autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Ekumenizmom protiv zlu ideje nacionalizma

AUTOR: Aleksandar Miljković / 16.09.2025.

Aleksandar Miljković

Nacionalizam je najveći neprijatelj kršćanstva, njegov nemesis. Izlišne su ”kokoš-jaje” rasprave, što je prvo nastalo – kapitalizam ili nacionalizam. Jedno je izvjesno; danas, u 2025-oj, zlu nacionalizma (koji se može pojaviti u teokraciji, isto kao i u socijalizmu) može se suprotstaviti jedino ekumenski ujedinjena, kršćanska internacionala.

Ovdje ne pišem o artficijalnom, diplomatski uvjetovanom – a zapravo, sadržajno ispraznom dogovoru visokih vjerskih dužnosnika… nego o ”organskom buđenju” i urgentnom dijalogu svih kojima je iskreno stalo do Kristovog učenja i njegove sprovedbe u praksi.

”Kršćanski nacionalisti” (ima li apsurdnijeg oksimorona?) mogu biti iskreni u svojoj namjeri, ali ne mogu biti i nisu sljedbenici Isusa iz Nazareta – zato jer ne razumiju njegovu doktrinu.

Projicirane na široko nacionalno platno, najperfidnije strasti pojedinaca kao sto su gordost i slavoljublje, bizarnom inverzijom, postaju vrline kojima svi trebaju težiti. I eto nam začas primjera dvostruke konotacije…

A u vremenu patriotizacije oltara u ideološke svrhe, kao duhovni mentol bombon, dolazi inicijativa nedavno sprovedena na Griču. Preko puta jednog od malih, ”trendy” zagrebačkih muzeja – onog koji je posvećen ”prekinutim ljubavnim vezama” (Museum of Broken Relationships) etablirala se, trajno trebamo se nadati, jedna čvrsta i nepokolebljiva konekcija.

Sa jedne strane je grko-katolički institut ”Sveti Ivan Zlatousti”, osnovan početkom 2024. blagoslovom križevačkog vladike Milana Stipića. Ekumenskog karaktera, Institut će se baviti promicanjem istočne kršćanske duhovnosti sa namjerom da upozna polaznike (kroz zajedničke susrete, edukacije, predavanja, seminare i liturgijska slavlja) s duhovnosću i religijskom kulturom bizantskog pravoslavnog i drugih istočnih krscanskih obreda…

S druge strane, njihov partner je Sankt Ignatios College iz Stockholma, obrazovna institucija koja neumorno radi na brojnim civilnim i medjureligijskim inicijativama; a već duže vremena orijentirana je na blisko praćenje ekumenskog dijaloga između Orijentalnih (Kopti npr) i Bizantskih pravoslavnih Crkava.

Zašto bi to uopće bilo važno bilo kome? I kakve sve to ima veze s trenutnom pošasti nacionalizma? 1925. (prije ravno sto ljeta), Stockholm je bio domaćin jednoj od prvih, pravih ekumenskih susreta, jer ranije konferencije nisu imale prisutnost pravoslavnih (rimokatolici su tada još bili nepovjerljivi prema ekumenskoj ideji, sto se naravno drastično promjenilo sa 2. vatikanskim koncilom).

Nakon traume Velikog Rata, Crkve su pokušale pronaći zajedničku platformu za društvenu suradnju pod sloganom ”Doktrina razdvaja, dok služba bližnjemu spaja”. Ovaj, s današnje perspektive simpatično naivan moto, ipak govori o dobrim namjerama ovog skupa i o želji da se poduzme nešto (bilo što) da bi se zaustavilo nadolazeće ludilo fašizma/nacizma logikom kršćanskog nauka.

Cinik bi primjetio da Švedska nije mjesto iz kojeg se očekuje rješenje gorućih političkih pitanja u tadašnjoj Europi, ali s usko duhovne perspektive – upravo se s ”periferije” važnih zbivanja mogu dogoditi presudni pomaci ka rezoluciji nekog problema (koji je iz ”centra” izgledao nerješiv). Sjetimo se samo periferije Rimskog carstva prije dvije tisuće godina. Ova lekcija nas treba ohrabrivati i kada je u pitanju naš mali kutak.

Luteranska i liberalna Švedska nalazi svoj ekumenski kontrapunkt na mjestu gdje je ”podivljali vlak” velikog crkvenog raskola u potpunosti izletio iz svojih civilizacijskih šina i razlupao se u tisućama komada. Ali upravo radi tog istog, religijski barbarskog 20. stoljeća na Balkanu – mi sada imamo iskustvo, pa cak i neku vrstu ”stečenog imuniteta” da razmisljamo o jedinstvu Crkve na teoloski kreativan i autoritativan način.

Vidjeli smo ovdje svu dubinu patologije koju nosi nacionalno politicizirana vjera i spremni smo je najzad nazvati pravim imenom. A kad se odvazimo krenuti tim putem – biti će i lakše odvojiti sve ono o čemu treba s ljubavlju nadahnuti promišljati zajedno, od onoga nametnutnog ali (realno) suštinski nebitnom i usputnom.

Ovdje ne želim umanjiti razlike među kršćanskim grupama, ali nikako ih ne bi bilo pametno amplificirati dnevne politike radi… jer to je put koji udaljuje od Kristove molitvene, visoko-svećeničke želje.

Stoga susret 5. 9. 2025. iako gornjogradski tih, nije beznačajan niti rutiniran – već dugo tražen prodor u prostor neočekivanog, novog i smislenog. Koliko će se taj prostor tijekom vremena znati iskoristiti, zavisi od rada i molitvi onih involviranih – ali nitko ne moze poreci da je kairos ili Bogom-izabran trenutak za apostolski odlučno i sudbonosno djelovanje upravo sada i ovdje!

Budimo zato svi dostojni nasljednici 318 otaca Prvog ekumenskog sabora u Niceji, i krenimo ka neodgodivoj avanturi razmišljanja i dijaloga. Jer Chesterton nekoć reče: ”Ništa nije tako uzbudljvo opasno kao pravovjerje!”

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: