Kosturi iza samostanskih zidina

Karl Rahner je uoči materijalne i duhovne bijede nakon završetka Drugog svjetskog rata zapitao kako pronaći Boga u svakodnevnici. ”Gott meines Alltags” (”Bog moje svakodnevnice”) naslov je ranog molitvenog teksta iz zbirke ”Molitve u šutnju”.

Tada je molitvu doživio kao materijal iz kojeg se stvaraju esencijalne životne odluke, kao zvuk koji nastaje u muziciranju violine i gitare. Da bi dočarao nastanak i širenje zvukova iz instrumenata, Karl Rahner je posegnuo podjednako za visokim tonovima Bachove mise u H-molu i za Stravinskim, prije nego za šansonama svojeg redovničkog brata Aime Duvala, a ponekad čak i za skladbama Beatlesa. Smatrao je da ta muzika uzdiže i vodi do Boga.

Šezdesete godine prošloga stoljeća, nakon ”proljeća” što ga je liturgijska reforma Drugog vatikanskog sabora podarila Crkvi, bile su godine procvata duhovne šansone i glazbenika u redovima redovnika i redovnica. Bilo je to ”proljeće” intenzivnog doživljavanja duhovnosti i eksperimentalnog polja za nove liturgijske izraze i oblike.

U Francuskoj je u to vrijeme isusovac Aime Duval u svojim šansonama kroz duhovnost dočaravao fizičko-duhovnu potrebitost čovjeka u svakodnevnici (”Rue des longues haies”, ”Seigneur mon ami”) i pratio pobunjene studente šezdesetosmaše na barikadama.

U Belgiji je dominikanka redovničkog imena Luc Gabriel, a u civilu Jeanne-Paule Marie ”Jeannine” Deckers (rođena 1933. u Laekenu) sa svojim pjesmama, prije svega svojim glasom ”poput srebrnog zvona”, osvojila srca svojih susestara, zatim vjernika i vjernica u crkvama diljem zemlje, kamo su je njezine poglavarice poslale.

Naposljetku su se i glazbeni menadžeri hitova oduševili njezinom šansonom ”Dominique” posvećenom osnivaču dominikanskog reda, svetom Dominiku. Uskoro se njezina slava proširila i Europom, a nije trebalo dugo Soeur Sourire postala je popularna i u Novom svijetu.

Prošlost obilježena nesređenim djetinjstvom uspješnu Soeur Sourire sustiže na vrhuncu uspjeha i potom slijedi njezin dubok pad. Ona se ne zna nositi sa životom između svjetovne slave i samostanske poniznosti. Njezino ime, njezine zarade, njezin glas – sve mora pripadati samostanu

Glazba vodi do Boga, no najpoznatiji izvođači duhovne glazbe i glazbenici iz svećeničkih odnosno redovničkih redova, kao da konterkariraju ovu tvrdnju.

Ovo su dva primjera koji iza božanstvene glazbe kriju krhke, lomljive i slomljene egzistencije, a danas su u vrijeme kad se Crkva još bori sa sjenama zlostavljanja djece i mladih u njezinim ustanovama, živa upozorenja da duhovni život nije jamstvo za duhovnu snagu.

Crkva je to prečesto zaboravljala, stavljajući pred svoje svećenike, redovnike i redovnice, prestroge zahtjeve koje mjeri po idealima i ostavlja ih osamljene kad zataje.

Nakon što je kanal Arte 19. srpnja 2021. godine emitirao reprizu filma iz 2005. godine ”Soeur Sourire – Journal d’une tragédie” film je otvorio neke nove aspekte njezinog života.

Soeur Sourire je skončala nesretno, počinila je samoubojstvo 1985. godine zajedno sa svojom lezbijskom partnericom, pritisnuta alkoholizmom, drogama i teškim novčanim dugovima. Njezino djetinjstvo je bilo nesretno, obilježeno neuspjelim brakom roditelja. Najprije traži utočište u studiju dizajna, a uz glazbenu poduku (bez sustavnog studija) ostvaruje prve kontakte s prijateljicama lezbijskih sklonosti.

Odluka da stupi u dominikanski samostan Fichermont kod Waterlooa, motivirana je, kako je i sama bila svjesna, bijegom od autoritarnog okruženja. Ubrzo spoznaje da je iz lošeg postojećeg sustava pobjegla u još gori autoritarizam poglavarica i susestara.

Tek kad se odlučila izaći u javnost sa svojim samostalnim skladbama i tekstovima, poglavarice i sestre prihvaćaju njezin talent i odlučuju ga materijalizirati. Proizvođač gramofonskih ploča Philips s Jeanninim pjesmom ”Dominique, nique, Dominique, nique, nique…” (u čast svetom Dominiku, ocu njezine redovničke zajednice) ostvaruje neslućeni profit. No niti pravo ime niti lice nove zvijezde ne smije izaći u javnost, diktiraju crkveni autoriteti.

Prošlost obilježena nesređenim djetinjstvom uspješnu Soeur Sourire sustiže na vrhuncu uspjeha i potom slijedi njezin dubok pad. Ona se ne zna nositi sa životom između svjetovne slave i samostanske poniznosti. Njezino ime, njezine zarade, njezin glas – sve mora pripadati samostanu.

Alkoholizam i droge postaju joj neizostavni pratitelji kroz nekoliko njezinih daljnjih skladateljskih pjesama (”Sa joie, ses chansons”, 1964. godine).

Nakon što se odlučila založiti, kao duhovno i socijalno angažirana pjevačica, na valu ženskih pokreta, otvoreno kritizirajući katolički odnos prema ženama, za antibebi pilulu i za seksualne slobode (”Le temps des femmes”, ”Les grands débiles”, ”Les Con-conservateurs”, ”La Pilule d’or”), od 1967. godine publika više nije zainteresirana za nju, a Crkva je bojkotira u svakom pogledu. Redovnička zajednica je ostavlja na cjedilu, i duhovno i financijski, a sva autorska prava prisvajaju Crkva i proizvođač gramofonskih ploča tvrtka Philips.

Sličnu sudbinu doživio je i svećenik-pjevač Aimé Duval, poznatiji kao Père Duval (lipanj 1918. – 30. travnja 1984.) isusovac, gitarist koji je postao popularan izvođenjem vlastitih hitova u pedesetim i šezdesetim godinama prošlog stoljeća.

Rođen je u Le Val-d’Ajolu, u istočnoj Francuskoj, u Vogezama. Svoju prvu skladbu napisao je već kao sjemeništarac u Bruesselu. Godine 1944. zaređen je za svećenika i poslan u konvent u Reimsu kao učitelj francuskog jezika. Ondje se sve više posvećuje glazbi i uskoro stižu javni uspjesi i pozivi na koncerte.

Za svojega života proputovao je 45 zemalja, u kojima je nastupio na ukupno 3.000 koncerata. U Zapadnom Berlinu pjevao je pred 30.000 slušatelja uoči podizanja Berlinskog zida u kolovozu 1961. godine, a 1965. je pjevao kao prvi zapadnjak i prvi svećenik u Varšavi.

Nakon toga slijedi slom, povezan s krizom ovisnosti o alkoholu, liječenjem i ponovnim padom. Družio se s anonimnim alkoholičarima kojima posvećuje i pjesme koje nastaju u toj fazi.

Karl Rahner je uoči materijalne i duhovne bijede nakon završetka Drugog svjetskog rata zapitao kako pronaći Boga u svakodnevnici. ”Gott meines Alltags” (”Bog moje svakodnevnice”) naslov je ranog molitvenog teksta iz zbirke ”Molitve u šutnju”

Istodobno piše autobiografiju i bespoštedno se ”obračunava” sa svojim životom (”L’enfant qui jouait avec la lune”). Knjiga je izašla neposredno prije njegove smrti 1984. godine za vrijeme koncerta u Metzu i potpisana je kao Chanteur, Jésuite, Alcoolique.

Soeur Sourire i Pere Duval jesu unikatne pojave, koje su u vrijeme koncilijskog entuzijazma nailazili na odjek i postigli neslućenu popularnost. Crkva je tada prepoznala pastoralnu vrijednost takvog ”dušobrižništva”.

No valja razmišljati o nesretnim sudbinama tih uspješnih ličnosti – zvijezde u javnosti, a slomljene egzistencije iza fasade, i ostavljene na cjedilu kad su izostajali uspjesi.

Poruku kakvu šalju njihovi životi: Svećenik je identifikacijski lik i ne smije pobuditi ni traga sumnje da on sam ne vlada svojim životom, nego da neke ovisnosti vladaju njime. To isto vrijedi i za redovnicu, što potvrđuje dominikanka uvijek nasmiješena barem na omotima svojih ploča. Kako izgleda iza fasade, to se svijeta ne tiče.

Danas, kad je Crkva pod dojmom zlostavljanja djece i mladih, kad su se zbog tih nedjela u crkvenim ustanovama i vjernici i vjernice počeli udaljavati od nje, i kad se papa Franjo odlučno uhvatio ukoštac s tim zlom, treba usmjeriti pogled i na slomljene živote u svojim redovima.

Crkveni poglavari koji ne znaju biti dobri pastiri svojim povjerenim svećeničkim i redovničkim dušama, teško da mogu biti odgajatelji djece i mladih.

Navedena dva slučaja su istaknuti primjeri, ali ne usamljeni slučajevi. Pogled iza samostanskih zidina može otkrivati crne tajne. Treba ponovno pročitati ”U ime ruže” Umberta Eca.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora