Prevencija, liječenje i rehabilitacija bolesti ovisnosti

XV.međunarodna specijalistička škola ”Suvremena dostignuća u prevenciji, liječenju i rehabilitaciji bolesti ovisnosti” s glavnom temom ”Bolesti ovisnosti i nasilje – uloga obitelji i društva” otvorila je i ove godine svoja vrata u organizaciji Europskog centra za mir i razvoj (ECPD) Univerziteta za mir Ujedinjenih nacija i svog Regionalnog centra za razvojne studije, na adresi Flaciusova 18, u Puli 23. i 24. svibnja 2024.godine.

Eminentni stručnjaci multidisciplinarnih profila uključivali su one iz medicine, psihologije, sociologije, socijalnog rada, pravnike/ce Ureda za droge pri HZJZ, profesionalce Odjela prve pomoći i bolesti ovisnosti, dobrim dijelom kliničari psihijatrijskih odjela i dnevnih bolnica i iskustvom u liječenju ovisnosti. Sve prisutne ujedinio je zajednički napor vezan uz razumijevanje ovisnosti i nasilja što prelijeva se ulicama, školama, medijima, i iznalaženje što uspješnijeg liječenja i rehabilitacije ovisnosti, neprihvatljivih oblika ponašanja, kao i njihove prevencije. Po staroj izreci ”bolje je spriječiti nego liječiti”.

Ovisnost je, u dobrom dijelu i podlozi, i problem (ne)strukture vremena i (nepostojanja) granica, a agresija izraz nemoći, čulo se na specijalističkom skupu na kojem su učešće uzeli i voditelji hrvatskih odjela za zaštitu mentalnog zdravlja i liječenje ovisnosti, Nastavnog zavoda za javno zdravstvo, s tradicijom inicijativa prevencije, no i dostupnih za savjetovanje ovisnošću i mentalnim bolestima nakon rata i nepogoda pogođene populacije.

Predstavnice Službe za suzbijanje droga pri HZJZ naglasak su stavile na potrebu multidisciplinarnosti u pružanju potpore osobama s problemom ovisnosti: potvrđuju trend porasta ovisnosti i novih tipova konzumacije i konzumenata, što zahtjeva prilagodbu akata.

Bilježi se porast konzumacije amfetamina i miješanih ovisnosti. Uz provođenje 30-ak preventivnih programa, od značenja je definiranje standarda i kriterija kvalitete programa i njihove evaluacije. Ohrabruje da se sličan zahtjev za suradnjom, multidisciplinarnošću i evaluacijom čuo i kao poruka 3. adiktološkog skupa u Poreču pred 6 mjeseci.

Obiteljski centri, potvrdile su predstavnice Područne službe istarske županije, u okviru djelatnosti pruža i usluge psihosocijalnog savjetovanja, obiteljskog posredovanja (medijacije), psihosocijalnog tretmana prevencije nasilničkog ponašanja propisanog Zakonom o socijalnoj skrbi.

Protokoli postupanja protiv obiteljskog nasilja definiraju i način postupanja i usku koordinaciju svih uključenih nadležnih institucija; i Obiteljskih centara / Centara za socijalnu skrb, i MUP-a, i zdravstvenih ustanova i  zakonodavnih, sudskih i penalnih tijela, kao i suradnje sa nevladinim udrugama. U centru napora je briga za čovjeka.

”Nije normalno toliko nasilja, proširilo se svugdje”,  čuje se povremeno. Normalu određuju moralna i etička pravila društva. O uklapanju čovjeka u grupu i društvo, kao i pojmom empatije, ali i preživljavanja, od davnina se bave filozofi, psiholozi, vladari, kao i religije, one zagovaraju nenasilje, razumijevanje, prihvaćanje drugih, različitih i s naglaskom na uvažavanje i toleranciju. Tome se uče i pacijenti kada ih na ”preodgoj” na psihijatrijske odjele i dnevne bolnice zakon šalje da se uključe u programe liječenja i tretmana za odvikavanje od ovisnosti, sve češće i nasilnog ponašanja (na poslu, u obitelji, društvu). Kada bilježimo uspjeh timski se radujemo.

O povijesti nasilja, time i povijesti tlačitelja i potlačenih, učimo iz povijesnih sukoba: Hrvatska je zemlja s bogatim iskustvom potlačivanja od dolaska na domaće tlo. Iskustvo dugotrajne izloženosti nasilju, potlačenog, povijest je učenja na nasilje. Dugotrajno učenje na nasilje oblikuje Štokholmski sindrom i naučenu poziciju žrtve.

Jesmo li se svi mi na ovim meridijanima navikli na nasilje? A neki, pri tome, preuzeli ulogu tlačitelja? Uz navedene misli s iskustvima psihologinje i novinarke nalazim da i medijski sadržaji koji su pogodovali tome (tijekom rata i ”na-ovamo”) nužno trebaju uključiti nova učenja koja zamjenjuju staro: zdrave sadržaje komunikacije, motiviranje na zdrave stilove života, usmjeravanje na učenje umijeća prihvaćanja, kritičkog razmišljanja o sadržajima pročitanog, viđenog i doživljenog, zdrave i prihvatljive komunikacije i empatije.

Polako svatko za sebe donositi izbore sadržaja ne-nasilnog karaktera i granice u odnosu na huškačku atmosferu i postupke kojima trenutno obiluju suvremeni mediji (mobitela, kompjutera, mreža, TV-a i inih) i znati u odnosu na to biti ustrajan/a uz NE, postaviti granicu prema nasilnim postupcima u obitelji i društvu.

Uz to, nedavno Canneskom nagradom ovjenčan Slijepčevićev film o Tomi Buzovu neće biti čuđenje u svijetu, već pravilo da se ne-čovještvo ne smije i može ponoviti i ljudi od neprihvatljivog okrenuti glavu. Nečovještvo, netolerancija i neprihvaćanje ne smije se njegovati već kritički odmak, tome učiti pojedinca i vremenom (probuđenu) kritičku, savjesnu javnost koja zna i spremna je reći NE za sve neprihvatljivo.

Učenjem empatije i neprihvaćanja nasilnog, društvo izbjegava rizik ponavljanja istih sadržaja koji djeluju poput okidača na već umornog pojedinca i društvo i stresnog perioda traume (rata, tranzicije, vremenskih nepogoda; nevera EU) čineći ga ranjivim, sklonijima ovisnosti i nasilju.

I kao da svi suvremeni trendovi reduciraju autentičnu povezanost čovjeka s čovjekom, s drugima s kojima je, udružen u grupu nekada bio jači, ne slabiji kao što je u ovisnosti i agresiji slučaj. S prirodom, kao da se danas čovjek češće bori nego u njoj i s njom uživa. Priroda je ranjena i devastirana i mi se još pitamo gdje se izgubio čovjek? Zaboravio je i na drugoga, i na prirodu.

Ranjena priroda čovjeku odgovara reagirajući na nasilje prema njoj eko-promjenama i vremenskim katastrofama. Američko psihološko društvo nedavno donosi podatke istraživanja koje potvrđuje, uz porast učestalih vremenskih promjena i nevremena, i čovjekova sklonost nasilju se povećava. Poštivanje prirode vratio bi i čovjeku mir.

U međuvremenu, nesiguran i izgubljen čovjek i obitelj gube koheziju, traže pomoć, i sve ih je više i nema stigme. Zdravo roditeljstvo i partnerstvo redovna je tema psihoedukacija u radu psihologa/inje. I sve su češće obraćanja za pomoć potaknuta od suda izrečenim mjerama liječenja od ovisnosti (alkoholnih, o drogama, internetu, kocki, debljini, i ta lista se povećava) i praćena nasiljem.

”Poguranac” na savjetovanje tada je zakonska- prisila. Motivacija na promjenu i povjerenje u terapeuta važna je karika u procesu liječenja i bez nje nema uspjeha.

Usmjerenost roditelja, nastavnika i društva u cjelini na djecu, kvalitetno provođenje vremena s njima i obitelji, upućivanje na kreativnu i ispunjenu strukturu aktivnosti, poticanje na zdrave sadržaje, sport, zajedničke aktivnosti koje uče dijeljenju i jačanju empatijskih potencijala, doprinose formiranju zdrave osobe koja na nasilje gleda kao neprihvatljiv oblik ponašanja-i koraci u povratku ovisnika od ovisnosti i agresije – sebi.

Razvoju komunikacije doprinosi i upoznavanje drugih i drugačijih, uz sport, putovanje, čitanje. Ovisnost o internetu reducira kapacitete elokvencije, fonda riječi, znanja i tehnički-umijeća i razumijevanja pročitanog. Vraćanje važnosti školi i nastavničkoj profesiji je vraćanje školi odgojne, ne samo obrazovne funkcije i njegovanju, a ne umanjivanju autoriteta profesora s kojim roditelj treba surađivati.

Važnost je Specijalističke Škole ovisnosti u Puli u okupljanju stručnjaka iz raznih disciplina, kao i profesionalnih timova koji se bave ovisnošću ne samo iz Hrvatske nego iz drugih, pa i udaljenih zemalja, svih ujedinjenih uz humana nastojanja borbe protiv ovisnosti:

Od izlaganja stručnih iskustava domaćina iz cijele Hrvatske, uključujući Istre i Pule, preko adiktologa JZU Zavoda za bolesti ovisnosti Zeničko-dobojskog kantona i izlaganja Dr Suada Bašića iz Zenice, potom uvijek svježih i korisnih iskustava kolega iz Slovenije, do poticajnih prof dr Mile Goldner Vukov, članice Kraljevskog Psihijatrijskog koledža Australije i Novog Zelanda o transgeneracijskom prijenosu.

Moderirajući, tolerantni ton prof. dr. Zorana Zoričića, direktora Specijalističke škole i rukovoditelja Referentnog centra MZ RH za alkoholizam i druge ovisnosti KBC ”Sestre milosrdnice” i način vođenja škole i odabir sadržaja omogućio je prisutnima uvid u suvremena iskustva ali i iskustvo timskog profesionalnog osnaživanja i jačanja stručnih kompetencija prisutnih.

(Neke od stručnih tema bile su: O korijenima agresije i eroziji empatije, Ovisnicima u kulturi agresije, Tankoj liniji između prihvatljivog i pretjeranog na liniji impulzivnost-agresija, Iskustvima Dnevnih bolnica i komunikacijskih vještina u smanjenju agresivnih pražnjenja, Kognitivno-bihevioralnih intervencija u kontroli ljutnje, Kulturom nenasilja protiv ”kulture nasilja”, uz održane Okrugle stolove o razmatranju stupnja psihijatrizacije uz ponašajne ovisnosti, i igranje uloga uz simulaciju obiteljske patologije uz obiteljskog zlostavljača/čicu).

U godini kada Zavod za alkoholizam i druge ovisnosti KBC ”Sestre milosrdnice” Zagreb slavi veliku 60. obljetnicu rada i slijedi entuzijazam pionira adiktologije u nas, prof dr Vladimira Hudolina, čija su zalaganja poznata i izvan granica zemlje u radu s alkoholnim ovisnicima i Klubovima liječenih alkoholičara, vrijedno je i u teoretskom i praktičkom smislu vratiti se dobrim zasadama, posebno u vremenu kada slabi empatija i čovjek se više nego ikada osjeća okružen mnoštvom nezdravih utjecaja.

Uz hektičnu svakodnevicu i alarmantan porast ovisnosti, Hrvatska je u vrhu, i uz statistiku ovisnosti o alkoholu, i duhanu, i tabletama, debljini mladih, i igrama na (ne)sreću.

Snaga humanističke misli i djela dr. Andrije Štampara, pionira socijalne psihijatrije, u naporima prevencije, nastavlja živjeti u zalaganjima stručnjaka Zavoda za javno zdravstvo, i maksimi koja od 1948. godine obilježava definiciju zdravlja Svjetske zdravstvene organizacije; svjetska definicija zdravlja, i danas, 80 godina nakon toga.

Zdravlje nije samo odsustvo bolesti,ono je stanje potpunog fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja.

Podaci su to kojima se ponosimo, no ne i uzlaznim trendom ovisnosti u svjetskim i hrvatskim okvirima. Dok nam mladi provode vrijeme u znatnoj (i prevelikoj) mjeri nad kompjuterima, mobitelima, automatima, igrama na sreću, život prolazi pored njih: Umjesto o kvalitetnim druženjima, dobrom štivu, prirodi, koja znači zdravlje i donosi mir, antistres i kreaciju i zov prirode, oni snatre uz čašicu, joint i tableticu.

Prirodi se okreću planinari, umjetnici, osamljenici, no nadamo se trendu koji će to promijeniti i gužvom ispuniti proplanke kao u ”Čarobnoj fruli” koji će zamijeniti zadimljene kafiće, kockarnice, društvo ”kumova” uz ”Žuju” i ”Karlovačko” simpatično ako ne prijeđe se mjera koju ne umiju postaviti svi.

I odsustvo strukture kvalitetnog provođenja vremena i odsustvo mjere završi tako kao problem kojim se bavi psihijatrija ili zatvor, kada je jasno da prešla se granica i kada pokazatelj je to alarma i za pojedinca, i društvo nespremno za suočiti se s regresom pojedinca i deterioraciju društva, i nije u stanju učiniti ključni zaokret ka mjeri da društvo uputi živjeti na zdraviji način.

I svi na Specijalističkoj školi prisutni stručnjaci iz Hrvatske i Srbije, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Australije i Novog Zelanda i Švicarske, složili su se da strukturu mladima može pružiti jedino ljubav, edukacija o prihvatljivom ali i štetnom, i briga i nadzor.

Uz usvojene norme i granice, i znanje i podršku kroz ”važan/a si mi, dijeljenje i prihvaćanje drugih je prihvatljivo, nasilje nije prihvatljivo”, mlada, potom zrela osoba odabire i kroči putem prihvatljivog ponašanja i reagira postavljanjem prema nasilju.

Nisu li i pisanja na mrziteljskim/”hejterskim” mrežama oblik ovisnosti za koji vremenom treba sve više sličnog materijala? Tolerancija na ovisnost i propuštanje sve veće količine ”hejterskih” sadržaja tako postaje simptom nezdravog ovisničkog društva,do pozivanja osoba koja nisu po volji na na linč.

Trend plasiranja nasilnih sadržaja, video spotova, TV vijesti i članaka s nasiljem i mrziteljskim porukama, kao i sve zahtjevnija liječenja ovisnika dodatno svjedoči o kompleksnom poslu stručnjaka i širenjem oblika nasilja: ono je poput tumoroznog tkiva. Buja u obitelji čiji su odnosi protkani agresivnim porukama, ponašanjem i prijetnjama (”ne vrijediš”, ”pogledaj se”, ”udarit ću te”), generacijskim nasilnim ponašanjem uz alkoholnu ”povijest” obitelji, agresivne sukobe u susjedstvu i neriješene konflikte, na radnom mjestu, u gradskom prijevozu, injekcijama ”dalekovidnica” koje time postaju ”kratkovidnice”, poligoni vlasti (i slasti) i donošenje zakona kojima se gubi humanost i ne olakšava život građanima i promovira zdrav životni stil, već ”pušta voda na mlin” onima kojima početak/ostajanje u ovisnosti donosi profit.

Ovisnost o alkoholu, duhanu, hrani, tabletama, drogama, serijama i emisijama upitne kvalitete, agresivnim ispadima ”jer i drugi su takvi”, odmahivanja rukom na neprihvatljive grafite kojim se vrijeđaju  pripadnici grupa kojima već nije lako, drugačijima, bespomoćnima.

Anestezirana nacija je ona koja se ništa ne pita, ne razmišlja, ne traži. Cilj je svjesna i sretna jedinka i društvo. Cilj je novo učenje za novo, pozitivno iskustvo. Otvorenost čula za dobru vijest i ne-nasilni, čvrst stisak ruke.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Jedna za sve, sve za jednu
    •  Afganistan: glas za pravo obrazovanja djevojčica
    •  Dok zazivam/o Tina u Masarykovoj
    •  Kolektivna terapija protiv govora nesnošljivosti i mržnje
    •  Nesigurnost mladih ogledalo je društva
    •  U koloni oduševljenih Elvisom i harmonikom
    •  Mentalno zdravlje: u zdravom tijelu zdrav duh
    •  Ima li nade da put nekog Jazda krenu svi isključivi?
    •  Nikad aktualniji Krleža i vječna misija žene
    •  Najvažnije utakmice su one za čovjeka i humanost

> Svi tekstovi ovog autora