Problematični dječak: reagirati, ne izbjegavati problem

Posljednja vijest prije objave ove kolumne glasi da učenici četvrtog razreda zagrebačke osnovne škole, koju pohađa problematični dječak, vraćaju se u četvrtak 31. listopada u školu, potvrdili su to za RTL odvjetnici roditelja. Dobili su potvrdu da je 10-godišnji dječak na novoj procjeni. Ali ipak ovom slučaju treba dati mjesta na našem portalu.

Živimo od afere do afere u različitim područjima života. Već duže vremena pratimo vijesti o dječaku koji uznemirava i zlostavlja druge učenike (osnovnoškolce) u razredu. Mjere koje poduzimaju škole ne donose rješenje.

Roditelji pokušavaju zaštititi djecu (njihovi odvjetnici pomažu, što kazuje o odlučnosti roditelja, ali i određenoj snazi i moći). Uključene su državne i gradske prosvjetne vlasti, pravobraniteljica za djecu, spominje se i socijalna služba. Rezultati izostaju, problem eskalira, odvijaju se pregovori, obećanja i neuspješne garancije, premještaji, ispisi/upisi djece, bojkot nastave, prosvjed…

Jasno je da problematičnom dječaku treba pomoć (ovih dana jedna psihologinja ponašanje dječaka točno naziva vrištećim traženjem pomoći), a svima treba omogućiti sigurnost i redovito pohađanje nastave. Sva djeca zasigurno trpe, a osjetljivija mogu imati neke poteškoće zbog uznemiravanja koja su doživjela, te zbog produženog stanja neizvjesnosti i doživljaja da odrasli nisu u stanju osigurati normalnu školsku atmosferu. Ne zaboravimo razvojnu dob djece (desetak godina) u kojoj su roditelji/odrasli još uvijek oni u koje djeca imaju neograničeno povjerenje.

Spoznaja da problemi u ponašanju dječaka u ovoj priči traju duže od godine dana (dječak je, izgleda,  i ranije mijenjao vrtić i školu), baca drugo svjetlo na razumijevanje situacije, na potrebne mjere i uključenost institucija.

Ako je tome tako, onda škola nije jedino (a na neki način) ni prvo mjesto gdje treba tražiti rješenje. Znamo da kasna prepoznavanja problema, odlaganje suočenja i rješavanja samo gomilaju probleme. U vijestima o ovom slučaju u početku se socijalna služba i njena uloga stidljivo spominju. Pomišljala sam da je to možda bilo zbog zaštite maloljetnog djeteta s problemima, ali postaje sve jasnije i javnije da ima i drugih razloga, koji nikako nisu u interesu označenog dječaka.  

Kako je došlo do ove situacije? Ponašanja dječaka koja su opisana u medijima ne nastaju slučajno. Jesu li znak budućih poremećaja, bolesti i/ili utjecaja okoline u kojoj živi?

Rane godine izuzetno su važne za kasniji razvoj, a poteškoće upozoravaju na vjerojatne probleme prilagodbe u kasnijoj dobi (I. Živčić-Bećirević – S. Smojver-Ažić, 2004.): U ranom uzrastu neka ponašanja mogu biti izazovna za okolinu, ali su još uvijek dobno prikladna. Početni simptomi mogu se na kasnijem uzrastu razviti u teže poteškoće prilagodbe pa čak i psihopatološke poremećaje koji su u školskom uzrastu često znatno otporniji na tretman. Rane intervencije na predškolskom uzrastu mogu biti puno efikasnije jer se ometajuća ponašanja još nisu toliko stabilizirala, a upravo u tom se periodu još razvija kontrola ponašanja i izražavanja negativnih emocija.

Dodala bih ovdje da je djecu potrebno pratiti, a kod tretmana/liječenja djece ključno je poraditi i/ili liječiti njihovu neposrednu okolinu, obitelj. U praksi je to puno puta teže postići, pa se dogodi da roditelji i kada prepoznaju i sebi priznaju da postoji problem, nekad odustanu od traženja pomoći, ili mijenjaju stručnjake; profesionalcima u nekim slučajevima ostaje to da će biti u sjećanju djece barem kao neki saveznici, možda neki zaštitni faktor u određenom razdoblju razvoja… 

Pitam se je li kod spominjanog dječaka nešto uočila patronažna sestra, pedijatar, odgajateljica u vrtiću, učiteljica, školski liječnik, stručni suradnici?

Da, zaboravih na trenutak da malo znam o patronažnoj službi; znam da nemamo dosta pedijatara; također da ovom društvu ne trebaju školski liječnici (sa zahvalnošću i poštovanjem se sjećam sada pokojne dr Branke Makalouš Smuđ koja je brinula o mojoj djeci u školskom razdoblju i poslije kao odraslima, koja je mogla pokriti cijeli raspon potreba, pa i savjetovanja roditelja).

Nisu nam, izgleda, potrebni ni socijalni radnici, psiholozi i drugi u školama, domovima zdravlja, u socijalnim službama. Npr čujem da stručnjaci odlaze, da i po dvije godine nemaju psihologa u zaštiti djece.

Istina, nedavno se kao otkrivanje tople vode, spominje potreba uključivanja spomenutih stručnjaka nemedicinara u sustav.

Dakle, što su kod dječaka vjerojatno uočile odgajateljice i učiteljice? Jesu li imale priliku, poznaju li način, smatraju li uopće da trebaju ukazati na ponašanja djece koja odstupaju od većine, kakav je stav uprave ustanove oko toga? Ako to i čine, kakva su iskustva s roditeljima?

I ovdje mi se valja podsjetiti slabog položaja i ugleda obrazovanja u društvu: Kako se to odražava na prosvjetne radnike,  kako se oni nose s problemima? Pod kakvim su pritiskom svog sustava i nekih roditelja, njihovih očekivanja, općeprisutnog trenda prebacivanja roditeljske odgovornosti na škole?

Što je s roditeljskom nemogućnosti/nespremnosti da sagledaju svoje ponašanje i odgovornost? Čujem da u školu nezadovoljni roditelji dođu  i s odvjetnicima, da ima nemilih scena i nepoštivanja.

Jesu li danas djeca postali projekt kao karijera, društveni status i moć?

A upravo su vrtić i škola ustanove koje su prve nakon obitelji značajne za socijalizaciju i zdrav razvoj djece.

Koja je uloga socijalne službe u ovoj priči?

Ne bih rado bila u koži onih stručnjaka koji imaju zadatak ući u obitelj i utvrditi prilike u kojima dijete živi, procijeniti psihološko stanje djeteta, brigu o njemu, procijeniti roditeljske kvalitete, pridobiti roditelje na suradnju. Donijeti svoje mišljenje i odluke, vodeći se najboljim interesom djeteta.

Što se radi kada roditelji, kako stižu glasovi, izbjegavaju ili odbijaju suradnju? Postoji li način jednostavno, ljudski, približiti se bez osude nekome i pomoći da sagleda svoju situaciju odgovorno i (samo)kritički?

U moje vrijeme uvijek smo u timu osjećali veliku odgovornost kod donošenja teških odluka – u to doba sigurno s manje brige o tome što će misliti nadređene službe ili javnost.

Mislim da aktualna situacija zahtijeva suradnju, koordinaciju među sustavima socijalne zaštite i prosvjete, pravobraniteljice za djecu i drugih. Za profesionalce nužna je sigurnost da svoje nalaze i stručno mišljenje slobodno iznesu.

Za odgovorne osobe u hijerarhijskom lancu pojedinog sustava ne nalazim razumijevanje, njihovu poziciju ne poznajem.

Izjave nekih odgovornih visokopozicioniranih osoba u ovoj aferi bile su zapanjujuće površne i   neprimjerene (da ne kažem nešto oštrije). Na primjer, u priči o problematičnom dječaku u školi kao jedno od prvih rješenja spomenut je mogući otkaz ravnateljici, što jasno ukazuje na poznati obrazac: pošalji nadzor tamo gdje se pojavi problem; smijeni, zaprijeti otkazom onima koji se odluče ukazati na probleme u sustavu (npr slučaj poštovane kolegice V. Kanđera iz socijalne zaštite). I sve tako, bojim se, do sljedeće afere. Bez dubljeg suočavanja s problemima.

Sve u svemu, ono što vidimo očita je nemoć/nesposobnost/nevoljkost sustava zaštititi svu djecu, kako bi omogućio funkcioniranje škole prije svega kao sigurnog mjesta i dostojanstva. Za sve.

Pitanje svih pitanja na koji nije lako naći odgovor je kako se stiglo do toga da nema povjerenja i poštovanja prema profesionalnom autoritetu i institucijama općenito, pa tako i prema školama, socijalnoj službi i dr.

A život traži brza i dovoljno dobra rješenja. Za sve.

Kao što znamo da nema idealnih roditelja (koncept D. Winnicotta govori o ”dovoljno dobrom roditeljstvu”), pitam se što bi to bilo ”dovoljno dobro društvo” s više razumijevanja, povjerenja, manje nejednakosti, nepravde, jasnim vrijednostima. Veliki broj stručnjaka za mentalno zdravlje ne bi u tom slučaju ni bio potreban, mislim.

I moram još reći ovo: Prateći kroz moj profesionalni rad dva sustava koja se ovdje ističu, želim izraziti duboko poštovanje posebno prema učiteljima u prve četiri godine osnovne škole (gotovo isključivo to su danas učiteljice). Mislim da najveći broj među njima čine oni koji u svome radu, neovisno o položaju prosvjete u društvu, daruju svoju kreativnost, radost, odgovornost i ljubav djeci koja su im povjerena (naravno, ima i drugih primjera, ali ipak rjeđe). Mnogi/mnoge iznenađujuće ažurno prate kretanja u svojoj struci, iznenade pa i posrame nas koji mislimo da smo u središtu događanja.

Uvjerila sam se u to također putujući po poslijeratnim krajevima bivše Jugoslavije (jedino na Kosovu početkom dvijetisućitih su još dominirali muškarci), a posebno u RH po područjima ranije (samo) nazivanim područjima od posebne državne skrbi. O tome bih mogla puno kazivati.

U manjim sredinama znali su me iznenaditi spremnošću škole da se zauzmu za neko dijete i obitelj s problemima mimo svoje profesionalne uloge, povezujući se s drugim profesionalcima ili donositeljima odluka u mjestu zbog nedostatka stručne profesionalne pomoći. Tada se neki problemi mogu riješiti u zajednici.

A upravo to je ono što mi se čini iznimno značajno: prepoznati, reagirati povezujući se, ne izbjegavati problem budući da smo svi povezani kao veliki sistem, veliki organizam.

Ne znam kako će zvučati sljedeća misao: Sada s radošću i zahvalnošću pratim rast i razvoj mojih unuka u prvim razredima dviju zagrebačkih osnovnih škola uz učiteljice koje upravo odgovaraju gornjem opisu. Želim to svima (znajući da nema recepta i garancije za dobro u životu)! A njima odgovorne, suradljive i zahvalne roditelje, na dobrobit svih!

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ljudi bez maske
    •  Boli me duša: što sve čeka Ukrajince nakon rata?
    •  Posljedice genocida se nose generacijama, na objema stranama
    •  Socijalna (ne)pravda
    •  Kakvo društvo želimo i što možemo učiniti da to postignemo
    •  Dokle god je nasilje izbor, tu nema empatije ni za svoje
    •  Prosvjetom umjesto osvete može se širiti razum, a ne sukob
    •  Kako danas općenito stojimo s povjerenjem u našem društvu
    •  Dragoljub Svilar – strastan, zaigrani stvaralac, Homo ludens
    •  Što treba da psihološke traume bude manje, a društvo zdravije

> Svi tekstovi ovog autora