Važnost logike i mira, Ivana Đikića i Sanje Barić na primjer

Dugo traje pandemijska napetost. A onda, povrh toga kao da se obistinjuju Balaševićeve riječi: ”Bog je stvarno, pravi šeret, na strmini doda teret”.

Teretu dvogodišnjeg života u okvirima ograničenja i neizvjesnosti, jer niti znamo što nas još čeka niti koliko će dugo trajati, dodaje se prevelika količina nelogičnih tvrdnji i dezinformacija.

Nije svaka rečenica za razmišljanje, neke su i krađa vremena ili teško podnošljivo omalovažavanje zdrave pameti. Gdje da se čovjek malo odmori od agresivnosti neznanja, gdje da se zaštiti od stresa neviđene neodgovornosti onih koji se kao politički predstavnici ističu u javnosti?

U radu ustanove Politike nenasilja, na radionicama koje traže nenasilne odgovore na verbalno nasilje prati nas rečenica: ”Kada nisi agresivan, u političkoj areni te doživljavaju kao slabog”.

Svjesni smo da je agresivan pristup uobičajen, prihvaćen pa čak i preferiran u javnom nastupu kojim se želi poslati poruka: jer smo jači, mi smo karta na koju treba igrati. Agresivnošću pokazujemo da smo garanti vaše sigurnosti.

Na žalost, taj obrazac vjere u efikasnost agresivnosti podržava značajan dio građana. Na toj vjeri u efikasnost agresivnosti zarađuju svoje poene upravo oni političari koji, kada dobiju svojih pet minuta moći, skupo koštaju većinu građana – i one koji su ih birali. Njihov nasilni diskurs ostavlja štetne posljedice – i duhovne i materijalne.

Tek u evaluaciji tih agresivnih, tzv. moćnih politika vidimo koju nesreću one nose. Kažemo da su nesreća one politike iza kojih ne ostaje kao trag dobrobit za opće dobro nego dugovi, ne grade zajednicu nego je trag njihovog djelovanja podijeljeno društvo.

Obrazac vjere u efikasnost agresivnosti podržava značajan dio građana. Na toj vjeri u efikasnost agresivnosti zarađuju svoje poene upravo oni političari koji, kada dobiju svojih pet minuta moći, skupo koštaju većinu građana – i one koji su ih birali. Njihov nasilni diskurs ostavlja štetne posljedice – i duhovne i materijalne

Odjek njihove vike u ime slobode i teških uvreda protivnika nije širenje prostora slobode za sve članove društva kao zajednice. Ne, za njima ostaje mrak straha od zamišljenih zavjera i mrak nepovjerenja.

A nepovjerenje nije isto što i kritičnost. Dok kritičnost vodi saznanju, znanju, nepovjerenje i jednostavni odgovori na složenost problema kao što su novi virus i pandemija utiru put u neprosvijećenost.

No usprkos proizvedenom kaosu i nesigurnosti, koja je primjerena neizvjesnosti vezanoj uz COVID pandemiju, nismo osuđeni na strah i kakofoniju dezinformiranja i brkanja teza.

Ovdje želimo ukazati na neke mogućnosti izlaska iz neznanja, poluistina koje sve predstavljaju plodno tlo za nastavljanje agonije koju sami proizvode.

Što se tiče relevantnosti znanosti, podsjetili bismo naše čitatelje katolike da je već na Prvom vatikanskom saboru (kraj 19. stoljeća) zaključeno da između vjere i znanosti nema kontradikcije. Ako postoji sukob treba vidjeti u čemu je problem, što nismo još domislili vezano uz znanost, što nismo saznali vezano uz sadržaje vjere.

A što se tiče samog cijepljenja papa Franjo je jasno dao do znanja da nema nikakvih moralnih razloga kojima bi se opravdavalo protivljenje cijepljenju.

U kontekstu ovog posljednjeg dakle postavlja se pitanje, ako dakle ne postoji moralna prepreka, koja je onda ta koja postoji?

Promatramo li problem pod vidom nenasilja, prvo što treba znati: ne pogoduje nenasilju nepovjerenje u medije niti u znanost. Naprotiv pomaže povjerenje u svoju rasudnu moć, u razum kao instrument koji iz promatranja podataka može donijeti zaključak.

Ni stožer ni vlada nisu zamjena za naš razum. Kriterije o tome što je demokratsko društvo ne izvlačimo promatrajući ponašanja koja pokazuju premijer ili predsjednik države, već iz znanja i dobrih demokratskih praksi koje poznajemo.

Isto tako ni moguće nedosljednosti stožera nisu temelj na kojem donosimo odluke vezane uz pandemiju. Informacije ne tražimo od političkih čimbenika koji su zarobljeni zarobljenom državom koju su sami zarobili. Iz tog ropstva trebamo druge izvore i snage da se oslobodimo.

O pandemiji ćemo se stoga informirati kod znanstvenika koji su poput Ivana Đikića konzistentni u svojim izjavama od početka pandemije do danas. I koji su svojim angažmanom dokazali da su više od samo stručnjaka. Pokazali su da su odgovorni građani.

Takve svijetle točke trebamo tražiti: oni daju realnu nadu, realni optimizam, putokaz.

Sljedeći primjer je prof. Sanja Barić, njena edukativno bogata izjava kojom objašnjava zašto je besmisleno kao ljudsko pravo braniti voluntarizam kojim se demonstrira neodgovornost prema zajednici.

Dok još nismo svi prošli građanski odgoj, njena pravna tumačenja su od neprocjenjive vrijednosti.

Dugo traje pandemijska napetost. A onda, povrh toga kao da se obistinjuju Balaševićeve riječi: ”Bog je stvarno, pravi šeret, na strmini doda teret”

Važni su pravni argumenti, jer oni pokazuju da usprkos relativizmu koji se s desnog političkog spektra želi prodati pod pluralizam, ipak postoje kriteriji, istina, logika. Oni pokazuju u čemu je isprazno populističko kritiziranje politike cijepljenja i testiranja.

Kada takvu politiku promoviraju saborski zastupnici čitamo je kao poruku građanima: baš me briga za vas žive ljude, meni je važno dokazati moj koncept vlasti.

Naprotiv, ono što objašnjava i zagovara Sanja Barić zalažući se za poštivanje prava i procedura treba u svojim odlukama slijediti.

Ne, ne postoje razne istine, a posebno nema nikakve postfaktične istine, kako bi voljeli zalutali na političku pozornicu poput, hvala Bogu, bivšeg predsjednika Trumpa. Naprotiv, postoje i dalje istina i postoji laž i postoji neznanje.

Svaki od nas može ne znati, svaki može lagati, i nitko ne posjeduje svu istinu. Ali svaki je može tražiti. To ne ide putem odbijanja razgovora kao što to čine građani zagađeni populističkim politikama nepovjerenja prema javnom govoru i medijima.

Svjetlo nade ipak je u jasnoći kojom prof. Sanja Barić predočava što znači pravno tretirati problem. Ali onda trebamo biti zajedno i trebamo znanje a ne neznanje, razloge a ne slijeganje ramenima, trebamo kulturu dijaloga a ne ”kulturu isključivanja”.

Trebamo okrenuti glave prema onima koji svijetle nadom poput gore spomenutih javnih osoba. Kako bi nas nada, a ne tama zablude i poluistine vodili iz ove zaraze, bolesti COVID-19.

”Tankajmo” svoju hrabrost na takvim izvorima dobre nade. One koju svaki put možemo provjeravati, koja oslobađa za razgovor različitih, umjesto da sa smiješkom svjedoči mrak isključivosti.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Radikalno nježno u ''kvrgava'' vremena
    •  Prigovor savjesti u miru i ratu
    •  Mir radi Vivian Silva
    •  Biskupi pozivaju na otpor radikalnoj desnici
    •  Mir je održiv i samo u miru možemo razgranati svoje živote
    •  Gospodo na trgovima, korizma je: odrecite se nasilja
    •  Da ljudi budu ljudskiji
    •  Rodoljublje nije batinanje petnaestogodišnjih Vukovaraca
    •  Mirovnjačke minijature ili koga biramo za svoje vođe
    •  Baš sada, unatoč svemu, poticaj Vjernika ZA MIR

> Svi tekstovi ovog autora