Božićni r’n’r & ekološki happening na Baniji i Kordunu

Za nadolazeće božićne i novogodišnje blagdane predlažem da se organizira jedan umjetnički, rock and roll & ekološki happening, zajedno s izvođačima duhovne glazbe, takozvane američke gospel glazbe, tijekom kojega bi građanstvo na manje ili više prijazne i dopadljive načine utjecalo na to da se pripadnici visokih državnih tijela, naši politički i crkveni dužnosnici, prebace na kojih tjedan-dva, taman uoči najvećih kršćanskih blagdana, malo u prirodu, do sela Banije i Korduna.

Ondje bi se za njih, i bez suviše ulaganja, moglo organizirati jedno atraktivno i hiper trendovsko zimsko blagovanje u limenim kontejnerima, na kojekakvim neuobičajenim i adrenalinskim skliskim strminama i padinama, bez prozora, bez vode i struje, u asketskome duhu predbožićnome, u molitvi, pokori i u blagoj strepnji, i na koncu, u jednoj gospel i rock and roll otkačenosti, što sve ide skupa u tom blagdanskom paketu…

Svakom da se da džeparac od po tristo kuna, to bi im bilo u vrh glave, za ta dva tjedna, pa neka se snalaze. Signala za mobitele nema, nema punjača, nema utičnica, laptopa niti drugih pizdarija – nema ničega. Pečene svinjetine, bakalara, božićnoga kuglofa ni orehnjače isto tako nema, vježba se odricanje. Malo domaće rakije moglo bi im se dati, da se ne smrznu, i koji komad pljesnivoga kruha s dvije table špeka.

Pomoć i psihološku podršku mogli bi dobiti, ako pokažu tendenciju k iskupljenju, kao dovoljno dobre duše, od tamošnjih stanovnika – ako ih sjećanje malo posluži, sjetit će se uzvišeni državni uglednici, da ondje prebivaju ljudi ostali bez kuća, životnih prostora, već treću godinu za redom, ljudi koji već, ponavljam, treću godinu za redom – na svjetsku sramotu države kojom ovi isti državni uglednici upravljaju, žive u kontejnerima.

Pa neka se prisjećaju, neka dožive, neka suosjećaju – na koncu konca, mi smo ljudi osjećajni, koji priskaču u pomoć onima koji su u kojekakvim ugrozama i nedaćama, pa im to neće biti teško, naročito ne još ako na to budu i primorani. Trebalo bi da se svi mi, takozvani slobodni i slobodno misleći građani, pobrinemo za to.

Tako bismo mogli organizirati jedan neizravan čin iscjeljenja, prosvjetljenja i pročišćenja našega ”plemstva”, naše duhovne aristokracije, vladinih dužnosnika, koji se na najneljudskiji način oglušuju o temeljne, akutne životne probleme građana vlastite države, probleme proistekle kao posljedica jedne izvanredne prirodne nepogode, kao što su to bili potresi na ovom geografskom području, s potresom, prisjetimo se, najrazornije snage magnitude 6,4 Mw, koji se je dogodio 29. prosinca 2000. godine u 12.20 sati, s epicentrom 3 kilometra jugozapadno od Petrinje.

Tome su događaju prethodila tri velika potresa, od kojih najjači magnitude 5,2 Mw, a nakon njega, slijedili su brojni potresi, od kojih je najjači bio magnitude 5,0 po Richterovoj ljestvici. Poginulo je sedmero osoba, od toga petero u Majskim Poljanama, a preostali u Žažini i Petrinji.

Sjećanje nas još uvijek ne zakida za te strašne prizore, za spoznaju činjenice kolike je to, već i onako ekonomski i socijalno uglavnom prilično ugrožene ljude, usred epidemije koronavirusa, ostavilo bez topline doma, bez krova nad glavom. Srećom, sjećamo se velikih i srčanih humanih akcija, koje su organizirali sami građani ove zemlje, kako bi pomogli unesrećenima.

Sada bismo se mogli ponovno okupiti, u jednoj slikovitoj gesti, kako bismo organizirali jedan svekoliki čin iscjeljenja, koji bi se mogao izvesti veoma lako.

Predlažem da ono bude čim slikovitije i simboličnije, kako bi građani, i sav okolni svijet, mogao uživati u umjetničkoj estetici prizora, koji bi se nizali našim ulicama, u to svečarsko, blagdansko vrijeme, tako što bi se traktorima, na traktorskim prikolicama, taj naš uvaženi državni živalj, skupa pridruženim im građanima dobre volje – a dakako da bi tu istupili oni željni avanturizma i nepredvidivosti u divljini prirode, svi zajedno, u pratnji kakve srcedrapateljske, žive tamburaške glazbe, bili otpraćeni do željenog cilja, u ono banijsko i kordunaško blato, po kojemu se naginju i kližu spomenuti kontejneri – njihov novi, otkačeni svečarsko rockerski domovi, za tu prigodu preimenovani u ”domove za suviše dobro zbrinute”.

Ondje bi mogli, skupa s visokim crkvenim licima, održavati mise zornice i večernice do mile volje, a na Badnju večer i u Božićno jutro pridružile bi im se sve viđenije i uglednije hrvatske obitelji, kako bi zajedno blagovali, i u kršćanskome duhu skromnosti i praštanja ostvarili jedinstvo i sklad, simboličku spregu onoga čemu se i inače teži u našemu, poukama kateheza prožetom i obasjanom društvu.

Pa neka to slavlje potraje sve do Božića naše pravoslavne braće, kako bi se u krunidbi i slavljenju rođenja zajedničkog nam sina i kralja slavilo i osjećalo jedinstvo, sućut, pomoć svoj ugroženoj ljudskoj braći, svima kojima je teško, i koji su, divljim nepredvidivostima prirode ostali bez krova nad glavom, bez gaća na guzicama.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Dnevnik Witolda Gombrowicza
    •  Naši ''europejci''
    •  Duh starog europskog slobodarstva: priče Sławomira Mrożeka
    •  Stranci na privremenom radu kao naš domorodački spas i nada
    •  Camusova ljeta u Alžiru
    •  Sanatorij pod klepsidrom
    •  Osam i pol, jedne ljetne večeri
    •  Kakva sada MORA biti naša domovina?
    •  Hrabrost nijanse Jeana Birnbauma
    •  Sitni prevaranti i vrijeme Divljeg zapada

> Svi tekstovi ovog autora