Škola po miri svakog diteta

Neću otkrit Ameriku ako kažem da se i s ruba svemira baš lipo vidi da je ova naša balota otišla u tri materine. A to se još bolje vidi kad živiš ili životariš, kako ko, u nekoj maloj zemlji poput ove naše.

Tu lipo, toplo ljudski, perspektivno, humano ili nešto ohrabrujuće kao da se trajno iselilo s ovih prostora. Crnilo i to ono najmračnije naprosto ključa na svakom kantunu. Ako je neki dan samo malo manje tamno siv onda se može smatrat vrlo dobrim danom.

Toliko mržnje i to one najbrutalnije kao da se poput guste magle nadvilo se nad ovim beskrajno lipim prostorom i ni makac. Ne miče, već samo iz sekunde u sekundu, poput hladne vlage prodire u sve pore naših bića. Da se kojim slučajem mržnja može izvozit mi bismo bili Emirati, Kuvajt ili tako neka mega bogata zemlje.

I naravno da se onda i ja kao i mnogi pitamo odakle sad ovo silno crnilo­­? Kako smo do ovoga došli? Di mi to idemo i ima li nam spasa?

E sad kako sam i sam ustvrdio da se nisam pokazao kao neko ko je imalo uspješan u otkrićima, onda ću se ovako neuk drznut i pokušat ući u embrij ove pošasti bjesnila koja nam kao ljudima radi o glavi.

Elem, kako sam preko četrdeset godina radio s hiljadama dice, što na radiju što na lokalnim televizijama ili nacionalnoj, onda sam i ja od te silne dice naučio masu toga. Naravno da su oni mene učili, a ne obratno.

Posve logično jer kako su dica po habitusu do neke sedme godine izuzetno otvorena, susretljiva, poštena, humana, socijalna, empatična i, nadasve, iskrena onda su i mene ovako kontaminiranog svim onim lošim koje se utkalo u sve moje pore, makar na trenutak vraćala na ljudske osnovne postavke.

To kako te dite svojim odgovorom može oladit od šuplje i besmislene usijanosti u nekim uvjerenjima to niko ne može. Evo i sad se sićam kako mi je prije nekih dvadeset godina u pratnji tate Bartula na stolicu preko puta mene u studio zasjela mala prekrasna šestogodišnja Ivana. Lipa ka slika, slatka ka bombonijera, a ona njena dva velika oka, velika ka Baltičko jezero, me netremice gledaju i onako iskreno, nevino dječji nasmiješena mi kaže:

– Barba Vedrane, šta se mene tiče možemo početi.

I počeli smo. Prvo smo pričali o mami i tati i kad ih je dobro izribala, tata Bartul mi je svjedok, prešli smo malo na gradske teme i tu je deblji kraj izvukao gradonačelnik. Da je bija pametan odma bi malu pametnicu, makar dopisno angažirao kao savjetnicu za dječja pitanja. Ako se iko u dječju problematiku razumi onda je to moja Ivana.

Onda smo malo išli u tuzemstvo i inozemstvo i vidim ja kako ovi mali lumen, mali samo po gabaritima, bez pardona i nimalo zlobe riba sve od reda. Očitala je bukvicu svima od našeg premijera pa sve do onoga glavnog barbe u Ujedinjenim narodima. Zvijezda je rođena. Pred njom je zagarantirana uspješna politička karijera.

Pitam je onako pomalo zbunjen:

– Ivana dušo, kako vidim da se ti u ove ozbiljne stvari lipo razumiš, reci mi šta je to politika?

A ona onako pomalo šeretski mi odgovori:

– To je makar lako odgovorit.

– Pa, prijo moja, onda mi odgovori.

– Vidiš, prika, politika ti je kad oni barba na televiziji, šta misli da je važan, hoće da ja mislim kako on govori, a ne da ja mislim svojom glavom.

Tu me ovi mali šestogodišnji ljudski ”monstrum” izuo iz cipela jer do tada bolju definiciju nisam čuo.

Nakon tri godine neka mala slatkica u društvu mame me na ulici sretne i kaže:

– Alo, barba Vedrane, kako si?

Kako dica u tim godinama brzinom munje minjaju oblike jedva san uspija ona dva velika oka pripoznat i odgovorim:

– Ivana, jesi li to ti?

I nakon kraćeg razgovora s njenom mamom svi zajedno smo otišli na kolače i bićerin ljudikanja. I onako rič po rič uspija san svatit kako njoj u drugom razredu nije nimalo lako. Naime svaki dan mora teglit sve do jedne knjige plus oprema na leđima i onda lipsaj ti s deset kila na leđima svaki dan. Jebaji ga, znanje se makar na njenom primjeru vrlo teško stiče.

Nadalje mi se požalila da je u školi uče svemu onome što ona već zna i kako je tiraju da štreba, a ona to nimalo ne voli. Sad već poprilično ”odrasla” potužila mi se kako je stalno u nekoj žurbi i da nema vrimena se igrat. Nije mi to bilo jasno pa mi je moja prija sve objasnila.

– Vidiš, prika, ja nakon škole moram na solfeđo jer to za razliku od škole volim, iza toga me tata Bartul vodi na balet jer to moja mama voli, a onda me dida Bepo vodi na repeticije francuskog jer engleski već pišem, čitam i govorim. A danas bez znanja stranih jezika nemaš nikakvu šansu da u životu uspiješ. I za kraj dana me none Kate vodi na karate jer to moram znat kako bih se znala obranit od silnih bulija iz četvrtog i petog. A njih u svakoj godini sve više i više. I kad se onda mogu igrat?!

– A reci mi, Ivana, šta bi ti prominila da si recimo ministarka prosvjete?

Ka iz topa mi je opalila:

– Sve, jer ako neko dijete voli sport onda mu daj priliku da se tu razvija, ako voli pivat onda ga daj u zbor, ako voli crtat onda ga spremaj za likovnu akademiju i nemoj dozvolit da padne godinu radi zemljopisa ili kemije.

I da zaključim. Kako današnja dica u prvom razredu osnovne znaju više nego mi u srednjoj, onda ministre školstva bilo bi krajnje vrime da kad radite kurikulum da koji put pitate i dicu za mišljenje jer nova realnost nam itekako govori da oni žele i znaju mislit svojom, a ne vašom glavom. A kad dica vole da uče ono za šta ih je priroda predodredila onda su sretnija, zadovoljnija, ispunjenija… A tako sritno dite puno teže, skoro nikako ne mrzi nikoga oko sebe.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Malo je jedan Vidović za ovoliku mutež
    •  Zajebancija do kosti kod Dežulovića
    •  Zašto se neobranjivo uvijek brani glupošću
    •  U potrazi za izgubljenom dentjerom
    •  S konja na magarca
    •  Ajmo se uozbiljit
    •  Molitelji, šta ste molili, molili ste
    •  Uvatite se dice, još nije kasno
    •  Mržnja naša svagdašnja
    •  Zaprašite balotu dimom trave možda pomogne

> Svi tekstovi ovog autora