Jureći vlak smrti i kontakt s drugim civilizacijama

Sada znam kako je onaj genijalni izumitelj igračaka, koji je smišljao neku novu spravu za zabavne parkove, došao na ideju da osmisli minijaturni, brzojureći vlak, otvorenih vagona, u kojemu po dvoje posjetitelja zabavnog parka sjede držeći se objema rukama za željezni rukohvat, dok im je preko bokova prebačen metalni lanac.

Potom taj vlak juri sve većom i većom brzinom malim tračnicama, čovjek ima osjećaj da će se sve raspasti i razletjeti na sve strane, zbog čega svi vrište iz sveg glasa tobože u smijehu i uživanciji, dok u stvari mole u sebi da ta samoubilačka jurnjava što prije prestane, da se pogibeljni vlak zaustavi, pa da konačno svi odahnu, jer su živi i jer su im svi dijelovi tijela na istome mjestu, na kojemu su bili i onda kada su imali toliko malo mozga, pa su došli na veselu ideju da sjednu u taj luđački ”vlak smrti”.

Taj je genijalni izumitelj, bit će, ipak, na nesvjesnoj razini, imao pred očima, smišljajući taj, prije svega zastrašujući, premda djeci i luđacima nevjerojatno smiješan i zabavan vlak, u stvari ljudski život, i to život određenih povijesnih epoha, u nekim njihovim prijelomnim trenucima, kada se isto tako ljudi nađu u vagonima vlastita vremena i povijesti, koji jure ne zna se točno kamo, ali se ima osjećaj ravno k nekoj kolektivnoj, samoubilačkoj smrti. Odatle valjda i ta metafora ”vlak smrti”.

Jer koja bi budala uopće i ulazila u jedan takav vlak, da nije iz nekog, nevjerojatno samouvjerenog, obijesnog uvjerenja da mu se ništa ne može dogoditi, pogotovo stoga što je taj minijaturni vlak ipak dječja igračka, namijenjena razbibrizi i zabavi.

Jer, za razliku od ove genijalne konstrukcije iz zabavnog parka, koja se tu i tamo doduše nekada malo i rasklima, pa tu bude kojekakvih nepogoda, o kojima javnost, u pravilu, ne bude naročito izvještena, kod nas u našem svjetskom, povijesnom vlaku, koji se posljednjih godina ozbiljno zahuktao, mrtvi se više i ne broje, i ne oplakuju, ne podižu im se ni spomenici, jer nema baš ni vremena za to da se čovjek za sobom naročito dugo osvrće.

Ovaj naš milenijski vlak smrti i nadalje juri i praši svom snagom, pa je malo kome uopće jasno što se to s ovom našom planetom, i nama ljudima, među kojima smo većina nas više kao neki usputni svjedoci, a potom i žrtve cijele te nakaradne sprave, mašine našeg vremena, u stvari događa.

Sve kada bi čovjek i htio da na miru sjedne i krene na potanko razmrsivati konce, da se malo pomnije udubi u probleme koji su nas do ovdje gdje smo sada doveli, dogodi se u ovom našem jurećem vlaku nešto novo, i to mu događanje iskrsne pred očima u nekom, najčešće opet zastrašujućem ”groplanu”, sprečavajući ga uvijek iznova u toj pomnoj, analitičkoj nakani da uhvati, pronikne i produbi neka pozadinska pitanja globalne slike čovječanstva danas.

Ne pomaže puno niti čitanje za teme globalnog suvremenog svijeta specijaliziranih stručnjaka – čovjek se na koncu opet malo pogubi u toj šumi simbola ”cvjetova zla”, kako bi kazao prezren i suđen, a nakon toga slavljen i obožavan pariški pjesnik, iz onog olinjalog vremena kada se nekima činilo da čovječanstvo još ne gubi u potpunosti tlo pod nogama.

Čitam sada jednog američkog teoretičara i aktivista, koji je napisao knjigu o temi našeg jurećeg vlaka, čiji naslov bi se mogao prevesti kao ”Na poslu u ruševinama”. Taj Douglas Hine kaže da smo mi svi sada, u ovom našem ljudskom svijetu, na ”poslu u ruševinama”, a na tom poslu, kaže on, ”nalazi se samo još više i više ruševina”.

Time on želi kazati da je tema samoubilačke završnice ove naše ljudske civilizacije nešto što je potrebno prihvaćati, jer znanost, u koju smo se do sada, ipak, u najvećem dijelu pouzdavali, ”stoji iza projekta pretvaranja ovog živog planeta u objekt tehnološkog upravljanja i kontrole”.

Tako da je pitanje, koje se postavlja ovom našem, još uvijek ipak conditio humana slučaju – što ćemo sad? Ovaj Douglas iz SAD-a, kojeg čitam u nekom književnom časopisu, kaže kako je potrebno, danas više nego ikada, da ljudi budu otvoreni, ali za misterij, a ne za sigurnost.

”Moramo biti oprezni, slušati”, tvrdi on, ”jer je modernost neuredna i upitna”. Ali odmah potom dodaje da rješenje nije niti vraćanje na prethodno postojeće stanje stvari.

Pitamo se, misleći o tom našem globalnom, i posljednjih godina unezvijerenom svijetu, u čemu je rješenje?

Slušam potom radijsku emisiju o znanosti, s temom o svemiru, i sada vjerujem da je rješenje u nama nepoznatim planetima, kojih, kako tvrde znanstvenici, ima na milijune.

Isto tako, tvrde mnogi među njima, koji su svoje znanstvene živote posvetili istraživanju života na tim udaljenim planetima, životi, i to daleko razvijeniji, daleko stariji, daleko usavršeniji i napredniji od ovih života kakve mi na našem planetu poznajemo, sasvim je izvjesno da postoje.

Ti životi, nas ovdje, zapele u jurećem vlaku smrti, u rupi u vremenu pred kojom se ne rastvara neki naročito sunčani horizont, mogu mnogo toga dobroga naučiti, kako da kao civilizacija izađemo iz ovog našeg cul-de-saca, iliti ”ćorsokaka”.

Stvar je samo u tome da se što prije s tim, još nepribliženim, još neupoznatim civilizacijama dođe u kontakt, a kada se u tome konačno uspije, tada će se i za nas, zabludjele čovječje sinove, otvoriti neko svjetlo nade. To je sasvim izvjesno.

Tako kažu u toj emisiji o svemiru i znanosti na radiju, pa čovjeku ne preostaje drugo nego da ih, do daljnjega, drži za riječ, vjerujući sada kako je još u spasu iz svemira jedina utjeha.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Christa Wolf, spisateljica ''temeljite iskrenosti''
    •  Kazimierz Moczarski: ''Razgovori s krvnikom''
    •  Vrijednost Sentimentalne vrijednosti
    •  Titraj žaljenja, tople i pouzdane melankolije gubitka
    •  Mladenačka, potresna i buntovna knjiga Marguerite Duras
    •  Puno smijeha nizašto –  opet sjajan roman Bore Ćosića, Sama
    •  Bilo jednom na Balkanu
    •  Tršćanski književni razgovori
    •  Metoda opuštanja strahom
    •  Estetizirana, modernistička proza Irene Vrkljan

> Svi tekstovi ovog autora