo, odgovara na milijune naših ljudskih potreba na koje niti jedna država ne može niti treba, ona je zanemarena.

Postala je poput nekog nevidljivog tajnog života kojeg se prepoznaje jedino u epizodama spontane solidarnosti u vremenima katastrofa. A o njoj će ovisiti otpornost i nova kreativnost koja nam je potrebna. Gradi se suosjećanjem, suradnjom i solidarnošću (moć ”sa”). Zato njihovu institucionalizaciju u politike suosjećanja držim nužnošću.

”Radikalizam suosjećajne politike ovisi o inzistiranju na tome da društveni (a ne ekonomski i politički) kriteriji budu glavni fokus političkog odlučivanja. Ona je inkluzivna a ne isključiva, egalitarna a ne hijerarhijska i počiva na druženju i odnosima umjesto na dominaciji. Podrazumijeva davanje prioriteta najslabijim i siromašnima te jačanje pojedinaca i grupa spremnih održavati izgradnju društvenog tkiva usprkos ekonomskoj i političkoj subverziji s kojom ćemo biti suočavani”. (Kevin Klements).

Pomogli su mi primjeri dobrih praksi (najčešće iz polja djelovanja društvenih pokreta), teoretičari i praktičari nenasilnog djelovanja (posebno J. P. Lederach i K. Klements) te proces osnivanja Politike nenasilja – ustanove za mirovno obrazovanje i djelovanje u kome smo o toj temi promišljali protekle dvije godine.

Sustav koji se temelji na nemilosrdnoj moći dominacije i autoritarnoj moći (moći ”nad”), koji institucionalizira pohlepu, a održava se strahom, ne može iznjedriti konstruktivne odgovore na prijeteći porast ekonomske, socijalne (rastuće podjele i ekstremizmi) i ekološke nesigurnosti

Poklopilo se s lokalnim izborima i, rekla bih, pokretom političke platforme Možemo!.

Ključna zabluda koju je trebalo odbaciti je ona da je u politički život dovoljno unijeti osobno poštenje i moral. Nije. Treba htjeti mijenjati politički sustav koji u mrežu korupcije, klijentelizma, neprofesionalnosti i nerada zapretava ne samo ”prljavu” politiku nego i sve nas – društvo. Iako je se većina gnuša, opći je stav da je politika takva, da je to normalno. A nije.

Nakon kampanje i izbora sam ohrabrena, motivirana, inspirirana, osjećam se povezanom. Vidim smisao. No oprezna sam!

Ne dvojim – vrijednosti koje su u temelju nenasilnog djelovanja imaju mjesto u politici; sve jasnije prepoznajem što to u praksi znači i to bolje artikuliram; ljudi to čuju jer je blisko našim temeljnim potrebama.

I, važno, koncept suosjećajne politike je dobio svoje birače!

Sada oprezno dalje imajući u vidu znakove na putu (J. P. Lederach): prihvatiti rizik vlastite ranjivosti (i neki stupanj neuređenosti i nesigurnosti), korak po korak iznalaziti načine (razvijati novu imaginaciju) kako u konkretnim situacijama ostati pri vrijednostima i programu, nadilaziti pojednostavljeno, dualističko razmišljanje, naučiti kako dosezati i one kojih se bojimo ili preziremo, i dakako, graditi povezanost s građanima.

Pokušavam imaginirati prvu sjednicu Gradskog vijeća. Javit ću se.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Učitelji su ključ – Sukob kao prilika
    •  Dijalog oko roda Što ja znam, kako razumjevam rod?
    •  Radost i politike nenasilja
    •  Pridonosim li prepoznatljivosti emancipirajuće božanskog?
    •  15 godina mirovne nagrade ''Krunoslav Sukić''
    •  Prestanite za ime Boga! TREĆI PUT POSTOJI!
    •  Osječki Černobil – bitka nije dobivena, borba tek predstoji
    •  Građanima nisu jasni vidovi strukturalnog nasilja na djelu
    •  Mirotvorstvo na nišanu – treba nam prekretnica
    •  Iznenadne strahote u Srbiji i obrazovanje za mir

> Svi tekstovi ovog autora