Ja sam da se širi kulturni, a ne vojni prostor

Vojne alijanse rukovode se vojnom logikom.

Dana 24. veljače 2022. Ruska Federacija napala je Ukrajinu. Čovjeka srce zaboli gledajući kako rat razara i uništava mjesta, gradove, ljude.

Znamo da je svaki izbor rata ujedno i poraz ljudskosti. Znamo i to, da i jednom kada je rat postao stvarnost, od suprotstavljenih strana, moguće je i poželjno što više ljudskosti kako čovjek ne bi napustio nadu u bolji svijet, nadu u daleku svijest, možda nedostižnu kao cilj ali svakako dostižnu kao težnju, gdje će rat i oružje izgubiti smisao postojanja.

Za sve ljude svijeta koji ne žele rat, ali su snažnijim odlukama drugih svejedno ratu izloženi, neshvatljivost oružane metode kao sredstva prekrajanja odnosa među ljudima i državama zahtijeva jedino ono šta nama slabima preostaje i što možemo, razumijevanje, nastojanje da se pokuša shvatiti zašto.

Henry Kissinger svojevremeno je objašnjavao da ako želimo razumjeti Vladimira Putina moramo čitati Dostojevskog. S druge strane, dodali bismo, da ukoliko želimo razumjeti američku vanjsku politiku u proteklih sto godina nužno je, između ostalog, čitati Halforda Mackindera i Zbigniewa Brzezinskog. Ova dva autora, svaki u svoje vrijeme, u velikoj su, ako ne i u najvećoj, presudnoj mjeri, definirali pozicioniranje i smjer američke vanjske politike, u svijetu i prema svijetu.

Mackinder je označio euroazijski masiv Evrope i Azije kao strateško središte svijeta, a Rusiju kao državu u srcu zemlje (Heartland). Rukovodio se postulatom koji je odmah usvojen kao aksiom: Tko upravlja Istočnom Evropom upravlja srcem zemlje; tko upravlja srcem zemlje, upravlja svjetskim otokom (euroazijskim kontinentom); tko upravlja svjetskim otokom, upravlja svijetom.

Zbigniew Brzezinski nadogradio je i prilagodio Mackinderovu teoriju okolnostima, zahtjevima i interesima vlastitog vremena.

Jasno kao dan, bez ikakve sumnje možemo kazati kako to nisu humana viđenja svijeta. Determinirana su onim što bezobzirne glave nazivaju geostrategijom i geopolitikom. Prva se tiče svjetskog prostora, druga teritorijalnih država i odnosa unutar toga prostora. Granice geostrateškog prostora ne poklapaju se s teritorijalnim granicama država. Geopolitika je svojevrsno neprekidno mijenjanje mjesta u geostrateškom prostoru.

Sve takve slike svijeta ljudsko biće uzimaju kao objekt, lišavajući ga, bilo kao pojedinca, bilo kao kolektiv, njegove suštine, njegove ljudskosti. Za vlasnike moći, one koji odlučuju, položaj i mjesto unutar geostrateškog prostora jesu apsolutna vrijednost, dok čovjek predstavlja relativnu, potrošnu vrijednost. Nažalost, takvim je idejama oblikovan naš euroatlantski, a shodno tome i globalni poredak unutar svjetskog prostora.

Po mišljenju nekih, suvremeni svjetski poredak, nepromjenjivost, mada i ta naizgled nepromjenjivost, s nevjericom promatramo ovih dana, dade se preslagati, drugom, jačom silom. Svjedoci smo preslagivanja svjetskog poretka. Smjer je nepovratan. Kreće se od dosadašnjeg unipolarnog prema multipolarnom, od toga da o sudbini svijeta shodno vlastitoj samovolji odlučuje jedan samoproglašeni suvereni igrač, do toga da u odlučivanju sudjeluje više njih.

Rasformiranjem Varšavskog pakta, NATO, euroatlantska vojna mašinerija, protuteža sovjetskoj armiji, trebala je postati suvišna. Međutim, tada, ali i danas, njezini rukovodioci svijetu su namijenili drugačiji usud. Nakon što je jedan vojni blok prestao biti, drugi je ipak odlučio nastaviti širiti, prije svega svoj vojni, a s njime i gospodarski, kulturni i politički prostor dalje prema Istoku.

Na red je došla Ukrajina. Za američku vanjsku militarističku politiku i NATO pakt pod njezinom komandom, prilika za geostratešku ekspanziju i fortifikaciju na same granice Ruske Federacije, za Rusiju, kolijevka ruske civilizacije i najavljena crvena linija.

Ovdje se svrsishodno zapitati – zašto se, kolokvijalno govoreći, Zapad, morao vojno širiti sve do granica Rusije? Zar se moralo nakon državnog udara u Ukrajini 2014. godine, a koji su podržali gotovo svi predstavnici euroatlantske obitelji, naoružavati Ukrajinu kao da je kasarna? S kojim ciljem? Šta se time željelo postići?

Predočimo sebi kakva bi reakcija SAD-a i Evrope bila da je Ruska Federacija u jednakoj mjeri i s jednakim geopolitičkim utjecajem naoružavala, štajaznam, u Evropi Srbiju, u Latinskoj Americi Kubu, Venezuelu.

Neizbježno je pitanje – kada netko doprema oružje, time na određeni način utvrđujući i vojnu infrastrukturu na tvoj prag, pogotovo sila koja te smatra suparnikom, zar nije razumno i opravdano za pretpostaviti kako će se kod druge strane pojaviti osjećaj ugroženosti, strah za vlastiti opstanak? A svi dobro znamo da je strah za vlastiti opstanak ratni okidač.

Umjesto da se kontinuirano i permanentno provodila politika detanta i da su se povlačili i povlače potezi koji će prilike demilitarizirati, pacificirati, činilo se sve suprotno od toga, njegovalo se sve zamislive povode za rat, psihološke, retoričke, oružane.

Na pragu posljednjeg desetljeća minulog stoljeća i u periodu od nekih dvadesetak godina nakon, o pitanjima koja se tiču euroatlantskog globalnog položaja, interesa i utjecaja čije namjere nadilaze teritorijalne granice, manje-više, suvereno je odlučivala američka vanjska politika.

Čak je i Bush stariji svojevremeno, čini mi se u govoru pred Kongresom, u zanosu, opijen raspadom Sovjetskog Saveza trijumfalno najavio početak novog svjetskog poretka uvjeren kako je američka vanjska politika trajno, za sva vremena inaugurirala hijerarhijsku strukturu unipolarno i nepromjenjivo zadanog svijeta. Akademski krugovi poslužili su kao razglas – najavljen je kraj povijesti.

Pazite, kraj povijesti – kako li samo jezovito i zlokobno to zvuči!

Ipak, danas, tridesetak godina kasnije, multipolaran svijet sveprisutna je i svačija stvarnost. Povijest, čini se, možda nije na početku, ali je nedvojbeno daleko od svakoga kraja.

Nekako izgleda paradoksalno i proturječno da američka vanjska politika, koja je prečesto vojnim intervencijama i državnim udarima u suverenim državama izvozila demokraciju kao najpoželjniji politički poredak, a činilo se to upravo pod izgovorom kako demokracija pruža mogućnost da svi a ne samo neki sudjeluju u donošenju odluka o tome kako urediti politički život u zajednici, sada, na vrhu svijeta, suočena sa, uvjetno govoreći, globalnom demokracijom multipolarnog poretka, odbija prihvatiti takvu vrstu demokratičnosti.

Današnje prilike izdvajaju tri super sile: Narodnu Republiku Kinu, Rusku Federaciju i SAD. I nemojmo imati bilo kakvih iluzija – kada dijalog o utjecaju, interesima i sigurnosti dođe do zida, status super sile mjeri se isključivo vojnom moći. Zapravo se uvijek i oduvijek mjerio vojnom (nad)moći, u praksi, bezobzirnom silom. To je naš civilizacijski i ljudski poraz.

Svijet je postao globalna, pluralna zajednica tih nekoliko vodećih, manje ili više ravnopravnih sila, ali mi, Zapad, to jest američka vanjska politika u naše ime, naprosto odbija priznati i prihvatiti tu realnost. Odnosi moći su izmijenjeni. Najednom, trebalo bi o pitanjima svijeta odlučivati, ne više samovoljno već u razgovorima i dogovorima s ostalim svjetskim igračima.

Ispada kako je demokracija dobra samo za kalupe suverenih država dok je na krovu svijeta, tamo gdje sudjeluje ne jedna već više sila, demokracija kao forma odlučivanja ipak nepoželjna.

Naša povlaštenost jedinog svjetskog i suca i policajca, to više nije.

Preslagivanje nije od jučer. Ono traje i aktivan je proces već neko vrijeme. Vojnom intervencijom Ruske Federacije u Ukrajini geostrateško preslagivanje promijenilo je intenzitet i dinamiku. Granicu prostora sada Istok gura prema Zapadu.

Posljedično, s humane, ljudske strane, a posredstvom medija, fluktuacije u geostrateškom prostoru poprimaju nezapamćenu dramatičnost suosjećanja i solidarnosti pred razaranjem i gubitkom života, s pravom, ali samo u onolikoj mjeri u kojoj je sve to izostajalo i izostaje kada smo mi, Zapad, inicijatori vojnih intervencija, državnih udara i osvajačkih politika. A nije da povoda nema: sukobi po Africi, rat u Jemenu, glad i žeđ diljem svijeta, naši kolonijalni temelji itd., itsl.

U proteklom desetljeću unipolarni opseg odlučivanja dospio je, ne vlastitom željom, do granica koju danas postavljaju multipolarni rasponi odlučivanja.

Super sila SAD i u njenoj sjeni cjelokupni euroatlantski prostor suočeni su s činjenicom da su im interesi u koliziji, čak i protivni interesima dvjema novorastućim super silama, Ruskom Federacijom i Narodnom Republikom Kinom. To je stvarnost i to je činjenica.

Američka vanjska politika pred tim činjenicama i tom stvarnošću zatvara oči. Poput kamena oko vrata čitav euroatlantski prostor suicidalno vuče u ponor, možda i u nestanak. Govorimo o ljudima. Za dobro svih nas koji smo dio toga prostora bolje je da se što prije prihvate činjenice i realnost.

Niti jedan entitet ne može dugo živjeti u svijetu u kojem negira stvarnost koje je i sam dio. Urušit će se prije ili kasnije jer su činjenice i stvarnost, vojničkim rječnikom govoreći, nepobjedivi.

Kategorički imperativ pojedinca nemoćan je pred geostrateškim kolektivnim kategoričkim imperativima na koje se pozivaju super sile. To nije dobro i takvo tumačenje svijeta treba odbaciti.

Zamislimo samo kada bi se geostrateški prostor tumačio kulturnom, a ne vojnom logikom, a geopolitika bila neprekidna razmjena mjesta i sadržaja unutar toga prostora. Uvijek sam za to da se slobodno i nenasilno, kao što mu i priliči, širi kulturni prostor. Vojni prostor neka prestane biti.

Svijet se mijenja, istovremeno, svijet se već promijenio.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Šta je sve zabranio gradonačelnik Sinja, Miro Bulj
    •  Kako biti Srbin u Hrvatskoj?
    •  Linč Srbina građanina i sahrana za građansku Hrvatsku
    •  Hrvatski politički kaput
    •  Vlasnici rata i njihovi glasnogovornici žele rat protiv Rusije
    •  Ivan Malenica – motivi s one strane zakona?
    •  Sve veći dio običnog svijeta suosjeća s Palestinom
    •  Sloboda u ružnome svijetu
    •  Kad ''Oluja'' prođe, a život postane sjećanje
    •  Hoće li se ministar Ivan Malenica pomiriti s pravdom?

> Svi tekstovi ovog autora