Joseph Roth veliki pisac maloga svijeta, kakvih danas nema

U posljednje vrijeme nešto me vuče da se neprestano vraćam knjizi novinskih tekstova (reportaže, eseji, kolumne 1919. – 1939.) pisca Josepha Rotha.

Čitala sam, i pisala svojevremeno, o nekim važnim knjigama ovog pisca, ali ova knjiga njegovih novinskih tekstova, sada već jasnije uviđam, otkako ju je za naše čitateljstvo vrhunski prevela profesorica Gordana – Dana Grozdanić, i tiskala u svojoj izdavačkoj kući Gymnasium, pred godinu dana, kao da mi na neki način nadoknađuje – zamjenjuje ono što mi nedostaje u dnevnoj i tjednoj čitalačkoj stvarnosti, a što je kao nekim čudom iz nje isparilo, i dalje na tiho i na nevidljivo isparava, ostavljajući prostore naših novina tako bolno dosadnim, predvidljivim, lišenim čitalačkog iščekivanja i radosti, užitka čitanja što se na neki način podrazumijeva kao željena posljedica te kulturno informativne navade, kojom se, uobičajeno, vole dičiti pismeni (a čini se u nas već dugo i pospani) ljudi.

Ali ništa se više u našem svijetu ne podrazumijeva, pa niti činjenica da novine koje drže do sebe trebaju imati nekolicinu vrsnih i zanimljivih novinskih pisaca, čijoj razvlaštenoj, degradiranoj, a sada već i neskriveno ozlojeđenoj podskupini i sama pripadam – pisaca koji će svojim perom i nosom znati zagrepsti u takozvani ”stvarni život” i predočiti ga onom izvrsnošću i svježinom, onim duhovnim veseljem koje samo svojim znalačkim posredovanjem može iznijeti literatura, a kojoj će čitalac novina biti tako zahvalan, za komadić doživljaja koji dakako nema veze s idealizacijama, pa niti s naklonostima, gdje je tragalačko rovanje za istinama centralni generator djelovanja…

Sve ostalo ove doušnike i poslušnike bilo kakvih vladajućih sistema ne dodiruje istinski i zbilja, pa ih stoga i ne zanima, jer ono što je kužno, što zaudara i smrdi, to čovjek koji se za sebe pobrinuo kako treba, sve na daleko zaobiđe nekim dobrim Land Roverom, ili naprosto u dva poteza elegantno nadleti helikopterom

Roth je bio veliki pisac maloga svijeta, pisac kakvih mi danas nemamo, jer je umišljena goropadnost naših novinskih urednika, koji se humanosti i poštenja odreknu u tili čas, za dobru i čvrstu stolicu kakvu nudi sluganstvo korporativnome kapitalizmu i političkoj stranci, stvorila ili prezrivi, ili odbojno mrtvozornički pogled na sve što je istinsko i ljudsko, na sve zbiljske probleme stvarnoga svijeta, gledajući na njih isključivo s visoka ili preko debelo tamnih Gucci očala, šireći jedan pogled kroz svoja pokondirena urednikovanja koja idu na ruku isključivo i samo onima koji se, zahvaljujući svojim prefriganim novčanicima i bankovnim računima, imaju kamo skloniti, i još ih samo zanima da preko novinskih članaka saznaju (a za to imamo visoko opismenjenih i dobro plaćenih stručnjaka) gdje se ima za pojesti kakav i koliko slastan zalogaj, kako se odjenuti po posljednjoj modi, čime najbolje zategnuti kožu na licu i na stražnjici, gdje se najbolje opustiti od poslovnog stresa i pripremiti za Božić, i koliki su iznosi kvadrata stanova po četvornome metru u nekoj od naših dremljivih provincijskih metropola, po mogućnosti bliže moru.

Sve ostalo ove doušnike i poslušnike bilo kakvih vladajućih sistema ne dodiruje istinski i zbilja, pa ih stoga i ne zanima, jer ono što je kužno, što zaudara i smrdi, to čovjek koji se za sebe pobrinuo kako treba, sve na daleko zaobiđe nekim dobrim Land Roverom, ili naprosto u dva poteza elegantno nadleti helikopterom.

Ta recite i sami, zar muka i trud nekih ljudi ne zaslužuju uvijek samo bolje i bolje, pa neka bude i na uštrb jalovog svijeta pokunjenih trudbenika, koji bi zacijelo glasali i za neke druge, kada bi im se u ruke, prije toga, tutnuo kakav svežanj novčanica?

Čitam, dakle, ove novinske zapise Josepha Rotha i divim se njegovom literarnom velemajstorstvu, kojim naprosto zasljepljuju određeni članci, a koje bi teško bilo nazvati uistinu i samo novinskima – oni su minijaturni biseri pisanja kao takvog, koje osim što je precizno i slikovito, duhovito i empatično, kritično i sarkastično, gleda i opstoji u tome da ne priliježe niti uz jednu ideologiju niti uz jednu politiku (jasno je i otvoreno kritičar spram pojave Hitlera i nacionalsocijalizma u onodobnoj Njemačkoj, kao što je i realan u procjenama odgovora koje će na pojavu Trećega Reicha ili, kako on veli, ”filijale pakla na zemlji” dati ostatak uljuđenih europskih zemalja, ili pak Amerika…).

Roth nije bio niti onaj tip novinarskoga pisca čiji su predmet interesa bili dnevno politički događaji – pa ipak, kada u tekstu koji opisuje dojmove s posjete Beogradu, dok opisuje mlade činovnike u modernim širokim hlačama, i s jednako naherenim šeširima svijetlih boja na glavama, čitatelj vidi samo politiku i politiku, vidi – u toj, i u nizovima drugih, društvenu sliku koja ne laže, koja je vjerodostojna, a pri tom posjeduje i izražajnu autonomnost svojstvenu samome autoru, jednom od značajnih europskih bezdomnika čije nam je djelo ostalo u naslijeđe, rođenog u ukrajinskom gradiću Brody, 1894., a preminulog, 1939. u Parizu.

Pisani i objavljivani od početka dvadesetih godina prošlog stoljeća, pa do piščeve prerane smrti, 1939., uglavnom za važne europske novine, najvećim dijelom njemačkog govornog područja, kao što je Frankfurter Zeitung, odnosno za dio novina nazvan Feuilleton, posvećen kulturi i umjetnosti, a koji donosi i priloge koji su po svom neobaveznom, osobnom tonu, najbliži eseju, Roth je – više nego uvjerljivo demonstrira to ova knjiga – stvorio cijeli jedan zapanjujući niz briljantnih proza, literarnih remek-djela pred čijim efektom čitalac stoji zapanjeno i očarano, kao pred najčudesnije oslikanim platnom…

Tu ima svega, i sama tema diktira i boju i ton rukopisa, a teme nisu nužno uvijek velike – Roth piše interesantno cikluse članaka i o ljudima iz novinskih redakcija ili o hotelskome osoblju, a kako su tek nezaboravni njegovi zapisi s putovanja po rodnoj Galiciji ili putovanja u Rusiju, zapisi objedinjeni pod nazivom ”Židovska lutanja”, o istočnoeuropskim Židovima na Zapadu – o Židovima u Beču, Berlinu ili Parizu, potom zapisi s putovanja u Albaniju, ili u Italiju…

Knjiga okončava tekstovima pisanim u vrijeme kada je Roth već bio, poput mnogih drugih njemačko – židovskih intelektualaca, prinuđen otići u egzil, u Pariz.

Stvar je u tome da rečenice Josepha Rotha vode nepogrješivo – i onda kada opisuju zidove neke crkve, ili bistu nekog svećenika (iz predivnog ciklusa zapisa nazvanog ”Bijele zemlje”, s putovanja Francuskom), kadre su iz opisa tih zidova ili biste izvući nezamislivo mnogo – o čemu su mislili oni koji su ih gradili, je li taj svećenik uistinu bio biće prožeto duhom

Ovi su tekstovi važni po snazi i očaju svoga svjedočanstva strašnome povijesnom trenutku koji je već bio nastupio, iako Rotar nije bio službeni i zaslijepljeni notar začetaka toga radikalnog autoritarnog nacionalizma – oni su pokazatelj onovremenog odupiranja ludilu fašizma koje je već zavitlalo po svijetu svoje doktrinarne laži, pa se tim više Rothov glas doima tako usamljenim i očajnim, a tako pravednički gnjevnim, u svom jasnom i nedvosmislenom viđenju i prokazivanju istine, i u odvažnosti da je iskaže u punoj snazi.

Jedno je centralno obilježje svih ovih tekstova – u njima nema intelektualne želje za dominacijom, za prevagom, za moći, niti u tragovima – tu je sve pjesništvo, a to bi otprilike moglo značiti – svijest o ljepoti, i o gubitku, i sve ide nekuda, tako reći, samo po sebi, prelijeva se iz rečenice u rečenicu kao vrst samopokrenutog gejzira, koji nema drugoga izvora, niti se prelijeva u drugo – sve se događa i opstaje kao samo po sebi, poput nekog svjetskog čuda.

Nevjerojatno je kako nas neki tekstovi približavaju određenim povijesnim vremenima (i kroz njih zrcale naše doba), a da, sami po sebi, ne tematiziraju ništa povijesno određeno niti konkretno.

Nema velikih događanja – tek konopci s rubljem koje se suši, puno trgovaca i Židova, djeca koja prodaju vodu u bocama, opća usamljenost i opća neizvjesnost, vječito osjećanje kaosa i rasula svijeta, koji nikada do kraja ne okončavaju, već se samo prelijevaju iz jednoga u drugo, a ratni bubnjevi ili negdje potmulo udaraju, ili se zemlja još puši od prolivene ljudske krvi, dok svijet ne zna što bi s tolikim sakatima, i tolikom siročadi.

Stvar je u tome da rečenice Josepha Rotha vode nepogrješivo – i onda kada opisuju zidove neke crkve, ili bistu nekog svećenika (iz predivnog ciklusa zapisa nazvanog ”Bijele zemlje”, s putovanja Francuskom), kadre su iz opisa tih zidova ili biste izvući nezamislivo mnogo – o čemu su mislili oni koji su ih gradili, je li taj svećenik uistinu bio biće prožeto duhom…

Snaga njegova talenta neshvatljiva je nama, običnim smrtnicima. Možda Rothu nije bilo lako živjeti s njime, ali ono što je uz pomoć te obdarenosti proizveo, i što je srećom, ostalo kao pisani i ukoričeni trag, čitatelju željnome dobroga štiva proizvodi nezaboravni užitak.

Urednica i prevoditeljica, sveučilišna profesorica Grozdanić, učinila je veliku stvar prevevši i tiskajući ovaj naslov (kao i nekolicinu također, izvanrednih po svojoj ljepoti i značaju, rukopisa objavljenih u maloj nakladničkoj kući Gymnasium).

Naše poznavanje europske kulture 20. stoljeća, kao i njegovanje, rad na održanju otvorene i liberalne, kritičke i autonomne svijesti neće biti niti približno onako temeljito i rafinirano ako previdimo ove književno novinske tekstove pisca Josepha Rotha.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Dnevnik Witolda Gombrowicza
    •  Naši ''europejci''
    •  Duh starog europskog slobodarstva: priče Sławomira Mrożeka
    •  Stranci na privremenom radu kao naš domorodački spas i nada
    •  Camusova ljeta u Alžiru
    •  Sanatorij pod klepsidrom
    •  Osam i pol, jedne ljetne večeri
    •  Kakva sada MORA biti naša domovina?
    •  Hrabrost nijanse Jeana Birnbauma
    •  Sitni prevaranti i vrijeme Divljeg zapada

> Svi tekstovi ovog autora