Sanatorij pod klepsidrom

Svi smo sada ovdje kao u nekom ”sanatoriju pod klepsidrom”, imao je pravo Bruno Schulz, taj mag, veliki, svjetski čarobnjak književnosti i učitelj crtanja iz malog ukrajinsko poljskog, galicijskog gradića Drohobycza – nesretni tihi građanin i pisac neprolazna djela, kojega je na ulici ustrijelio neki nacistički vojnik, na dan likvidacije židovskoga geta…

U tom sanatoriju, kao u nekom ”pretis loncu”, u nekoj paklenoj spravi, nema što se sve ne kuha – nekom divljački pojačanom brzinom i intenzitetom, i sve se dešava gotovo kao na onim čuvenim, rano novovjekovnim slikarskim radovima Hieronymusa Boscha, istovremeno, kao svojevrsna potvrda da vjekovima čuveni slikar niti najmanje nije imao poremećenu maštu u slikanju svojih, takozvanih ”fantazija”.

Pa ipak, dok god se najveće ljudske nesreće, ratovi, događaju ovdje, pred našim nosovima, a mi sami pri tome niti da trepnemo okom, i na dalje nemamo nikakvih briga – naša kurtoazija i naše licemjerje dovedeni su gotovo do točke blistavog, doduše malo ipak usijanog savršenstva.

Čime još imamo da se podičimo jedni pred drugima, jer možda nam probuđene iskre zavisti posluže da njima popunimo isprazna i kratka vremena našeg trajanja? Jer, istina je, zemlja vrije, dahće pod težinama, boleštinama uzrokovanim klimatskim poremećajima, i to njeno bolesno soptanje već nas polako ometa u našem narcisoidnom samoljublju. Gotovo da se usudimo zaustiti – nije li ovo sve već ipak pomalo zabrinjavajuće?

Ali ne, nitko to ne govori (kolektivno prešutno utanačen bonton ima najveću moć i težinu, zajamčeno dobro djelovanje), pa zašto bismo to onda govorili mi, riskirajući samo da nas proglase ludim? Hoću kazati – je li baš morala ova sunčeva svjetlost biti toliko bolesno napadno bijela, da nam pokvari i najuspjeliju fotografiju s ljetovanja, taman onu sa šeširom, u najnovijem kupaćem kostimu?

Mnogi se čak niti u takvim okolnostima neće dati smesti. Prženje na 35 stupnja Celzijeva vreline, s cigaretom na usnama, za neke manekene (evo ti ga opet Bruna Schulza – kotrlja se kao neka lopta, zalutala na krivi teren) predstavlja vrhunac ekstaze.

Potom slijedi klimatski poremećaj zvan uključeni klima uređaj u super marketu, ili u trgovinskom centru, od čije studeni taman na onu u podne zarađenu sunčanicu dobro dođe malo groznice ljetne večeri, ultra i senzacionalno povišene temperature, toplomjera, tko će ga znati čega sve ne.

Evo zašto pomišljam na ”pretis lonac”. Kola hitne pomoći ne prestaju gasiti svoje sirene, a jedan je požrtvovni medicinski brat, kakvi zaslužuju medalju (naučimo, pobogu, našu djecu, i to dakako kroz životnu praksu, što to znači ta riječ ”požrtvovnost”, ako se već toliko hvastamo svojim kršćanstvom – nemojmo da nas naši dični potomci sramote na maturi), – taj je požrtvovni medicinski brat, nakon što je pri reanimaciji zadobio snažan strujni udarac, ipak uspio u času oporaviti se i nastaviti dalje s reanimacijom unesrećenoga…

Broj žrtava na cestama ove divljačko prostački turističke zemlje zabrinjavajuće je velik, kao i općenito trenutne brojke i okolnosti i drugih nesretnih pogibija, naročito najmlađih. O ovim stvarima bolje da se šuti, da nam ne pokvare raspoloženje, dobru mantru, pozitivan val gledanja na stvari.

Ali, primjećuje se, kao da su istovremeno, na jedan način, sveprisutne te prešućene stvari, jer kada jednom čovjek čuje da su se te divlje ljetne tragedije dogodile, tada je već prekasno i nemoguće da ih izbriše iz glave, jer su se ugnijezdile već u nekom kutu, kao nepozvane, nedobrodošle štetočine – zmije u podrumu vikendice, ptice selice koje su već napravile svoja gnijezda, i sada sve uokolo uneređuju svojim fekalijama, koje nema tko da očisti (istina je, svi smo veoma zabavljeni vlastitom samo prezentacijom, takva su vremena)…

Djeca plaze po kompjuterima i mobitelskim ekranima, roditelji ne mogu sakriti osjećaj trijumfa i pobjede, jer im pomladak iz dna duše prezire knjige, kao i sve što ima veze s pisanom riječi i usvajanjem znanja i takozvane ”opće kulture” – nitko više ne čita niti ljubiće, niti krimiće, niti Zane Greya niti Karla Maya na ljetnom raspustu, a kamoli nešto drugo, ozbiljnije…

Novi će ljudi, konačno, svojom hladnoćom, grubosti i nabusitosti, svojom agresijom i narcisoidnosti, izliječiti i frustracije i traume vlastitih roditelja, koji su im ka ovakvim osobinama, s odgojiteljima, pedagozima, obrazovnim ustanovama i krojačima obrazovnih politika, oportunistički složno širom odriješili ruke. Svi zajedno bit će jednoga dana vinovnici velike pobjede na zgarištu općeg uništenja, gdje će stajati moćni u lišavanju sa sebe svih odgovornosti – s mobitelom, mišem, ili Joystickom u ruci gradit će svojim šupljim i trulim, praznoglavim vrijednostima sudbine i onima rijetkima, koji su nalazili vjere, snage i smisla da se tome odupiru – toj vječnoj, neuništivoj sili zvanoj ”ljudska glupost” pružajući ne malu snagu vlastita, nikad uzaludnog otpora.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Dnevnik Witolda Gombrowicza
    •  Naši ''europejci''
    •  Duh starog europskog slobodarstva: priče Sławomira Mrożeka
    •  Stranci na privremenom radu kao naš domorodački spas i nada
    •  Camusova ljeta u Alžiru
    •  Osam i pol, jedne ljetne večeri
    •  Kakva sada MORA biti naša domovina?
    •  Hrabrost nijanse Jeana Birnbauma
    •  Sitni prevaranti i vrijeme Divljeg zapada
    •  Nezaboravni romani, remek-djela Fleur Jaeggy

> Svi tekstovi ovog autora