novinarstvo s potpisom
Katedrala sv. Vida jedno je od mjesta koje se uvijek radujem posjetiti kada dođem u Rijeku.
Ta iznimno lijepa građevina, barokna rotunda monumentalnih proporcija, koju su podigli riječki isusovci kao samostansku crkvu (gradnja je otpočela u lipnju 1638. i trajala je, tako stoji u knjigama, uz prekide, stotinu godina, dok je kao uzor poslužila je čuvena venecijanska crkva Santa Maria della Salute) emanira jednu vrst magnetske privlačnosti za oko i um sklon estetici.
U svojoj zaobljenoj, kružnoj savršenosti, taj objekt zrači elegantnom samodostatnošću, pozivajući prolaznika da se zaustavi pred njim – tih, malen i nijem, da samo promatra glave nešto izdignute u vis, k ispupčenju na gornjoj kupoli – da stoji, i da se divi.
Upravo tako viđen čovjek, s leđa, u sitnoj, gotovo pa dječačko-dječjoj krhkosti, s kojom stoji pred golemosti – ili samo nepoznatosti ničeg drugog do li samo stanja vlastita života – onoga što u njemu još predstoji – tako, uvijek su nas učili, ima smisla vidjeti svaku ljudsku egzistenciju.
Za razliku od brojnih parafraza, varijanti i obličja koje je čovjek, na tom intenzivnom, katkada zadivljujućem, no često surovom poprištu zvanom život, prinuđen nositi ili, pak, koje mu se katkada s pravom, no katkada i s potpunom pogreškom, pripisuju…
No da, katedrala svetog Vida (njen kružni tlocrt, prekriven kupolom, čini je tako osobitom, pa je čovjek, ne slučajno, uspoređuje s drugim znamenitim sakralnim građevinama toga tipa, čuvenim svjetskim rotundama, poput rimskog Panteona, ili krstionice na Piazzi dei Miracoli u Pisi, s crkvom Rotonde u Solunu, crkvom sveti Georgije Rotundo u Sofiji…) – ona u sebi ima nešto enigmatsko, ali i apologetsko, čovjeka suočava s misticizmom postojanja, budi u njemu osjećanje pripadnosti i obrane vjere – ne u bilo kakvom, deklarativnom smislu, već u smislu dubljem i višeznačnom, koji u sebi sjedinjuje osjećanje tajne i začuđenosti, kao i spokojstva, kakvo uvijek rađa susret s lijepim, s harmonijom.
Skrušenost i poniznost što se obično javljaju pri susretu s vjerskim objektima ovdje izostaju – ovdje se radi o nečemu drugome, o tihom mirotvorstvu što ga rađa ovaj impozantan objekt, u srazu sa svojom okolinom – s malim, polukružnim kamenim trgom, pred svojim pročeljem, zajedno s terasom i klupama kafića pored, sa stepenicama kojima se spušta s neke strme gornje uličice, s lukom pod zvonikom kroz kojega se prođe i istoga časa izbije se na bučnu i prometnu, brzu ulicu, koja se spušta od Guvernerove palače k Rječini i kanalu…
Sve zajedno – neobično, tim više, ili još možda ponajviše, jer je u ravni s pročeljem crkve, samo kojih desetak metara iznad, poput nekog izrezanog, pa umetnutog kolaža u tu sliku, riječki zatvor, točnije, njegovo stražnje dvorište.
Baš ondje, kod stražarske kućice, stoji ovoga puta jedan naoružan stražar, dovikuje se s gospodinom koji sjedi i doručkuje pred kafićem, tik do meni tako lijepe, privlačne, crkve.
Tako, posve neplanirano, ulijećem toga jutra u privatne kadrove jednog, čini se, nešto razbarušenijeg života, koji se je baš toga jutra oslobodio zatvorskih veriga.
Koliko ih je dugo nosio i zbog čega – to ne znam, ali poznato mi je da bivši zatvorenik u visokome stilu rado puši cigarillose i dijeli ih građanima koji s njim žele podijeliti radost novostečene slobode, da savjest voli umirivati geslom koje glasno izvikuje, škropeći njime, kao nekom svojom svetom vodicom, glave prolaznika, a koje glasi – Tko barem jednom u životu nije bio u zatvoru, taj kao da i nije živio…, kao i to, da je netom oslobođeni u prijateljskim odnosima sa zatvorskim čuvarem, s kojim se, uostalom, cijelo vrijeme, iz podnožja lijepe katedrale dovikuje, izlažući mu plan svojih sljedećih poteza, sada kada je konačno na slobodi.
Slušam ga, progovara i o generalnoj ljudskoj situaciji, za koju drži da je problem bez svojega rješenja, jednadžba pred kojom su padale i daleko umnije glave od njegove vlastite, za koju drži da je ipak, dobrim dijelom budalasta…
No napominje, kako je, prema njegovom doživljaju, svaki čovjek domaćin i prijatelj jedne velike budale – sebe samoga, dakako. Kao da sam ovu misao već negdje drugdje čula, ili sam je možda, nekada i sama pomislila…
Tko zna što se je još moglo čuti slušajući ovog odsluženog zatvorenika, s kojim me je, zapravo, spojila jedna tiha i lijepa crkva (prisjećam se sada da njena slika resi poleđinu hrvatske novčanice od 100 kuna), mirotvoračka, čija stamenost netremice promatra jedan burleskni nastup koji, unatoč tome što broji niz improvizacija, u stvari počiva na besprijekornoj istinitosti.
U tom smislu, i iz te vizure, ovaj život, kao zapravo niti bilo koji drugi, nema nimalo – i ni po čemu – nižu cijenu od bilo kog drugog, iako bismo bili skloni nivelirati ga baš po tom principu.
Ali princip vjere – koji je tu, tik do ove zatvorske horizontale, izdignute samo nekoliko katova iznad, to nam izravno – i na ovome mjestu tako neporecivo brani, ostavljajući nas da se u nemoći i nepomičnosti gnječimo u dijeljenjima i hijerarhijama, u nižosti i višosti, zaudarajući pri tom već i sami sebi, poput starih smuđeva u lošem, zagorjelom, već po tisuću puta korištenom ulju.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.