novinarstvo s potpisom
Podsvijest sve određuje, i premda ljudi uvelike bježe od nje, ona ih negdje, u nekom nesmotrenom trenutku izda, pokaže njihove skrivene namjere.
Koliko čovjek ima lica? I jesu li sva lica naših bližnjih iskrena i čestita? Reći ću odmah, vrlo rijetko, a ondje gdje je to uistinu slučaj, čovjek tome treba pribjegavati, kao nekom sigurnom komadiću kopna, usred oceana koji je vječito uzburkan, i onda kada naočigled miruje.
Tako je to tamo gdje stvari nisu čiste – manipulacija i prijetnja vladaju našim svijetom, a mi još naivno sanjarimo o iskrenosti i povezanosti ljudi nitima ljubavi, brige i suosjećanja. Svega toga ima, ali tek ponekad i ponegdje, i uistinu, vrlo rijetko.
Sve ostalo su interesi – jednostavan je naš, prostodušan ljudski svijet.
Vrlo rijetko gledamo u zvijezde, a i kada gledamo, onda imamo potrebu pametariti – naše se usko, kvazi ptolomejsko znanje, raspodjeljuje slavodobitno preko onoga što je sazdano od beskonačnosti, za koju možda slutimo da nigdje ne otpočinje i nigdje ne završava, ali nas ne zadivljuju njene nepoznanice, niti nas pozivaju na zamišljenost, skrušenu šutnju.
O čemu snatrimo, da mi je znati? Ili smo mi ljudi koji nemaju želja, ne žive od snova? Utapamo se u ravnodušnosti i nihilizmu, u autodestrukciji.
Hrana je naše samozadovoljstvo, naša blagodat i utjeha. Kada bi je barem bilo još malo više, da žderanje nikada ne prestane!
Osim toga, pričati o hrani, to može prekriti cjelokupno ljudsko vrijeme tog bijednog životnog trajanja, koje bi da se utopi u narcisoidnim veličanjima, samo još ne zna kako, koga, niti čega.
Čovjek ništa ne zna. Bleji u zvijezde i blebeće o cijenama. Prodajni centar je njegov budistički hram, a on je monah potrošnje koji zvoni zvoncem neprekidno, jer neprekidno ide na ispašu, skupa sa svim drugim stadima ovaca, svaki svoj slobodni trenutak. Ondje se najede privida o ružičastom životu, u kojemu sve što postoji, postoji samo izvana – ono unutra se ne poznaje, niti se preispituje.
Čovjek ne želi da upozna samoga sebe, da shvati što mu to određuje život, misli, postupke…
Njemu godi idealizacija, romantično uzdizanje mitova o precima. Nepismene i licemjerne babe, koje su molile krunicu danonoćno, moleći za to da susjedu krepa krava, u njegovim pričama postaju bezgrješne djevice, mudraci nad mudracima, dok tirani i manipulatori ledenih srca i samoživih naravi, u tim naknadnim obiteljskim legendama postaju dobrodušne čičice širokih i ranjivih srca…
Pri tom, nitko ovdje ne vuče porijeklo sa sela, iz polupismene pripizdine, jer svi potječu od ubilačkim socijalizmom razvlaštenog plemstva, svi su plave krvi, baruni i barunice, koji još vode svoje nesretne pravne bitke za povrat oduzetih imovina, dvoraca i samozatajnih kurija, u kojima će jednoga dana ponovno moći u miru, nesmetano, napastvovati svoju služinčad, po mogućnosti, zguza.
Čovjek dakle bleji u zvijezde i ništa mu nije jasno, ali se, srećom, ništa i ne pita, osim kolika će biti poskupljenja, je li zbilja počeo Treći svjetski rat, je li Putin lud ili se samo pretvara da jest, i jesu li nam Ukrajinci uistinu braća, unatoč tome što su pravoslavne vjeroispovijesti?
Sva ta pitanja more našeg čovjeka, koji je ovdje odvajkada, i uvijek u istoj, čučećoj, majmunolikoj pozi, uvijek nešto probavljajući i uvijek iznova strahujući – hoće li biti gladi? On dobro zna da mu limenke sušene govedine neće pomoći da preživi nuklearni rat, ali ih, unatoč tome, krišom gomila u nekoj špajzi, ili u ormaru za cipele.
On nikada nije znao samoga sebe uhvatiti za glavu niti za rep, no srećom, tome i nije težio – zanimalo ga je kako da se dokaže pred drugima, kako da progura svoje interese koji su oduvijek bili iste naravi – kako preživjeti, kako biti dobro obučen, kako držati do sebe i do svoje obitelji, kao do nečega velebnog i nedodirljivog, neupitnog u moralnom, i u svim drugim pogledima.
On gleda u nebo, koluta očima, podriguje i povraća, jer se opet prežderao za Uskrs, i pita se zbog čega je Sveti Otac Papa nasmijan, ako smo svi grešnici, kako je moguće da je Krist uskrsnuo, i zbog čega tom događaju nema očevidaca, koja je razlika između božićnih i uskrsnih blagdana, izuzev u blagdanskom stolu, čemu služe obiteljska okupljanja, osim za produbljenje netrpeljivosti i mržnje, te hoće li čovjek uistinu na koncu preseliti na Mjesec, i ako hoće, koliko bi ondje mogao koštati skroman hektar zemlje, ili će cijene biti izražene prema četvornom metru?
Sve to muči i proganja ovog našeg čovjeka, koji u stvari ni za koga, i ni za što ne želi da čuje, osim za samoga sebe, i za vlastite žudnje i strahove, kojih mu je već odavno puna kapa, ali kojih nipošto, unatoč tome, ne želi da se oslobodi, upravo nikada.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.