novinarstvo s potpisom
Ne… Ne vjerujem da je umro. Pa već je četiri puta do sada umirao i bivao klinički mrtav i opet nam se vraćao.
I to je mogao činiti samo on, jer je bio ravan bogovima.
Volio je toliko život, premda ga taj život nije nikako mazio, a on mu se uvijek do kraja davao.
Ima samo jedna stvar koju je volio više od života. To je umjetnost. I to ova najteža, kazališna i filmska, za one koji se do kraja daju. A on joj se davao do kraja.
Naš RAC je bio CAR. I u kazalištu i u filmu i u životu.
Sve ono što su drugi, uključujući i mene, vještinom postizali, on je jednostavno bio.
Znao je naš Rac sve tajne kazališne umjetnosti i još nešto više. Imao je nešto posebno. Nešto što se ne da naučiti i što samo rijetki na svijetu posjeduju – BOŽANSKO NADAHNUĆE!
Ta iskra se često palila u njemu i činila ga posebnim u svemu.
Mora da je Bela krajina, u kojoj je rođen i odrastao, svojim sjenovitim brezama urezala duboke brazde u njegove godove. Tamo, kažu, ajda posebno cvijeta i oko ponoći njezini cvjetovi dobivaju neku ultraljubičastu boju, te se ljubavnici okupljaju po obližnjim brežuljcima i utapaju u strastvene ultravioletne zagrljaje.
Možda je Rac sada tamo s nekom od svojih bezbrojnih ljubavi.
Ajda je i vrsta žita ili pšenice od koje se pravi kruh. Moj prijatelj Radko Polič, bio je dobar kao kruh.
Ne. Ne vjerujem da je umro. Besmrtnici ne umiru… On je jednostavno otišao, jer mu je bilo dosta.
A ako je zaista ovaj put zauvijek otišao, proglasite u cijeloj zemlji koja se zvala Jugoslavija dane žalosti, jer je umro jedan od najvećih glumaca koje je ovaj narod ikad imao…
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.