Što želim za Uskrs? Hrvatsku bez laži. Ukrajinu bez bombi

Jučer smo (kršćani zapadnog obreda i drugi) proslavili Uskrs. Pravoslavna braća i sestre će to činiti iduće nedjelje (i ja opet sa njima). Papa je tijekom poruke i prije jučerašnjeg blagoslova Urbi et orbi (gradu i svijetu) ponovio riječi koje je Isus upravio svojim učenicima: ”Mir vama”, ali je pritom ovogodišnji Uskrs nazvao ”ratnim Uskrsom”, jer ”previše smo krvi vidjeli, previše nasilja”, i teško je ”povjerovati da je Isus uistinu uskrsnuo, da je doista pobijedio smrt”. Ali, ”Krist je uskrsnuo! Uistinu je uskrsnuo! Danas ga trebamo više nego ikad, na kraju Korizme koja kao da ne želi završiti”, istaknuo je Franjo.

Da je Bog dobar, kažu mnogi, nepravde, tlačenja, prisile i svih vrsta zala ne bi bilo. Djeca ne bi toliko patila, ljudi ne bi od muke plakali gorkim suzama, ne bi padale bombe na bolnice, ne bi ljude skončali u masovnim grobnicama…

Kad bismo oživotvorili zapovijedi Pisma: ”Ljubi Boga svoga iznad svega i svog bližnjega kao sebe samoga”, za koje je Isus apostolima rekao da sadržavaju sav zakon i proroke, tada na svijetu ne bi bilo nepravdi ni nasilja.

Ako je istina da je Bog ušao u našu povijest po Isusu, on to svakako nije učinio da u njoj preuzme moć (o tome je jedna grupa prijatelja jučer razgovarala s patrijarhom Porfirijem koji je na Cvjetnicu pravoslavnih (Cveti) došao služiti liturgiju u Zagreb, pa smo se družili na Svetom Duhu), nego naprotiv, da se odrekne svoje moći te potraži, probudi, oživi i okupi vjeru koja je nama nejasan, ali neprocjenjiv odgovor na njegovu darežljivost.

O Isusu, uskrsnulom Gospodinu, rečeno je puno toga. Da je srce našeg života, da je sam smisao života, da je druga božanska osoba… Bog koji oslobađa, Bog supatnik, Bog koji se ponizuje, Bog koji ljubi i spašava, nadahnjuje i objedinjuje. Onaj koji poziva na ljubav prema neprijateljima i koji objavljuje Božju skrovitost.

Isus se, kažu teolozi, posve podudara sa svojim poslanjem. Apostol Ivan je napisao da je utjelovljena riječ po kojoj sve postade, život koji ljudima bijaše svjetlo. Svjetlo koje onima koji ga primiše poda moć da postanu djeca Božja. Eto tko je Isus. No na to pitanje sebi odgovorite sami, ne samo zato jer je Uskrs. Dakle, tko je i što je On nama?

Svetkovina Uskrsa dopušta nam i nalaže da kažemo kako smrt nema posljednju riječ, jer je na kraju život taj koji pobjeđuje. A ta naša sigurnost nije utemeljena na običnom ljudskom razmišljanju, nego na povijesnoj činjenici vjere: Isus Krist, raspet i pokopan, uskrsnuo je svojim slavnim tijelom. Isus je uskrsnuo da i mi, vjerujući Njemu, možemo imati život vječni koji počinje sada kad se pokušavamo iskoprcati iz političkih i kaznenih zavrzlama.

Ovaj je navještaj u srcu evanđeoske poruke. Snažno ga ponavlja apostol Pavao: ”Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je propovijedanje naše, uzalud je vjera vaša”, te dodaje: ”Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi” (1. Kor 15,14.19). Uskrs je blagdan naše istine – pravde.

Od uskrsne zore novo proljeće nade obuzima svijet; od toga je dana naše uskrsnuće već započelo, jer Uskrs ne označuje samo jedan povijesni trenutak, nego početak novog stanja: Isus je uskrsnuo, ne samo da bi njegov spomen ostao živ u srcu njegovih učenika, nego da On sam živi u nama te da u njemu mognemo iskusiti radost vječnoga života.

Uskrsnuće stoga nije neka iluzija ili teorija, nego povijesna stvarnost koju je objavio Isus Krist po svojoj ”pashi”, svom ”prelasku” koji je otvorio ”novi put” između Zemlje i Neba (usp. Heb 10,20).

Nije to ni mit ni san, nije ni viđenje ni utopija, nije bajka, nego jedinstveni i neponovljivi događaj: Isus iz Nazareta, sin Marijin, koji je u petak bio skinut s križa i pokopan, pobjedonosno je napustio grob.

Navještaj uskrsnuća Gospodinova rasvjetljuje tamna područja svijeta u kojem živimo. Mislim posebice na materijalizam i na nihilizam, na takvo viđenje svijeta koje ne zna nadići ono što se može spoznati iskustvom te se neutješno sagiba u osjećaju ništavosti koji bi bio konačan kraj ljudskoga postojanja. Činjenica je da bi ta praznina, da Krist nije uskrsnuo, nadvladala.

Uklonimo li Krista i njegovo uskrsnuće, nema izlaza za mene čovjeka i svaka moja nada ostaje iluzija.

Istinite su i stvarne riječi Psalma: ”Ni tmina tebi neće biti tamna: noć sjaji kao dan i tama kao svjetlost” (Ps 139,12). Nije više ništavost to što obuzima sve, nego prisutnost Boga puna ljubavi. Čak i samo kraljevstvo smrti oslobođeno je jer je i u ”podzemlje” stigla Riječ života, potaknuta dahom Duha (r. 8).

Ako je istina da smrt više nema vlasti nad čovjekom i nad svijetom, ipak još ostaju toliki, premnogi znakovi njezine stare vlasti.

Ako je svojim Vazmom Krist iščupao korijen zla, potrebni su mu žene i muškarci koji će mu u svakom vremenu i na svakom mjestu pomoći da potvrdi svoju pobjedu njihovim vlastitim oružjem: oružjem pravde i istine, milosrđa, praštanja i ljubavi.

I o tome razmišljam, osobito potaknut nekim jučerašnjim Porfirijevim rečenicama: uskrsnuće je izazov da se dade smisao životu. Uskrsnuće ulijeva snagu koja ide dalje. No teško je ponekad izbjeći život u strahu i žalosti, pa se moramo pitati kako danas shvatiti uskrsnuće u kontekstu zadaće stvaranja pravednijeg i solidarnijeg društva.

Kada grozne slike rata opet stižu do nas (premda zaboravljamo i mnoge druge itekako okrutne situacije kao što je ona u Jemenu!), tko bi nam trebao govoriti o Bogu?

Papa kaže da poslušamo Krista ubijenog na križu, jer je prihvatio sav teret grijeha čovječanstva, ali da bi uskrsnuo, jer nam posebno govori putem žrtava, svih: izbjeglica, utopljenika u mediteranskim vodama, onima u logorima, one koje policija tuče na granicama… zatim onih koji bježe od ratova, preko siromaha i obespravljenih, preko onih koji trpe nasilje i bezakonje, preko onih koji čekaju ispravak ovodobnih i starih nepravdi…

U Bibliji pravednost prije svega označava stanje suobličenja osobe transcendentnoj viziji čovječanstva, viziji koju ima Bog kao čovjekov Stvoritelj i Otkupitelj. To je stanje dobroga osobnoga odnosa i zajedništva s Bogom, stanje koje se određenim načinom življenja prenosi na odnose s drugim članovima društvene i vjerske zajednice u kojoj živimo, a posebno s onima koji žive u nevolji (usp. Am 2,1ss; 5,1ss; Ez 18,1ss).

Naime, Bog je apsolutno pravedan jer poštuje savez s narodom. A cilj je pravednosti izazvati u ljudima oblik ispravna i cjelovita života koji će biti slika Božje pravednosti, ali koji će biti i uzrokom plaće koju će Bog dati ljudima na temelju njihove pravednosti.

Traži se, dakle, novi model razmišljanja i djelovanja. Važno je da dogovorimo konsenzus i stvorimo, formiramo stanovitu zajedničku volju. Uskrsnuli je Krist taj koji upravlja tim eshatološkim narodom kojemu je dao novi zadatak da živi u pravednosti koju je on sam slijedio, do smrti na križu – a koja je sažeta u ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu (Mt 22, 37-39).

Od vremena Makabejaca postojao je kod Židova ideal mučeničke smrti za vjeru, ideal koji su stoički prihvaćali zeloti, nekakvi tadašnji partizani, borci za slobodu Izraela od rimskih okupatora.

Isus, koji je razumio i prihvatio pravednost ciljeva svog židovskog naroda, što je istovremeno značilo staviti beskompromisan naglasak na suverenitet Boga nad Izraelom i židovskim narodom, ne treba zbog toga biti manji u našim očima od zamišljenog Isusa, koji je tobože bježao od političke realnosti zato što je nadasve bio zaokupljen transcendentalnim vrijednostima.

Ne smijemo zaboraviti da uvijek kada razmišljamo o Isusu, imamo pred sobom Isusa povijesti i Isusa vjere. Teološki govoreći, raspeće je bilo božanski predviđeno za spas čovječanstva. Ali iz povijesne perspektive, ako je Isusovo raspeće posljedica njegove upletenosti u izraelsku borbu za političku i vjersku slobodu (što je u tadašnjem židovskom mentalitetu jedna te ista stvar), onda njegova smrt ne može biti samo predmetom kršćanskih teoloških tumačenja.

Jedno je sigurno: Rimljani su ga raspeli na križ, što je bila kazna za političke prijestupe. Političko pitanje koje ta činjenica nameće ne može biti zanemareno, kao što je to bilo u prošlosti, ako se doista želimo suočiti s povijesnim Isusom, koji je živio i umro u Judeji pod vlašću Rima.

Kršćani se ne bi trebali bojati razmotriti mogućnost da je Isus, kao povijesna osoba od krvi i mesa i domoljub svog potlačenog naroda, živo i pravedno reagirao na pitanja koja su tada bila prioritetna svakom rodoljubnom Židovu.

Uskrs i uskrsna poruka su središnje mjesto kršćanske vjere (a ne Božić, koji nije najvažniji kršćanski blagdan kao govore teološki i religiološki nepismeni Hrvati, i božićne kojekakve konzumerističke hereze). Najveća Isusova pobjeda i prelazak iz tmine u svjetlost, iz smrti u novi život otvara jedinstvenu stranicu u povijesti čovječanstva gdje se Njegovo uskrsnuće pokazuje kao najsnažnije vrelo ufanja, ključni događaj povijesti i osmišljenje ljudskih sudbina.

Uz želju da uskrsno vrijeme donese radost obiteljskog i vjerničkog
zajedništva želim vam da ovaj Uskrs bude blagdan nade i životnog ohrabrenja te ”ljubavi nehinjene, velikodušne i dobrostive”, koja neće ”nikada prestati” (prema apostolu Pavlu, 1. Kor 13, 4).

Što želim za Uskrs? Želim da uskrsne i jedna bolja Hrvatska, bez zatucanosti, bez premlaćivanja žena i tražitelja azila, bez laži i nacionalističkog fanatizma i bez nepravdi i korupcije.

Želim Uskrs bez krvi. Bez bombi. Bez međunacionalne mržnje i netrpeljivosti. Ni u Ukrajini ni među nama: Hrvatima, Srbima, Albancima, Crnogorcima, Bošnjacima…

Jer mir Krista uskrslog je, premda prvenstveno eshatološka stvar, moguć s obzirom na to da se, jer smo otkupljeni Isusovom smrću na križu, spasenje događa i ovdje i sada, ta – mir je dužnost, mir je primarna odgovornost sviju nas.

Christus Resurrexit! Hristos vaskrse! Krist je uskrsnuo! Vaistinu. Amen. Aleluja.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora