Stoljeće ”Kuće na Obali” upisano u kulturnu mapu svijeta

Nastupi histrionskih i bufonjerskih trupa diljem negdanje bosanske države, obično na dvorovima kraljeva bosanske dinastije, rjeđe za puk na trgovima, bili su dalekim pretečama organiziranog, da ne kažem institucionalnog teatarskog djelovanja.

Ako se, pak, razmotre detaljnije povjesnice kazališta od najstarijih doba, osobito u vremenima bosanskoga srednjovjekovlja, naići ćemo na jedinstvenu pojavu glumca, koji je ujedno bio i redateljem histriona mrvca.

Ne treba zanemariti niti teatarske putujuće družine koje su dolazile iz susjednih zemalja, Srbije i Hrvatske, da bi na bosanskohercegovačkom tlu davali svoje predstave, nerijetko začinjene pjevanjem i pucanjem, što je narod iznimno volio…

Godine 1921. počinje teatarska djelatnost institucionalnog tipa, kada u negdanjem austrougarskom zdanju Hern kluba biva konstituirano najznačajnije bosanskohercegovačko teatarsko jezgro. Najprije samo i isključivo kao dramsko kazalište, a potom i teatarski organizam koji je uključivao i glazbene vrste teatrovanja, dakle operu i balet…

Prve godine djelovanja popularne Talijine ”Kuće na Obali” u Sarajevu proteklo je u apsolutnoj amblematskoj osobnosti najvećega komediografa naših prostora, Branislava Nušića, alijas Alkibijada Nuše! Uostalom, njegovom komedijom ”Protekija” svečano je otvorena prva umjetnička sezona ”Kuće na Obali”.

Dugu povijest ovoga teatra svojom imaginacijom, organizacijskim sposobnostima, nerijetko i karizmatikom, obilježit će i Vlajko Ubavić, Tvrtko Kulenović, Muhamed Karamehmedović, Salko Nazečić, Meša Selimović, Ivan Fogl…

Kako sam i sam ostavio lijepih osam godišta u intendantskom uredu, te pet godišta kao dramaturg, siguran sam da predstavljam jednoga od ”svjedoka postojanja” (termin pozajmljen iz oblasti likovne umjetnosti, korišten za grupaciju grafičara koja je svojim djelovanjem tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu i opsade Sarajeva dala značajan, internacionalno verificiran, obol pokretu kulturnoga otpora agresoru!).

Drama Narodnog pozorišta, kao najstariji i temeljni ansambl ”Kuće na Obali”, nije prekidala djelovanje u svih proteklih stotinu godina.

Protagonirana je sa pozornice u tom dobu sva relevantna dramska klasika. A osobite kliktaje istinske umjetnosti sarajevska je Drama bilježila postavkama djela Ivana Cankara, Jovana Sterije Popovića, Marina Držića, Miroslava Krleže, Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, Henrika Ibsena…

Glumci i redatelji Narodnog pozorišta dali su doprinos razvoju bosanskohercegovačke drame inscenacijama djela Petra Kočića, Miodraga Žalice, Derviša Sušića, Miroslava Jančića, Duška Anđića, Alije Isakovića, Irfana Horozovića, Dževada Karahasana…

Uz gostujuće redatelje, od kojih valja istaći posebno gostovanje dr. Branka Gavelle tijekom drugosvjetske vojne, kad veliki Gavella postavlja ”Hamleta”, o čemu je naš suvremenik Slobodan Šnajder napisao izvrstan tekst ”Gamllet”, takođe praizveden na sarajevskoj sceni, a među kojima valja potencirati imena Slaka Jana, Marka Foteza, Miroslava Belovića, Ljubiše Georgievskog, Žan-Luja Tamena, Dejana Mijača, bilježim značajna redateljska postignuća domaćih stvaralaca: Vlade Jablana, Bore Draškovića, Sulejmana Kupusovića, Dine Mustafića, Harisa Pašovića…

Čitave generacije glumaca ostvarile su nezaboravne kreacije u dramskom repertoaru ”Kuće na Obali”, a nabrojati tek najznačajnije nije ni malo jednostavno. Opredjeljujem se, ovom prigodom za personalnosti Safeta Pašalića, Adema Ćejvana, Reihana Demirdžića, Rudija Alvađa, Kaće Dorić, sve do najmlađih Izudina Bajrovića i Medihe Musliović…

Opera, pak, Narodnog pozorišta Sarajevo, kao jedini takav muzičko-scenski organizam u Bosni i Hercegovini, itekako je doprinijela razvoju glazbenog života ne samo u BiH, nego i u regionu. 

Poseban doprinos sarajevske Opere bio je u promicanju domaćeg skladateljskog rada, a u interpretativnom segmentu vrijedi pomenuti: Ljiljanu Molnar Talajić, Milicu Buljubašić, Milivoja Bačanovića, Miru Jančića, Paška Duplančića, Amilu Bakšić, Vandu Cistler, Ivicu Šarića, pa onda dirigente: Mladena Pozaića, Miroslava Homena, Julija Marića…

Posebnu vrijednost sarajevske Opere, prema kritičkim zapažanjima činio je zbor, a u suradnji sa Sarajevskom filharmonijom nizani su uspjesi kako u operi, horskoj glazbi, tako i u opereti i mjuziklu…

Balet je dugo godina bio dijelom Opere, ali je ipak uspio napraviti scenske produkcije europskog ranga.

Koreografi Franjo Horvat, Slavko Pervan i Edina Papo donijeli su zanimljive kreacije, a predstave ”Adam i Eva”, ”Plavo”, ”Katarina, bosanska kraljica” i niz drugih pokazale su da je odvajanje baleta u samostalnu cjelinu bio ispravan potez menadžmenta kuće…

Narodno pozorište je u stoljeću svog djelovanja neprocjenjiv doprinos dalo i u proširenju medijskih djelatnosti, a opusi pojedinih umjetnika poput Vladimira Jokanovića, Minke Kamberović, Medihe Musliović ocrtali su ozbiljno približavanje najvišoj razini kvaliteta, saobrazno europskim i svjetskim umjetničkim standardima..

U svojim reprezentativnim foajeima, kao i radioničkim prostorima na Skenderiji Narodno pozorište je permanentno organiziralo prošireno-medijske djelatnosti cijelom serijom književnih i likovnih programa, a participacija ove teatarske kuće u organiziranju internacionalnih manifestacija MES, Balet fest i Sarajevo film festival donijela je ozbiljne poene gradu Sarajevu na kulturnoj i umjetničkoj mapi svijeta, a veličanstveni baletni spektakl ”Karmina burana” je možda najreprezentativniji dokaz ovih konstatacija. 

Dozvoljeno je u ovakvim prigodnim, obljetničkim situacijama biti i osoban do mjere elementarne pristojnosti, pa želim akcentirati predstave koje su u bile značajne u mom stvaralačkom životopisu. ”Kraljevo”, ”Dundo Maroje”, ”Rodljupci” i ”Gospođica Julija” ”zapremaju” onaj dio moga opusa koji je reprezentativan, pa progovaram u ovom tekstu neke estetske naznake za svaku od njih…

U sklopu moga bavljenja bogatim razuđenim djelom Miroslava Krleže posvećenje ”Kraljevu” bilo je redateljski najstrasnije. Prizori kraljevskoga sajma inspirativni na više razina dozvolili su mi slobodu maštanja i jednu notu ludičke zaigranosti osobito u prizorima masovki, pri čemu sam se trudio razvijati najkarakterističnije i tipološke i karakterološke komponente kod jedinki u masi.

Redateljsko čitanje Držićeve komedije temeljio sam na studiju specifičnog piščevoga jezika te razigravanju mizanscena u kontekstima renesansnih inspiracija. 

U Sterijinoj komediji nastojao sam iznaći izravnu asocijativnost na političke laži, svakovrsne obmane i prijetvornosti doba koje živimo…

Baveći se Strindbergom inspirirala su me uz izvorni tekst i promišljanja Miloša Crnjanskog iz romaneskne proze ”Kod Hiperborejaca”.

Veličanstvenim događajem smatram obilježavanje osamdesete obljetnice Opere, jer je ”Kuća na Obali” bila i ostala jedini operni teatar u BiH. Naravno i nekoliko opernih predstava koje su dirigirali pokojni Vjekoslav Šutej i Ivo Lipanović.

To su bili sasvim iznimni događaji, a uvijek ću se, do kraja života sjećati kako je maestro Ivo Lipanović tijekom izvedbe zaustavljao orkestar kad god bi publika pljeskala na mjestima gdje to nije uobičajeno… Lipanović nije samo istinski umjetnik, nego i pedagog i odgajatelj novih naraštaja publike.

Ne mogu zaboraviti ni jedan od sjajnih glumačkih podviga Vladimira Jokanovića, koji je istinski bravuroznom energijom vajao podjednako ”male” i ”velike” glumačke izazove i zadatke.

Sjećam se sa radošću i svojih suradnji sa baletnim velikanima Minkom Kamberović i Antunom Marinićem, kao i scenografom arhitektom Kemalom Hrustanovićem.

Radeći Držićevog ”Dunda Maroja” upoznao sam upravničko menadžerski virtuozitet i autoritet Muhameda Karamehmedovića.

Iako nije bilo nimalo lako kada dva ansambla dijele istu pozornicu, sjajno sam surađivao sa glazbenicima Sarajevske filharmonije.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Demostarizacija Alekse Šantića
    •  Sinan Gudžević, genij s Golije
    •  Suvremenost pripovjedanja Svetlane Broz
    •  Pero Zubac nije pjesnik jedne pjesme
    •  Sve moje ulice ili od Lacine do Partizanske
    •  Mostarske intelektualne i umjetničke okomice
    •  Sarajlijama je i nakon 40 godina olimpijska bajka u venama
    •  Stazama tuzlanske Thalije
    •  Periklovo doba mostarskog nakladništva
    •  Monsinjor Franjo Topić bio je i ostao jedinstvena osobnost

> Svi tekstovi ovog autora