Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu

Za Svjetski dan migranata i izbjeglica, koji se obilježava 29. rujna 2024. godine, papa Franjo u svojoj poruci naslovljenoj ”Bog hodi sa svojim narodom”, potiče na molitvu za one koji, bježeći od zlostavljanja i ugnjetavanja, napuštaju svoju zemlju u potrazi za uvjetima dostojnima čovjeka.

Ove godine je 110. obljetnica Svjetskog dana migranata i izbjeglica koja je prvi put je obilježena davne 1914. godine te predstavlja dan da se katolici diljem svijeta potaknu na sjećanje i molitvu za one koji su raseljeni zbog posljedica sukoba, progona i ekonomskih poteškoća. Uveo ga je papa Benedikt XV., u jeku Prvoga svjetskog rata 1914. godine. Tada se svijet već suočavao s pritiskom izbjeglica.

Od 1914. godine problem izbjeglištva je poprimio sve veću težinu, no nitko tada nije slutio koje će dimenzije izbjeglištvo dosegnuti do kraja stoljeća, a kamoli dalje.

Na inicijativu Ujedinjenih naroda, 20. lipnja obilježava se Svjetski dan izbjeglica, kao jedan od načina podizanja svijesti o iznimno ranjivom položaju u kojem se nalaze ti ljudi. Prema podacima UNHCR-a, širom svijeta trenutno se nalazi preko 100 milijuna osoba koje su zbog ratova, nasilja ili proganjanja bile prisiljene napustiti svoje domove. Obilježavanje toga međunarodnog dana izbjeglica podsjeća na donošenje UN-ove konvencije o izbjeglicama i raseljenih osoba (Displaced persons) 1951. godine.

Papa zbog migrantske povijesti svoje obitelji, duboko suosjeća s izbjeglicama, skoro pa sa svakim ponaosob, i prepoznaje u njima brata i sestru u nevolji, a ne može a da ne podsjeća na evanđeosku poruku ”Bijah stran, primili ste me…” (Mt. 25, 36-41).

Otok Lampedusa je, po mišljenju pape Franje, sinonim za izbjegličku bijedu, za brodove krcate izbjeglicama i za šatorska naselja, gdje došljaci više vegetiraju nego što pristojno žive. Ozbiljno opominje: ”Odbiti izbjeglice zbog razloga savjesti težak je grijeh. To je kultura indiferentnosti ili pomanjkanja empatije”.

Vizualiziram slike koje Papu potiču na bezbroj apela upućenih za prihvat izbjeglica. Odbiti ih ”zbog razloga savjesti” – to je novi aspekt, što ga je Papa unio u svoje molbe zbog toga – kako ja vjerujem – što diljem Srednje i Zapadne Europe sve glasnije odzvanjaju parole demonstracija, parlamentarnih i vladinih dužnosnika, građana i građanki koji traže ”drugačiju politiku” prema migrantima.

Novopečeni je pojam remigracija, a to je eufemistička inačica za protjerivanje i odbijanje. Remigracija ima šanse postati ”ne-riječ godine”. Užareno protumigrantsko raspoloženje nije se pojavilo iz vedra neba. Dugo se zakuhavalo, bilo je dramatičnih događaja koji se, možda iz vatikanske perspektive, ne percipiraju naročito ozbiljnima i povezanim s teškom problematikom migracija.

Njemačka se već nekoliko mjeseci suočila s više napada naoružanih mladića – imigranata iz muslimanskih zemalja. U Hamburgu se više od 2.000 mladića muslimana (prema policijskim procjenama) kretalo gradom u koloni, s transparentima i uz povike ”Kalifat” (”Hoćemo kalifat”, ”Hoćemo šerijatsko pravo”). U više gradova mladi su muslimani noževima napali građane na javnim manifestacijama, uz obrazloženje: ”Ne sviđa mi se kako se ovdje (na Zapadu, kod ‘nevjernika’) živi”.

Rezultat takvih ispada najčešće je nekoliko mrtvih i više teško ozlijeđenih građana. Zločine su počinili u najviše slučajeva mlađi muškarci iz Afganistana. Radikalna, militantna organizacija ”Islamska država”, ozloglašena od rata u Siriji 2014./2015. godine, preuzela je u svim slučajevima odgovornost, prijeteći daljnjim ”osvetničkim napadima”.

Počinioci tih gnjusnih napada imaju status zaštićenih osoba do napuštanja zemlje u kojoj se nalaze, s tim da je moraju napustiti ako im nije odobren azil. Izbjeglice koje se ne mogu ili ne žele vratiti u zemlju podrijetla zbog osnovanoga straha od proganjanja odnosno trpljenja ozbiljne nepravde ako se taj strah temelji na događajima koji su nastupili nakon što je napustio zemlju podrijetla, odnosno na aktivnostima koje je poduzeo nakon što je napustio zemlju podrijetla. Međutim, izbjeglicama iz Afganistana koji nisu radili za strane diplomatske službe, po ocjeni europskih ministarstava vanjskih poslova, ne prijeti opasnost po život.

Afganistanke pak poglavito neudate žene i aktivistkinje za ljudska prava, u Europi u svakom slučaju imaju pravo na azil.

Što, dakle, potiče mladića – imigranta da digne ruke protiv društva koje mu je pružalo poštene šanse za siguran i uređen život – spajanje obitelji koja smije legalno doći u zemlju, školovanje, smještaj, startni kapital i mogućnost zarađivanja za život – pod jednim uvjetom: da poštuje vrijednosti europskih društava, poglavito individualne slobode savjesti, vjere, političkog opredjeljenja, jednom riječju toleranciju, demokratski poredak, ispunjavanje dužnosti iz statusa azila.

Godine 2015., uslijed rata u Siriji, Europa je prihvatila 2,6 milijuna – a svake godine stiže samo u Njemačku otprilike 80.000 novih izbjeglica. Računa li se da neće svi biti priznati kao azilanti, te da će se izvjestan broj morati vratiti, a do vraćanja ipak uživaju zaštićeni status, onda su to činjenice koje se u Rimu očito ne znaju uvažiti.

Konzumenti sredstva priopćavanja morali bi znati da se politička klima drastično pogoršala, jer domaće stanovništvo ima dojam da azilanti i imigranti uživaju više pogodnosti nego oni, da ti stranci žive na leđima domaćeg stanovništva, da su poskupljenja i ograničenja osobne potrošnje, prihoda, mirovina… posljedica skrbi za migrante, i da će se resurse kad-tad iscrpiti. Težak je grijeh ovako misliti.

U srednjoj sam školi, ali i u roditeljskom domu učila: treba gledati stvari sa što više strana, a to je preduvjet shvaćanja. A shvaćanje je preduvjet razumijevanju – a pod tim pojmom NE podrazumijevam automatski ”opravdavanje”, kako kaže izreka: Tout comprendre c’est tout pardonner (Sve razumjeti znači sve oprostiti).

Razumijevanje je upoznavanje pozadine, motiva, uzroka i povoda. Dakle, s jedne strane gorke Papine riječi o teškome grijehu, kad se spontano pojavljuje poriv da takve ljude treba protjerati iz zemlje, a osobe sumnjive i možda potencijalni atentatori, ne bi uopće smjeli ući u zemlju.

Drugo pitanje odnosi se na funkcioniranje pravne države. Ponovo domaće stanovništvo stječe dojam da su policijski djelatnici ili preslabi, nesposobni ili prebahati.

Nakon dvaju napada s gotovo istim scenarijom, s više mrtvih i velikog broja ozlijeđenih, nužno se moramo zapitati: Zašto su te osobe, koje nisu dobile status azilanata, još uvijek u Njemačkoj, zašto nisu zemlju već odavno napustili sami, odnosno zašto ih nije izručila policija? Što su radile vlasti, zašto ga nisu privele, i zašto ga nisu već davno ”šupirale”? Šupirale!? To je riječ koja se sve do nedavno nalazila tek u žargonu policije ili naročito okrutnih demonstranata.

Afganistan, prema procjenama više europskih ministarstava vanjskih poslova, nije više opasna zemlja za mladiće ako nisu bili suradnici sur place stranih institucija ili diplomatskih misija. Ženama, poglavito aktivistkinjama humanitarnih udruga izdaju se vize.

I u našim zemljama žive vjernici koje Papine riječi uzimaju vrlo ozbiljno, poštuju njegovu stalnu angažiranost za duševnu i fizičku dobrobit.

Mi se moramo sada suočavati s Papinom ozbiljnom osudom da činimo vrlo težak grijeh – iako nam realno sagledavanje situacije u našim zemljama nalaže ”politiku zdravog razuma”, temeljito promišljanje dosadašnje širokogrudne ”kulture dobrodošlice”, točnije rečeno odustajanje od nje.

Moramo priznati: vlasti, ali i građani, spremni na ”kulturu dobrodošlice”, izigrani su od nesavjesnih pojedinaca, koji svoju vjeru – islam – koriste kao opravdanje da se smiju ogriješiti o gostoljubivost.

Ali iza njih stoje i njihove obitelji i socijalne te policijske vlasti, koje se moraju specijalno baviti sa sklonošću mladića iz muslimanskih obitelji prema nasilju, da istražuju u kojoj je mjeri obitelj ”sukrivac”, suodgovorna, jer je sklonost nasilju prisutna u patrijarhalnim odnosima unutar takvih obitelji.

Mi govorima o ”paralelnim društvima”, obiteljima koje su dobile dozvolu boravka u europskoj zemlji, uz jedan jedini uvjet – uvažavanje zakona, poretka i običaja te zemlje, a nisu ispunile taj uvjet, nego su nastavili živjeti prema svojim naslijeđenim uzorima.

Još jedno legitimno pitanje: Mladići iz muslimanskih obitelji, koji nemaju završeno školsko obrazovanje niti posao i skloni su nasilju – gdje se radikaliziraju? Društveni mediji pružaju te sadržaje, iz kojih oni slažu svoj svjetonazor, mješavinu religijskih i plemenskih stavova.

Nema, na žalost, razumijevanja za potrebu suradnje u muslimanskim krugovima, koji bi mogli, štoviše, morali utjecati i ispraviti te ”krive Drine”. Nitko tko ima i malen uvid u nastojanja udruga za pomoć u integraciji i u protivljenju tih vjerskih službi, nema više iluzije da će generacije koje sada postaju odrasli ljudi, nadoknaditi integraciju, prihvatiti vrijednosti gostoprimaca i postati integriranim građanima.

Nitko od njih nije nikada, niti će ikada tražiti da žrtvuju svoje tradicije – nego samo to da shvate, kako su neke njihove tradicije nespojive s liberalnim demokratskim društvima. Kobna riječ ”remigracija” već se usidrila u široke krugove stanovništva.

Sve više građana izražavaju sklonost prema ”radikalnom rješavanju migrantske problematike”, sve više njih ovu situaciju uspoređuju s godinama uspona nacionalsocijalizma – kad su se također rodile ideje o ”istrebljivanju”.

Papa upozorava bogate zemlje da bi migranti mogli pomoći riješiti problem negativnih demografskih trendova. U prihvatnim zemljama postoji svijest za to da Europi treba ”dotok svježe krvi”. No iskustva s tim rješenjem nisu nimalo ohrabrujuća.

Sveti otac bi morao ponešto čuti i o tom aspektu migracije. Vatikanska služba za razvoj i Međunarodna katolička komisija za migracije (ICMC) zacijelo imaju cjelovit uvid u problematiku, te su svjesni da ”predrasude, kako su migranti tek trošak, a ne i korisni radnici”, imaju itekako opravdanje.

Nije pravedno toliko jednostrano dijeliti simpatije: ”Bog je s migrantima, a ne s onima koji ih odbijaju”. ”Svijet se već odavno trudi za globalni pristup reguliranju migracijskih struja, na bazi prava i solidarnosti”, kako zahtijeva Papa. Pa to je svijet velikim dijelom učinio i do sada i čini bez ustezanja. I druga strana je na potezu i ona valjda ima neke obaveze.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija
    •  Papa Franjo razočarao? ''Urotnici'' i skrupulozni vjernici

> Svi tekstovi ovog autora