Aldous Huxley vlastitim riječima (3)

Sažetak Luke Draganića, priređivača i prevoditelja feljtona: U predavanju Vizionarsko iskustvo iz 1961. godine Aldous Huxley opisuje povijesne i suvremene načine stupanja u stanje svijesti koje se može nazvati vizionarskim ili mističkim. Prema njemu, takva svijest omogućuje doticaj s onim dijelovima uma koji su inače nedostupni ili teže dostupni. Metode koje navodi temelje se na različitim pristupima poput onog psihološkog, fiziološkog ili kemijskog. Huxley posebno ističe važnu ulogu koju u opisanome smislu ima i umjetnost.

***

Aldous Huxley vlastitim riječima

2.3. Vizionarsko iskustvo[i]

Započeo bih predavanje jednim od onih pitanja koja radoznala djeca postavljaju svojim potpuno zbunjenim roditeljima – pitanjem nalik onom: “Zašto je trava zelena?”. Moje pitanje tiče se dragog kamenja; zašto je drago kamenje dragocjeno? Očito, iznimno je teško pronaći bilo koji racionalan razlog za to. Zasigurno ne postoji ekonomski ili biološki razlog zašto bi ljudi provodili ogromnu količinu vremena, energije i novca sakupljajući, režući i oblikujući obojane kamenčiće. Mora da postoji neki puno dublji psihološki razlog ovog čudnog ponašanja.

Prije mnogo godina ovo pitanje postavio je Santayana koji je, čini mi se, došao do djelomičnog objašnjenja, ali ne mislim da je ono potpuno i konačno. Rekao je da je, po njegovu mišljenju, drago kamenje dragocjeno jer čovjeku u ovome svijetu vječnog nestajanja i umiranja djeluje kao najbliži pristup onom trajnom i vječnom. Zaista se doima kao da dragi kamen generaciju za generacijom ostaje upravo onakav kakvim jest. Santayana je pretpostavio da je to zato što je on najbliži pristup našeg svijeta nečemu što je na intrinzičnoj razini postalo vječno time što je dragi kamen poprimio dragocjenu kvalitetu. Smatram da ima nečega u ovome pojašnjenju, ali nipošto ne mislim da je to cijela priča. Mislim da postoje drugi uvjerljivi psihološki razlozi zašto drago kamenje tako cijenimo.

Citirat ću Platonov odlomak za koji mislim da baca puno svjetla na ovu temu. Dolazi iz dijaloga Fedon. Sokrat tamo govori o idealnom svijetu za koji kaže da je ljepši i stvarniji od svijeta u kojem zapravo živimo. On kaže da su na toj drugoj Zemlji boje puno čišće i sjajnije nego što su tu dolje. Planine i kamenje imaju bogatiji sjaj, dražesniju providnost i intenzitet boja. Visoko cijenjeno drago kamenje ovog nižeg svijeta: karneol, jaspis, smaragd i ostalo samo je sićušan dio kamenja svijeta iznad. U tome drugom svijetu ne postoji drugo kamenje osim onog dragocjenog i ono ljepotom nadmašuje svaki naš dragulj. On nastavlja: “Vizija toga svijeta jest ona blagoslovljenih promatrača.”

To je, čini mi se, vrlo zanimljiv odlomak utoliko što jasno ukazuje da Platonov idealan svijet nije sušti metafizički konstrukt – neka vrsta dedukcije na temelju činjenica našeg sadašnjeg svijeta i njegovih nesavršenosti. To je vidljiv svijet koji može biti viđen unutarnjim okom i koji posjeduje određene neobičnosti koje se mogu opisati poput toga da su boje puno intenzivnije i da je ispunjen kamenjem koje je vrlo nalik našem dragom kamenju. Ovdje pronalazim vjerojatan osnovni psihološki razlog našeg silno velikog vrednovanja dragog kamenja, a to jest ovo; to su predmeti svijeta prirode koji najbliže predstavljaju stvari koje ljudi s darom vizije vide unutarnjim okom, pa čak i oni koji na svjesnoj razini nemaju dar vizije, već posjeduju samo nekakvu njegovu nesvjesnu naznaku. Čini se da ih to, da tako kažem, podsjeća kako se nešto odvija u pozadini njihova uma o čemu tek ponešto znaju na podsvjesnoj razini.

Određenu potvrdu ovoga dobili smo od najvećeg filozofa neoplatonizma, Plotina, koji je kazao kako u svijetu razuma, koji je posve nalik Platonovom idealnom svijetu, sve sjaji. Iz toga razloga, on govori kako se može vidjeti da je vatra, koja je prijenos unutarnjih činjenica svijeta vizija u vanjsku (manifestiranu) činjenicu, najljepša stvar ovoga svijeta. To je prijenos vrijednosti iz nečega što je visoko cijenjeno u unutarnjem svijetu prema vanjskom svijetu. On kaže kako je vatra najljepša stvar na ovome svijetu.

Zanimljivo je, na primjer, otkriti da Ezekiel u opisu Edenskog vrta govori kako je ispunjen draguljima, ispunjen onime što naziva “kamenjem vatrenim”. Kao što se nadam pokazati kasnije, ovo bogatstvo svojstvima nalik draguljima koje se pronalazi u svijetu vizija pojašnjava mnoge čudne činjenice o određenim vrstama umjetnosti te mnoge neobične činjenice o uniformiranoj odlici religijskih tradicija, folklornih tradicija, tradicija prirode zlatnog doba i zagrobnog života koje se mogu pronaći diljem svijeta; o tome možemo kasnije govoriti.

U međuvremenu, recimo nešto o pristupačnosti toga svijeta vizija. Kada promotrimo zabilježene slučajeve, otkrivamo da određeni broj ljudi može spontano stupiti u taj svijet vizija i da se može kretati između svjetova bez bilo kakve stvarne poteškoće. Priličan broj djece u puno slučajeva vjerojatno nastanjuje svijet vizija. Otkrivamo također kako je taj svijet vizija visoko cijenjen i da će ljudi poduzeti sve kako bi u njega ušli. To znači da ukoliko ga ne uspiju posjetiti spontano, tada poduzimaju mnoge stvari koje im pomažu da u njega stupe na umjetan način.

Vizionarsko iskustvo toliko je visoko cijenjeno da su ljudi kroz zabilježenu povijest davali sve od sebe da potaknu vizije; oni su pokušavali otići u taj svijet posredstvom raznih umjetnih sredstava. Otkriven je niz načina da se to postigne. Postoje psihološki načini, fiziološki načini, kemijski načini i mislim da vrijedi opisati neke od tih metoda.

Na primjer, hipnozom je moguće stupiti u drugi svijet. Velik broj ljudi u različitim ili, bolje rečeno, dubokim stadijima hipnoze mogu ući i ulaze u neku vrstu svijeta vizija. To je vrlo zanimljivo iskustvo, ako ste ikada promatrali kako ljudi iz stadija nalik snu iznenada prelaze u svijet gdje vrlo jasno vide jako zanimljive i neobične stvari. Mislim da taj hipnotički svijet vizija vjerojatno nije tako briljantan i izvanredan kao neki drugi vizionarski svjetovi i drugi aspekti svijeta vizija koji se mogu doseći na druge načine.

Naravno, postoje zatim čisto psihološke metode; metode intenzivne koncentracije koje možemo pronaći u različitim jogama Istoka i takozvanim duhovnim praksama Zapada koje, nesumnjivo, stvaraju ta vizionarska stanja.

Postoji potom metoda koja se koristi u mnogim dijelovima svijeta; metoda potpune izolacije kroz ograničavanje i smanjivanje osjetilnih iskustava do najveće moguće mjere.To je vrlo zanimljiva stvar. U zadnjih nekoliko godina u suvremenim psihološkim i medicinskim laboratorijima proveden je niz eksperimenata u onome što se zove ograničeno okružje. Na primjer, ljudi poput Hebba na Mcgillu ili dr. Lillya na Nacionalnom institutu za zdravlje u Washingtonu iskoristili su različita sredstva kako bi do krajnje granice smanjili podražaje osjetilnih stimulansa.

Lilly je, na primjer, smanjio vanjske podražaje do te točke da praktično ništa izvana nije imalo utjecaj na njega; potpuno je uronio u toplu kupku na temperaturi od 94°F (34°C) i koristio disalicu tako da mu je lice bilo potpuno prekriveno. Tako niti jedan dio njegove kože nije osjećao ništa osim jednolike temperature. Bio je zavezan remenjem koje mu nije dopuštalo da se pomakne više od desetine inča. Nalazio se u svjetlosno i zvučno izoliranoj sobi. Zanimljiva činjenica jest da su on i oni njegovi kolege koji su se podvrgnuli tom krajnje drastičnom tretmanu unutar četiri sata viđali vrlo, vrlo čudne vizije.

Tamo gdje deprivacija vanjskih podražaja nije tako potpuna, kao što je to bilo u Hebbovim eksperimentima, slične vizije mogu se vidjeti unutar 24 do 36 sati. Jedna od zanimljivih stvari ovdje jest da je velika većina tih vizija bila krajnje neugodna. Bile su toliko neugodne da mi je dr. Lilly, kad bih ga upitao kakve su to vizije, uvijek odbijao reći. Mora da su uistinu bile neugodne.

Sve to iznimno je zanimljivo u pogledu povijesnih činjenica. Na Istoku i Zapadu pronalazimo dugu tradiciju izolacije; to da se pustinjaci i oni koji žele postati vizionarima osamljuju na najpustijim mjestima gdje mogu odstraniti ogromnu količinu vanjskih podražaja.

U četvrtom stoljeću u regiji Thebaid u Egiptu silan broj pustinjaka i kenobita živio je u pustinji odsječen što je dalje bilo moguće od izvanjskih podražaja. Istu stvar vidimo s tibetanskim lamama i hinduističkim redovnicima u špiljama i udaljenim mjestima na Himalaji. Svi oni činili su to iz istog razloga. Ponovno, ono što je interesantno jest da u zapisima nalazimo kako je puno tih redovnika iz Thebaida imalo vizije i to iznimno bolne i neugodne vizije. U praktično svakoj galeriji slika u svijetu vidjet ćete prikaz Iskušenja sv. Antonija – dijaboličnih vizija koje su nahrupile na sveca. On je imao i određeni broj vizija blaženstva, ali doživio je i veliki broj takvih vrlo neugodnih vizija. Zanimljivo je otkriti da povijesni zapisi potvrđuju sve ono što je zadnjih godina otkriveno laboratorijskom djelatnošću.

Povrh ovih psiholoških metoda, postoji i određeni broj fizioloških metoda poticanja vizija kroz mijenjanje kemije tijela. Jedna od neobičnih činjenica jest da se čini kako poticanjem određenih promjena u kemiji tijela takoreći otvaramo vrata koja odvajaju naše obično, svakodnevno ja od tih udaljenih, vizionarskih područja uma.

Jedna od tih fizioloških metoda, naravno, jest metoda koja se prakticira na Orijentu; metoda vježbi disanja. Sve vježbe disanja kulminiraju u jednome, a to je dugotrajno zadržavanje daha koje može trajati po minutu pa čak i nekoliko minuta. Pri takvom dugotrajnom zadržavanju daha dolazi, dakako, do povećanja ugljikovog dioksida u krvi. Danas je dobro poznato kako porast ugljikovog dioksida u krvi, bilo da je on potaknut na ovaj način ili da je izazvan udisanjem CO2, dovodi do vrlo čudnih vizionarskih psiholoških iskustava. Ovdje opet vidimo da su ove drevne metode jogija iznova potvrđene nedavnom laboratorijskom djelatnošću koja pokazuje da si automatski pružate pristup tome svijetu vizija ukoliko poduzmete nešto što povećava CO2 u krvi.

Zatim, tu je pitanje posta. U mnogim kulturnim tradicijama post se koristio upravo u svrhu stvaranja iskustva vizija. Crveni čovjek[ii] redovito je i sustavno koristio post isključivo u svrhu postizanja iskustva vizije. Bio je to jedan od inicijacijskih rituala mladih muškaraca u mnogim indijanskim plemenima. Naravno, post se u vrlo značajnoj mjeri koristio u svim velikim religijama. Slično, nedostatak sna prouzrokuje iste učinke.

Nadalje, mislim da čak i neke surovosti fizičke naravi poput samo-flagelacije stvaraju određene kemijske promjene koje pospješuju prispijeće vizija. Na primjer, žestoko samo-bičevanje dovest će do otpuštanja velikih količina histamina i adrenalina koji mogu izazvati duboke psihološke učinke.

Kada se osvrnemo na povijest religijskih praksi i želju za vizijama koja je, mislim, postojala u svim kulturama, tada uviđamo da su ti neobični načini bili korišteni u svrhu pospješivanja iskustva vizija. Sada, barem što se tiče biokemijske razine, znamo razloge zašto su te prakse bile korištene.

Pored nabrojanih metoda poticanja iskustava vizija postoje i izravne kemijske metode. U ovome području ponovno postoji ogromna povijest. Svakome tko želi znati detaljnu priču oko toga preporučujem vrlo zanimljivu knjigu francuskog antropologa Philippea de Felicea koja se zove Poisons Sacrés, Sveti otrovi. Ona je prikaz svih čisto kemijskih metoda korištenih u civiliziranim i primitivnim kulturnim tradicijama u svrhu da ljudi postignu stanje vizije. Sve moguće vrste sredstava bile su korištene u tu svrhu i zanimljiva činjenica jest da je u prošlosti većina tih supstanci koje izazivaju vizije i promjenu stanja uma bila opasna.

Opijum je, naravno, opasna supstanca. Čak je i dobri stari alkohol opasna supstanca kada se koristi u razmjerima kakvi su bili prisutni u različitim religijskim tradicijama. Koka je opasna supstanca, hašiš je prilično opasna supstanca. Mnoge od njih zasigurno su bile učinkovite u izazivanju iskustva vizije, ali pod vrlo značajnom fiziološkom cijenom. Ljudi su platili veliki danak. Čak je i tradicionalna hinduistička droga soma, koja je opisana u Vedama i koja je bez sumnje imala određene učinke vizije, bila toliko otrovna da se i veliki bog Indra osjećao jako loše nakon što je uzeo previše some, a obični smrtnici mogli su zapravo i umrijeti od nje.

Uistinu zapanjujuća činjenica u vezi nedavnih farmakoloških zbivanja jest da je posljednjih godina otkriven određeni broj kemijskih supstanci koje dozvoljavaju otvaranje vrata koja vode u svijet vizija bez nanošenja ozbiljne štete tijelu. Može doći do ogromnih promjena u svijesti bez oštećivanja tijela i to je izvanredna činjenica.

Neke od tih supstanci povezane su sa supstancama koje postoje u prirodi. Na primjer, meskalin – koji je sada sintetiziran, aktivni je princip indijanskog pejotla. Usput rečeno, pejotl – kojeg su indijanci uzimali kroz mnoga stoljeća i čije se korištenje sada širi kroz zapadne Sjedinjene Države sve do Kanade, jedna je od rijetkih droga koja mijenja stanje uma bez da uzrokuje ovisnost i propadanje među onima koji ga koriste. Osim meskalina, postoje razni drugi sintetski spojevi; najnoviji među njima jest lizerginska kiselina -aktivni princip svete meksičke gljive, koju je sintetizirao Hofmann u Baselu u Švicarskoj.

Moj prijatelj iz Pariza, profesor Roger Heim – mikolog, ispričao mi je da se nedavno vratio iz Meksika gdje je posjetio prijateljicu, staru vješticu iscjeljivačicu, kojoj je donio nešto tableta koje je sintetizirao Hofmann. Ona ih je uzela i bila je posve oduševljena jer su imale isti učinak kao gljive. Posebno je bila oduševljena time što je sada mogla prakticirati svoju magiju tijekom svakog doba godine umjesto da mora čekati sezonu gljiva. To je jedan od velikih trijumfa suvremene znanosti; to da će vještica iscjeljivačica u Meksiku moći poslati razglednicu dr. Hofmannu u Basel u kojoj će pisati: “Moram se baviti važnom magijom, molim Vas pošaljite stotinu tableta zračnom poštom.” To su neki od kemijskih načina otvaranja tih vrata koja vode u druge dijelove uma.

Eksperimenti su, naravno, dugo vremena bili provođeni od strane eminentnih psihologa. Na primjer, William James obavio je značajne eksperimente s dušikovim oksidom. Usput, neki kolege krivili su ga da poduzima površan pothvat i da ga shvaća suviše ozbiljno. Branio ga je Bergson u svoja Dva izvora morala i etike[iii] gdje je napisao: “Moramo upamtiti da dušikov oksid nije bio uzrok izvanrednih iskustava prof. Jamesa. Bila je to okolnost da je on uklanjao određene prepreke što je omogućilo da ovaj drugi materijal dođe na površinu. Prepreke su mogle biti uklonjene čisto psihološkim sredstvima ili drugim psihofizičkim sredstvima, ali to konkretno sredstvo uspjelo je otvoriti vrata. Narav iskustva proizašlog iz toga nije pod utjecajem naravi ključa koji je korišten da bi se vrata otvorila.”

Ovo je također vrlo zanimljiv odlomak kod Bergsona i mislim da je u suštini istinit: “Iako se doima da mogućnošću otvaranja vrata tako jednostavnim sredstvima kao što su psilocibin ili LSD-25 postoji nešto, takoreći, prilično diskreditirajuće i nepošteno, čini se da ne postoji razlog za sumnju da je ono što dolazi na površinu iste naravi kao i ono što se javlja putem vježbi disanja, postom ili drugim sredstvima.”

Osvrnimo se nakratko na prirodu toga iskustva. Naravno, svako iskustvo vizije jedinstveno je kao što je i svako ljudsko biće jedinstveno, međutim, te stvari ne događaju se nasumično. Iako su jedinstvena i unatoč tome što postoje značajne varijacije, u većini tih iskustava ipak prepoznajemo nešto nalik obiteljskoj sličnosti. Ona pripadaju određenoj klasi. To vrlo dobro shvaćamo ukoliko čitamo knjige poput monografije Heinricha Klüvera o pejotlu (Mescal) ili Beringerove knjige o pejotlu (Der Meskalin Rausch) i cijelu masu religijske literature o vizijama i tako dalje. Uviđamo da postoji sličnost koja prolazi kroz cijelu obitelj tih iskustava. Mislim da možemo reći da je najviši zajednički faktor u svima njima iskustvo svjetlosti.

Postoje različite vrste svjetlosnih iskustava. U velikom dijelu literature zabilježeno je iskustvo onoga što se može nazvati nediferenciranom svjetlošću; samo ogroman snop svjetlosti koji nije utjelovljen u bilo kojem obliku, već je samo naviruće svjetlo. Mislim da bi bilo ispravno reći da se to iskustvo nediferencirane svjetlosti općenito povezuje s onime što bi se moglo nazvati istinskom teofanijom ili istinskim mističkim iskustvom. Ono transcendira odnos subjekt-objekt te stvara osjećaj solidarnosti između svemira i onoga koji doživljava iskustvo čime on stječe osjećaj fundamentalne ispravnosti svemira. To je ono razumijevanje kakvo se javlja u frazi u Knjizi o Jobu: “Pa da me i ubije, opet ću se uzdati u njega.” To je, čini mi se, karakteristična značajka mističkog iskustva.

Kada se ta vrsta iskustva i iskustva istog reda asociraju i interpretiraju uzimajući teološki okvir kao referentu točku i kada se iskustvo u smislu kršćanske terminologije interpretira kao jedinstvo znanja Božjeg, tada se ustvari takva vrsta iskustva općenito povezuje s tim doživljajem nediferencirane svjetlosti.

Naravno, takva vrsta doživljaja svjetla zabilježena je opet iznova u literaturi. Najpoznatiji slučaj jest sv. Pavao na putu za Damask. Znamo da je Muhamedov proročki poziv došao kada se probudio usred noći i vidio svjetlo toliko intenzivno da se onesvijestio. Plotin je nekoliko puta stupio u svjetlost i bio je, kako on to kaže: “…okupan božanstvenim.” Dante opisuje raj: “…obasjan kao da ima dva sunca.” Hoću reći, postoji obično Sunce i zatim ta druga svjetlost koja kao da dolazi od puno moćnijeg Sunca i koja se probija kroz obično sunčevo svjetlo. U novijem vremenu potom imamo izuzetno iskustvo svjetlosti sv. Ivana od Križa nakon što su ga njegova braća zatvorila u samici u Toledu. Jacob Böhme također je zabilježio iskustvo svjetlosti iste vrste. Mislim da bi se bez ikakvih poteškoća moglo pronaći doslovno stotine takvih doživljaja koje su zabilježili poznati i manje poznati mistici.

Ono što je zanimljivo jest da ta vrsta doživljaja nipošto nije ograničena na znamenite ljude koji posjeduju veliku moć izražavanja. Kao što je istraživač takvih iskustava, dr. Raynor Johnson, pokazao u svojoj knjizi Promatrač sa brda (Watcher from the hills), mnogo sasvim običnih ljudi koji ne posjeduju taj dar izražavanja i koji nisu postigli prepoznatljivost u svojstvu religijskih vođa ustvari imaju doživljaje potpune iste vrste.

Dopustite mi da nakratko prođem ovo jer nemamo još puno vremena. Primio sam pismo od nepoznate dopisinice iz Engleske. Opisala je sebe kao ženu u šezdesetima. Napisala je sljedeće: “Cijeli moj život bio je pod utjecajem nečega što mi se dogodilo kada sam bila školarka od šesnaest godina. U kuhinji sam rezala krišku kruha kako bih imala tost uz čaj. Iznenada, postala sam svjesna silne svjetlosti posvuda oko mene koju je pratio osjećaj izvanredne sreće i blaženstva te osjećaj potpune uređenosti svemira. Bila sam potpuno prevladana time. Bilo je to mračno poslijepodne u studenom, a cijela prostorija bila je preplavljena tom svjetlošću. To iskustvo trajalo je, orijentirajući se u vremenu pomoću sata, možda oko minute. Onda je nestalo, ali sjećanje na to održavalo je moj život od tada i potpuno je uklonilo bilo kakav strah od smrti koji sam ikad možda imala. Obožavam život, ali ni na koji način ne strahujem od smrti.”

Mislim da su takva iskustva, kako se to može otkriti u knjizi Raynora Johnsona, uistinu prilično uobičajena. Mnogo ljudi doživjelo je takvu vrstu iskustva nediferencirane svjetlosti koja je, kako kažem, povezana s nečime što ima narav mističnog iskustva u punom razmjeru. Na ovome mjestu prilično je zanimljivo otići u druge kulturne tradicije i otkriti da se u budističkoj tradiciji ta silna bezbojna svjetlost koja se naziva čistom svjetlošću ništavila ponovno veže uz krajnje oslobađajuće iskustvo. Druge svjetlosti manjeg reda, pogotovo svjetlosti koje su utjelovljene u oblicima, vežu se uz niža, takozvana predmistična vizionarska iskustva.

Osvrnimo se sada na ono što je – strogo gledano, vizionarsko iskustvo, a to je doživljaj svjetla u diferenciranim pojavama kada je ono utjelovljeno u raznim oblicima, osobama, krajolicima i tako dalje. Začudno, ovdje ponovno nalazimo određenu uniformnost. Pronalazimo sličnosti koje se provlače kroz opise toga. Na primjer, iskustvo često započinje  vizijom onoga što bi se moglo nazvati živućom geometrijom; geometrijskim oblicima koji su briljantno osvijetljeni i koji se neprestano mijenjaju. Oni mogu modulirati u neku vrstu geometrijskih tijela poput sagova, mozaika i tako dalje.

Potom može doći do čudesnih vizija krajobraza iznimno briljantne i blistave prirode i arhitekture koja je često optočena draguljima. Sami krajobrazi također su često zabilježeni kao optočeni dragim kamenjem što opet baca svjetlo na ono što je Platon govorio u svojem dijalogu i na razlog zašto visoko cijenimo dragocjeno kamenje. To je zato što vidimo te stvari u našim vizionarskim iskustvima i, iako ih na svjesnoj razini možda ne poznajemo, one na neki način podsjećaju neko područje našeg uma na taj čudan svijet koji, mislim, postoji u svakome umu – premda često duboko zakopan.

Ponekad, međutim, dolazi do vizija likova i neobičnih lica. Ovdje se javlja vrlo zanimljiva činjenica koja se opet iznova bilježi kako u onim spontanim tako i u pobuđenim slučajevima; kada se vide lica, to nikada nisu lica ljudi koje poznaje onaj koji doživljava to iskustvo. On ne vidi lice svoje majke, oca, brata ili prijatelja. To su potpuno nova lica. Mislim da ovo otkriva štošta o cjelokupnoj koncepciji anđeoskih likova. Naravno, potpuno je pogrešno pretpostaviti da su anđeli duhovi preminulih; oni su sasvim druge vrste. To da na svojevrsnom antipodu našeg uma, u tom udaljenom području našeg uma toliko onkraj osobnom nesvjesnom ne vidimo ništa povezano s vlastitim osobnim životom ili čak općenito sa životom čovječanstva vrlo je zanimljiva činjenica. Tamo vidimo nešto sasvim drugo.

Kada je Blake vidio te oblike rekao je da su to kerubini i serafini. Znao je sve o njima. Bili su vrlo veliki; rekao je da su serafini visoki 36,5 m i da žive u nevjerojatnim krajolicima. Opisivao je i krajolike; rekao je da su krajolici i arhitektura u kojoj žive visoko organizirani te da su izraženi u onome što je onkraj bilo čega što bi smrtan i prolazan pogled mogao zamisliti. U nekom smislu bili su nadrealni, stvarniji od obične zbilje. Blake je viđao te stvari cijeloga života osim u razdoblju srednje dobi kada mu iz nekog razloga vizije nisu dolazile. To je, međutim, bio redovit doživljaj za njega. Neprestano je viđao ta lica koja nisu bila lica bilo koga njemu poznatog. To su bili neobični likovi odnekud drugdje.

Još jedna neobična činjenica o tim likovima jest da nikada nisu ništa činili. To je jedna od stvari koja se opet iznova javlja u opisima; kada su ti likovi viđeni, oni ne djeluju, već na neki način ne čine ništa određeno. To ponovno vrlo blisko odgovara koncepciji anđeoskih onostranih bića koja ne djeluju, nego su posvećena vizijama blaženstva i kontemplaciji. Mislim da je to jedan od razloga zašto je najsnažnija i najdirljivija religijska umjetnost uvijek statična. Veliki vjerski simboli poput kmerskih Buda, egipatskih bogova ili primitivnih grčkih kipova statični su. Oni ništa ne čine. Veliki pantokratori ili djevice bizantske umjetnosti također su potpuno statični i ne čine ništa. Upravo je to narav tih bića koja se pronalaze u onostranom svijetu vizija.

Dopustite mi da se vrlo kratko osvrnem na još jednu zanimljivu činjenicu o vizionarskom iskustvu, a to je da se vizionarsko iskustvo ni u kojem slučaju ne javlja samo iza zatvorenih kapaka. U mnogim slučajevima vizionarska kvaliteta ili kvaliteta vizije takoreći se prelijeva u izvanjski svijet tako da u trenutku kada onaj koji to doživljava otvori oči, on vidi izvanjski svijet koji je preobražen. On ga vidi neusporedivo ljepšim nego što je to u svakodnevnici; vidi ga kako sjaji intenzitetom svjetlosti, značaja i života što je nešto što on naprosto uopće ne vidi u svojem uobičajenom stanju.

Mislim da postoje mnogi pjesnici i umjetnici koji su spontano vidjeli svijet na taj način. Na primjer, otkrit ćete divne opise naravi te preobražene vizije svijeta u nekim djelima irskog pjesnika A. E., Georgea Russela, koje toplo preporučam. To su vrlo suptilni i psihološki prodorni opisi vrsta stvari koje jedan vizionar vidi u izvanjskom svijetu. Smatram da bi bilo ispravno reći da prilično velik broj djece vjerojatno vidi svijet na taj preobražen način. Mislim da ga ona vide vrlo nalik onome što sam Wordsworth opisuje da je vidio kao dijete u velikoj Odi o nagovještajima besmrtnosti u djetinjstvu. Kako je to Wordsworth rekao, kada je (kao dijete) promatrao svijet, on je nosio slavu i svježinu sna. U nastavku on opisuje da je ta slava, kako je rastao, izblijedila u svjetlost svakodnevnice: “O mjestu gdje kročim poznato mi je ovo; ovim tlom prohujaše slava.” Svijet je, takoreći, ponovno postao vrlo dosadnim.

Postoje naročito lijepi redci u Stoljećima meditacija Thomasa Trahernea. Želio bih citirati Traherneov redak koji opisuje njegovo iskustvo u djetinjstvu. Odrastao je u Shrewsburyju, malom gradu koji je u to vrijeme bio opasan zidinama. On opisuje kako je to bilo gledati kroz njegov prozor vani u okolni svijet. On kaže sljedeće: “Prašina i kamena ulica bili su dragocjeni poput zlata. Kada sam prolazeći kroz jedna od gradskih vrata prvi puta ugledao drveće puno zelenila, ono me ushitilo i prenijelo na drugo mjesto. Njegova aroma i neobična ljepota natjerali su da mi srce poskoči i gotovo poludi od ekstaze. Bile su to tako neobične i predivne stvari. Muškarci, o kakvim pobožnim i časnim bićima su se stariji činili – poput besmrtnih kerubina, a mlađi muškarci bili su poput jarkih i blistavih anđela. Djeve bijahu poput neobičnih, serafitskih komadića života i ljepote. Dječaci i djevojčice koji su se spoticali i igrali na ulici bili su poput dragulja u pokretu. Vječnost je bila prikazana u svjetlosti dana i nešto beskonačno javilo se u pozadini svega. I tada, uz mnogo buke, bio sam iskvaren i primoran da naučim prljave navade svijeta kojih se sada nastojim odučiti i nastojim ponovno postati malo dijete kako bih mogao pristupiti Kraljevstvu Božjem.”

On u nastavku opisuje da je Kraljevstvo Božje već ovdje, kada bismo si samo dozvolili da ga vidimo. On kaže: “Svijet je zrcalo beskonačne ljepote, ali niti jedan čovjek to ne vidi. On je hram veličanstvenosti, ali niti jedan čovjek ga ne cijeni. To je kraj svjetla i mira. Nisu li ga ljudi uznemirili? To je božji raj. To je mjesto anđela i nebeskog praga.” Mislim da Traherne opisuje stanje uma koje je prilično učestalo. Hoću reći, smatram da postoji još mnogo ljudi koji su u djetinjstvu pa čak i povremeno u odraslom životu uhvatili tračak tog preobraženog svijeta i koji su shvatili da je svijet neusporedivo ljepši i zanimljiviji nego što mu to inače priznaju.

Kod Wordswortha pronaći ćete niz takvih referenci na takvu vrstu vizionarskog iskustva izvanjskog svijeta. Postoji vrlo lijepa pjesma u kojoj on govori o učinku zalaska sunca – o tome kako njegova dodatna moć preobražavanja pobuđuje osjećaj vizionarske onostranosti. Pjesma ide ovako:

Ni glas da je izgovoren, duboko,

 svečano suglasje vlada.

Izdubljenim dolom od padine do padine,

i proplancima probija se.

Daleke slike primiču se amo,

prizvala čudesna ih snaga

svjetlosti sjajne, ona prožima

štogod dotakla paletom draguljima nalik,

u slici prodorno jasnoj.

Duž padine prostiru se krda,

sjajnih rogova opis,

pozlaćeno stado se javlja.

Tvoj da miran je čas, grimizni sutone!

Koliko božanska želja ili nada pak divna

ispunjavala moj duh, povjerovati ne mogu nikad,

da ova veličanstvenost u potpunosti je tvoja!

Od svjetova nepobuđenih suncem,

dobiva se djeličak dara. 

Družba raskoši nebeske se širi,

tlom kojim britanski ovčari kroče!

Posvetimo se sada nakratko pitanju odnosa tih vrsta vizionarskih iskustava s umjetnošću i tradicionalnom religijom. Mislim da bi bilo ispravno reći da u sferi umjetnosti, gdje nipošto sva djela nisu vizionarske kvalitete, postoje njezini prilično bitni aspekti koji posjeduju vizionarsku kvalitetu i koji svoju moć duguju upravo tome što promatraču služe kao podsjetnik na svijet vizija. Na primjer, vrlo je značajno to da se namještaj oltara, svetinje nad svetinjama u gotovo svakoj religiji, uvijek sastoji od onoga što se može nazvati materijalima koji pobuđuju vizije. Sastoji se od dragulja, svjetlucavih metala, uglađenog mramora i tako dalje. Očito je da kod umjetničkih djela koja su sačinjena od tih materijala koji pobuđuju vizije postoji nešto što samo po sebi pobuđuje vizije.

Još jedna umjetnost koja u biti pobuđuje vizije i koja je u jednom trenutku u našoj civilizaciji igrala veliku ulogu jesu vitraji. Onaj koji je bio u Sainte-Chapelle u Parizu ili katedrali Chartres sigurno shvaća izvanrednu vizionarsku moć koju ti prozori imaju. Upotrebom vitraja moguće je postići da se cijela ogromna građevina pretvori u jedan jedini dragulj – tako se odjednom nađete unutar golemog dragulja. Mislim da je učinak toga sasvim izvanredan. Vrlo značajna činjenica koju je zabilježio Suger, opat od Saint-Denisa, jest da su u dvanaestom i ranom trinaestom stoljeću postojale dvije škrabice; jedna za siromašne i druga za postavljanje vitraja. Dok su one za siromašne često bile prazne, škrabice namijenjene za vitraje uglavnom su bile pune što pokazuje koliko su predmeti koji pobuđuju vizije bili visoko cijenjeni.

Ne mogu pokriti sve druge vrste vizualne umjetnosti – postoji velik broj njih. Nije ih teško odijeliti od umjetnosti “običnog” kova. One posjeduju neobičnu kvalitetu i mislim da svoju veliku moć duguju sposobnosti koju imaju da u nama pobude nešto nalik sjećanju i svijesti o onome što leži u dubini našeg uma, a što potom vidimo materijalizirano ispred nas u vanjskom svijetu. Vrlo zanimljiva i neobična činjenica jest da su mnoge od popularnih umjetnosti u biti bile vizualne.

Čini se kao da su obični, neobrazovani ljudi imali čudnu sklonost prema iskustvu vizije kakvo je manifestirano u umjetnosti. Hoću reći, uzmite jednu od najobičnijih, svakodnevnih popularnih umjetnosti, na primjer, umjetnost vatrometa. On vuče duboke korijene još iz Kine i može se pronaći u razdoblju kasnog Rimskog carstva. U pjesništvu Klaudijana postoje opisi fantastičnih predstava vatrometa koje su bile barem toliko bogate kao one koje vidimo danas. Naravno, te predstave nisu bile jednako dobre kao današnje zato što u to vrijeme nije postojalo znanje kemije kakvo sada imamo, a koje nam omogućuje da u naš vatromet umetnemo silan raspon boja što je Rimljanima nesumnjivo bilo nemoguće za postići.

Još jedna popularna umjetnost koja je igrala veliku ulogu kroz povijest jest ceremonija. Naravno, kraljevi i crkveni dostojanstvenici koristili su je od pamtivijeka kako bi zadivili ljude. To je umjetnost vizije i ona impresionira promatrača do te mjere da je redovito bila korištena od strane ljudi na položaju autoriteta kako bi preobrazili faktičnu vlast u formalnu vlast. Hoću reći, oni su zaista moćni, ali cjelokupna umjetnost ceremonije – krunidbe kraljeva, povorki, državnih primanja, papinskih procesija i tako dalje, jest metoda vizionarske magije koja se koristi kako bi se njome ljude uvjerilo da je surova činjenica moći proizašla iz božanskog prava. Mislim da nije upitno da je cjelokupna povijest ceremonije odigrala ogromnu ulogu u konsolidaciji moći. Naravno, u naše vrijeme svjedočili smo nevjerojatnoj moći ceremonijala koji su osmislili nacisti. Nikada nisam gledao godišnji skup u Nürnbergu, ali oni koji jesu kažu da je moguće da je to bio najizuzetniji “balet” koji je itko ikada postavio na jednoj pozornici te da je to bio jedan od najveličanstvenijih spektakla u punom smislu te riječi.

Naravno, blisko povezan s ceremonijom i ritualom jest spektakl teatra. Postoje dvije vrste kazališne izvedbe; postoji drama i postoji spektakl. Žalim što to moram reći, ali u suvremenim produkcijama starih Shakespearovih drama, na primjer, spektakl je takav da često ometa dramu. Jedno i drugo, međutim, ima svoje legitimno mjesto. Ukoliko proučite njegovu povijest, vrlo je zanimljivo uvidjeti kolika je ogromna količina vremena, muke i novca bila iskorištena i potrošena na spektakl. Elizabetanski i jakobinski komadi, na primjer, bili su fantastično dotjerani. Postoji zapis jednog komada prikazanog za Charlesa I od strane odvjetničke komore koji je stajao preko 20.000 funti samo za jednu večer zabave. To da bi se ljudi prilično bezumno upustili u silnu nevolju i potrošili silnu količinu novca za takvo neobično iskustvo izuzetna je činjenica. Usput, to iskustvo naziva se prijenosnim što je vrlo značajan, često korišteni pridjev. Ono vas prenosi, izvodi vas iz ovoga svijeta i stavlja vas u drugi svijet.

Naravno, cjelokupna umjetnost spektakla razvila se napretkom tehnologije. Spektakli 16. i 17. stoljeća bili su ograničeni svijećama. Bilo je to najsjajnije svjetlo koje se tada moglo postići. Sve do sredine 18. stoljeća nisu postojale uljne lampe koje bi mogle gorjeti bez dima i smrada. Argandov fitilj i stakleni cilindar prilično su kasni izumi. Onda je, međutim, krajem 18. i početkom 19. stoljeća došlo do silnog tehnološkog napretka koji je dozvolio ogromna proširenja vizionarskog spektakla. Došlo je do izuma paraboličnog zrcala koje je najprije bilo korišteno kod svjetionika, a zatim vrlo skoro i u kazalištima kako bi se projicirali snopovi svjetla. Plin se počinje koristiti oko 1800. godine, refleksno svjetlo oko 1820. godine. I onda, do 1880-ih godina, dobivamo električnu energiju i mogućnost stvaranja zapanjujućih svjetlosnih efekata koji do današnjeg dana oduševljavaju ljude. Suvremeni mjuzikl u potpunosti duguje svoj uspjeh neobičnoj vizionarskoj kvaliteti takvih izvedbi.

Još jedno značajno ime jest ono Anthanasiusa Kirchera, čovjeka koji je u 17. stoljeću izumio instrument magičnog fenjera. Ta naprava za projiciranje slika u boji na bijelu podlogu u mračnoj prostoriji odmah je zadobila taj naziv. To ime bilo je nadjenuto instrumentu i on ga od tada nosi. Tada se smatralo da je to u potpunosti primjereno ime jer se radilo o nečemu magičnom što je bilo ubačeno u ovaj svijet iz nekog drugog svijeta.

Raspravimo još nakratko o relevantnosti ovih činjenica vizionarskog iskustva za književnost religije i narodne predaje. U svim religijskim tradicijama raj i drugi svjetovi imaju upravo one kvalitete koje se javljaju u opisima vizionara.

Raj je vrt. On je nalik draguljima – pun je vatrenog kamenja kako to Ezekijel kazuje. Tamo gdje postoje građevine, one su napravljene od dragocjenog kamenja kao što je to u Novom Jeruzalemu. U svim budističkim, hinduističkim i japanskim prikazima raja opet iznova pronalazimo takve opise koji odgovaraju upravo onima koje su dali Weir Mitchell i Havelock Ellis u vezi iskustva s pejotlom ili koji su dani u različitim prikazima spontanih iskustava vizionara. Smatram kako uopće ne postoji sumnja da sve te vrste folklornih i narodnih religijskih tradicija potječu izravno od tog neobičnog vizionarskog iskustva koje je, mislim, odigralo vrlo važnu ulogu u stvaranju takvih ideja o drugome svijetu.

Još jedna prilično zanimljiva činjenica jest da tamo gdje drago kamenje nije uobičajeno, ali gdje je staklo poznato, ono postaje iznimno važnim vizionarskim dodatkom. Čak i u Novom Jeruzalemu – gdje su zidovi zapravo izrađeni od kamena, staklo igra vrlo važnu ulogu. Postoji more stakla u centru grada. Ulice su načinjene od transparentnog zlata nalik staklu. U keltskoj tradiciji otok kamo mrtvi odlaze zove se Innisvetry – otok stakla. U teutonskoj tradiciji mrtvi odlaze na mjesto koje se zove Glasberg – Staklena gora. Te neobične jednoličnosti ponovno se javljaju i u različitim književnostima.

Za mene uopće nema sumnje da se sve ovo može uklopiti u prikaz onoga s čime smo se susreli na početku predavanja u opisu Platonovog idealnog svijeta, naime, time da je sve ovo dio prirodne povijesti uma – to da doživljavamo takvu vrstu iskustava, to da čak i oni od nas koji ih uobičajeno nemaju i koji samo povremeno uhvate njihov tračak ili oni koji ih nikada ne uhvate ipak posjeduju nekakvo mutno shvaćanje o tome u pozadini svoga uma i to da kad čitamo o tim stvarima ili ih promatramo kako su one predstavljene u umjetničkim djelima one kao da izazivaju i pobuđuju nešto.

Mislim da je vrlo neobična misao to da možemo promatrati neprekinuti spektar koji se proteže sve od popularnih umjetnosti kao što je vatromet ili ceremonija i teatarski spektakl preko narodne religije pa sve do vizionarskog iskustva onih koji dolaze u ono što danas nazivamo pred-mističnim stanjima i do nediferenciranog svjetla koje je – kao povijesna i psihološka činjenica, uvijek bilo povezivano s istinskim mističkim stanjem. Kao što kažem, postoji taj puni, potpuni spektar – cijela ljestvica doživljaja, od najjednostavnijih koji se čine najdjetinjastijim pa sve do krajnjih granica religioznog iskustva. Ja tu činjenicu smatram silno zanimljivom. Čini mi se da je to jedna od najčudesnijih i fascinantnijih tema o kojoj se može raspravljati u kontekstu toga neobičnog djela koje se zove čovjek.

Hvala Vam!

___________________________

[i] Huxley, A. (1961.): Visionary Experience, 14. godišnji Kongres primijenjene psihologije u Kopenhagenu, dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=84KWq5PjMtA, posljednji posjet stranici 6. kolovoza 2024., prijevod s engleskog na hrvatski jezik: Luka Draganić, e-mail: [email protected]

[ii] U izvorniku Huxley koristi termin the Red man.

[iii] U originalu: Two Sources of Religion and Ethics.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

> Svi tekstovi ovog autora