Mnoštvo teologa u društvu ipak nisu ”inflacija”

Komentar o ”inflaciji” teologa autora Dalibora Kraljika (”O ”inflaciji” teologa”, Autograf,  9. listopada 2025.,) probudio je moja sjećanja na godine kad sam ostvarivala svoju želju da studiram teologiju i to u Innsbrucku, krajem 60-ih godina prošloga stoljeća, u ”Mekki” suvremene teologije Isusovačke predaje i osmišljavanja nauka Drugoga Vatikanskog sabora. Tada se doista moglo govoriti o plimi teologa laika, teologa i teologinja.

Zapravo, ideja da se laici osposobljavaju za sve zadatke i funkcije u Katoličkoj Crkvi, starija je od koncila. Papa Pio XII. iznosio ju je više puta hodočasnicima, ne samo predstavnicima crkvenih službi, nego baš laicima i laikinjama! Papa Pio XII. vidio je i žene kao nositeljice crkvenih funkcija – iako on sam nije ništa poduzeo da se ta ideja materijalizirala.

Studij teologije, što su ga tada upisale ”prve laste” kasnijih teološki obrazovanih novinara, urednika, lektora, psihoterapeuta, socijalnih radnika i radnica, savjetničkih funkcija u poduzećima, službama i u privatnim praksama, bilo je doista široko polje kojem je nedostajalo teoloških stručnjaka.

To područje je bilo: nakladništvo, izdavaštvo teoloških, meditativnih, znanstveno popularnih djela, zatim školstvo svih razina, s vjeronaukom, u idealnom slučaju kombiniranim s predmetima prirodnih znanosti, savjetodavne aktivnosti, za koje se teologija kombinirala sa studijima socijalnih znanosti, ali i s medicinskim kvalifikacijama i, naposljetku, teološko novinarstvo.

Teološka formacija stečena na uglednom sveučilištu – a to je Innsbruck bio bez sumnje, i u Rimu je odjekivao njegov glas – omogućavao im uvjerljivo i potkovano prakticirati svoja zanimanja. Ta, bilo je to vrijeme koncilskog entuzijazma: ideja da će Crkvu predstavljati episkopat, kler i laici i laikinje! – živio je svom svježinom i energijom. Moja generacija, ali i niz narednih generacija teologa živio je svojem idealu i do danas, nemaju osjećaja da su ”inflacija”, premda su se vremena promijenila.

Neki su dodatno stjecali protestantsku ili reformiranu formaciju, neki i pravoslavnu, ali smatrali su se i dalje isključivo katoličkim teolozima. Zašto? Zato što im je prostor, kojem imaju pristup, omeđen. Pristup oltaru nije ”u punom smislu riječi” iako smiju pričešćivati vjernike, samo ”iznimno odobren”. Teolozi reformacije nemaju takva ograničenja, oni su uključeni u punom smislu riječi, u bogoslužje.

O relativnoj isključenosti/uključenosti, koja definira laičko stanje, moramo voditi računa. O tome smo bliskiji s pravoslavcima, nego s crkvama protestantske reformacije. Neki koji ne mogu prihvatiti relativno ograničeno pristup svetom otajstvu prešli su u Starokatoličku Crkvu, iako su granice za žene ”prolaznije”, doktrina ”neautoritarna”.

U kasnijim 70-ima, a zahvaljujući teolozima pregaocima poput Josipa Turčinovića, fra Tomislava Janka Šagi-Bunića, fra Bone Zvonimira Šagija, Vjekoslava Bajsića, Alda Starića, Adalberta Rebića, fra Bonaventure Dude itd. Nadam se da nisam izostavila ni jednog pripadnika tog uzvišenog niza hrvatskih teologa koji su sami osmišljavali angažiranje teologa laika.

Bilo im je važno, a to je bila njihova vizija – da laici imaju pristup, poglavito u ateističkom, komunističkom društvu, područjima na kojima svećenik nije bio toleriran. Bilo im je također stalo do toga da u takvim, njima nedostupnim sferama netko zna suvislo izlagati moralne vrijednosti i ocjene.

Na tome su radili, prevladavajući sve moguće prepreke: ponajmanje od vjernika, najviše od svoje subraće, koji su se teško nosili s ”opasnošću” da će ”gospodin velečasni” svoje ”dostojanstvo” morati dijeliti s laikom koji će umjesto njega propovijedati ili pričešćivati. Ni danas nije mnogo drugačije. Žene ni tada nisu – uglavnom, čast izuzecima – imale pristup propovjedaonicama. Od tamo nas dijele Pobudnice pape Ivana Pavla II., koji je zauvijek ženama zabranio pristup oltarnom prostoru.

U svakom slučaju, ovaj tekst o ”inflaciji teologa” potaknuo me na razmišljanje o tome što bi ustvari mogla ili trebala biti ili pak jest uloga, poziv i služba kršćanskih (katoličkih, pravoslavnih, protestantskih…) teologa.

Što se pak teološkog obrazovanja tiče, zadnje mi je obrazovanje bilo na katoličkom fakultetu, pa sam onda prema tome valjda i katolički teolog. Ili nisam?

Kako uopće određujemo tko je kakav teolog: prema teološko-vjerskim uvjerenjima ili prema onome gdje se netko teološki obrazovao i formirao? Na ovo pitanje mogu odgovoriti samo sa ”samodefinicijom”, ali se mora nositi s proturječnošću – što je shvaća i sam autor Dalibor Kraljik. Problematično je i jedno i drugo.

A što ako se taj određeni teolog ne smatra religioznim ili pripadnikom ni jedne crkve, pa možda čak ni vjernikom, u koju onda on kategoriju spada? Može li se on onda uopće i zvati teologom i, ako da, kakvim?

Znam da su u nizu istaknutih agnostika bili ujedno i učeni teolozi: francuski komunist Roger Garaudy (1913. – 2012.) i češki komunistički filozof i sociolog Milan Machovec (1925. – 2003.).

Meni osobno nije problem u tome je li netko kršćanski katolički, pravoslavni ili protestantski teolog, sve dok je istinski kršćanin, kad govorimo o kršćanskim teolozima, u smislu da prakticira ono za što se deklarira, da živi u skladu s biblijskim naukom i kršćanskim svjetonazorom.

No upravo zbog toga nije mi svejedno, je li neki katolik s protestantskom teološkom formacijom ili ipak s katoličko teološkom ”pozadinom”. Naime, i pored znanstvene distance u znanstvenom radu, teolog se do određene mjere i identificira sa ”svojom” teologijom. Ne mogu objediniti naučavanje o tome da je vjera sama po sebi jamac spasenja, a ujedno ”vjera plus djela”, da spomenem samo jedno razilaženje, u nizu brojnih drugih.

Drago mi je da dijelimo političko opredjeljenje – premda od socijalističkog nije ostalo ni malo ”s” (ni u Hrvatskoj ni kod mojih austrijskih socijaldemokrata, a bogme ni u Njemačkoj). Aktivistički socijalizam, zašto ne – ali treba znati što zaslužuje aktivizam: ni desničarski štih, ni radikalno lijevo koje se čak dodiruje s desničarima, prema extrema se tangunt (krajnosti se dodiruju).

”I sada kad kažem da smatram da je teologu primarno mjesto u Crkvi, ovoj ili onoj, a sve ostalo je sekundarno…”, proturječim Daliboru Kraljiku jer vjerujem u korist našega dijela izvan crkvi. Mi dajemo odgovore ili komentiramo događaje u svjetlu našeg teološkog polazišta i to sub specie aeternitatis (pod vidom vječnosti).

Drugim riječima, sekularne obrađujemo u svjetlu naše teološke formacije, a ona ipak dublje seže od racionalne razine, ona na neki način usmjerava i načine razmišljanja, doživljavanja i proživljavanja stvarnosti. Formacija nas formira kao osobe i ličnosti.

Uz primjedbu da je katoličkom teologu mjesto prvenstveno u Crkvi, ali ih Crkva ne želi vidjeti u Crkvi, osim u samozatajnim funkcijama. Protestanti su u tome svakako povlašteni, ali zajednice muškaraca i žena, teologa, neukih vjernika i drugih tako je bilo u pretkršćanskim zajednicama.

”No ono što hoću reći jest da sam uistinu čvrstog uvjerenja da teolozi prije svega trebaju biti u službi svoje lokalne crkve, i Crkve, pomoći joj u poučavanju vjernika, tumačenju i razumijevanju Biblije koja je temelj svake kršćanske teološke teorije i prakse, zdravom nauku, dušobrižništvu, duhovnom rastu…”, navodi Kraljik, a poručujem mu da to kaže lokalnim biskupima i svećenicima, a najbolje i u Rimu!

Međutim, smatram da s obzirom na realne prilike katolički teolozi svoje poslanje obavljaju na najbolji mogući način prema svojim sredinama i društvu, s drugim religijama, društvenom aktivizmu, političkom angažmanu, pisanju kolumni i slično.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Dag Hammarskjöld nas uči kako živjeti vrijedan život
    •  Potpomognuto samoubojstvo - Nema utješnih rješenja
    •  Novi sveci – zaštitnici mladeži, no ne bez ozbiljne mane
    •  Kako govoriti o mirovnoj etici u prijelomnim vremenima? 
    •  Usamljenost – sve veći problem osoba starije životne dobi
    •  Upozoravanje na opasnosti od rata nije huškanje na rat
    •  Slažem se s pobornicima služenja obveznog vojnog roka
    •  Prozor života spasonosno je rješenje za neželjene bebe 
    •  Antunovski hod: podilaženje ukusu masa nije franjevaštvo
    •  Trumpovi katolici i antitrump

> Svi tekstovi ovog autora