Od ”katedrale duha” do zgarišta: Vjesnik

Dok nad još jednim duhovnim zgarištem države ovih dana nadvijaju se posljednji oblaci dima, ostaci velebnog zagrebačkog nebodera podignutog šezdesetih godina po uzoru na jedan američki, simbola profesionalnog novinarstva, pretvaraju se u crni čelični skelet i on tone u mrak noći.

Tramvaj broj 14 u zagrebačku večer otužno polako promiče Savskom: jedni u njemu ostaju nijemi znajući što je ”novinarska kuća Vjesnik” simbolizirala desetljećima, dok drugi likuju smatrajući ”Vjesnik” tuđim, tek još jednim sljednikom ideja bivše države koju ni ne smatraju svojom.

Mladež se zabavlja pokazujući na preostalu palež uz riječi ”to je onaj Vjesnik iz vijesti”, a ja pogled upućujem na najviše katove prisjećajući se godina pred rat: ljeta 1988., zagrebačkih vrućih ljetnih poslijepodneva, užurbanosti Gradske rubrike ”Vjesnika” čija sam mlada, nadobudna novinarska snaga tada postala, veselog društva redakcije za stolovima, šušura redakcije, vječnog ”šetanja” jedine dostupne pepeljare, duha radoznalosti i želje za znanjem, akcijom, osjećaja ”svijet je pod nogama” i bio je, gledano sa visokog nebodera.

Sjećam se mirnoće glavnog urednika koji drži ekipu pod kontrolom, dnevnih užurbanosti koja kreće nakon prvih jutarnjih sati, da bi se u jednom dijelu sve smirilo, pa opet ispočetka. Pogleda direktno preko redakcijskih stolova i hodnika do redakcije ”Nedjeljnog”.

Tramvaj dugo stoji na stanici ”Kod Vjesnika”. Dovoljno dugo da se sjetim i urednika ”Nedjeljnog” Vladimira Drobnjaka, energičnog, brzomislećeg, ”zlatnog pera” novinarstva ispod 30-te, o kojem bih još pred par godina, prije no što je umirovljen, povremeno ispratila vijesti uz angažman u visokoj hrvatskoj diplomaciji: nakon ”Nedjeljnog” dopisnik iz Amerike, veleposlanik pri UN-u, glavni pregovarač za pregovore o pristupanju RH Europskoj uniji, kasnije, od 2019.i savjetnik premijera za vanjsku politiku. Vjesnikov kadar bio je široko obrazovan i visoko profesionalan. Vjesnik je bio perjanica novinarstva.

Otac me, prisjećam se, kao malu, redovno znao poslati po novine. Čitao je Vjesnik. To je razlog zbog kojeg sam dolaskom u redakciju Vjesnika bila posebno ponosna. I po kasnijem odlasku na drugo radno mjesto, rado susretala kolege iz redakcije ma gdje da se našli.

U ”Glasu Slavonije Zlatko Crnčec je 19. 11. 2025. objavio riječi kolege Branka Podgornika, mladog ”fotića” Vjesnika u to vrijeme, i kojeg sretoh u nekoj od šetnji zagrebačkim ulicama pred koji godinu, nakon više od 30 godina. Branko ovih dana novinaru opisuje lijepe dane u ”Vjesniku” uz koje ga vežu jako lijepe uspomene: ”Bilo nas je jako puno mladih novinara, to je bila gradska rubrika. Jako mi je sada žao što je to izgorjelo. Tu su na neki način i uspomene. Kada sam čuo vijest da neboder gori, prvo što sam pomislio bilo je da je to na neki simboličan način i završetak novinarstva kakvog smo znali kada je tako završila jedna institucija koja je desetljećima bila njegov simbol”.

Zgrada koja je bila simbol duha postala je grobnica duha i novinarstva. Simbolično. Definitivno.

Vjesnik je bio grad u malom, grad duha brojio je 5000 duša. Požarom je dovršena agonija koja traje 30 godina. Donedavno, prije požara, naziralo se slabo svjetlo noću s petnaestog kata Vjesnika kao posljednjeg medijskog simbola kuće – mjesto emitiranja programa radiostanice Laganini FM. Do devedesetih, tu je živjelo i disalo dvadesetak novinskih redakcija.

Sjećam se svojih predaja tekstova za  Gradsku rubriku i ”Svijet” u zadnji čas, sastava uredništva ”Danasa” pod palicom doajena, novinarstva iskusnog Mirka Galića, koji je kasnije također otišao u našu diplomaciju: donosile su se ”najvruće”, najaktualnije teme, čitanost lista ”Start” je bujala pod ravnanjem novinarskog lafa g. Bošnjaka, a zgodne ljepotice na duplericama samo su značile predah od ozbiljnih, vrućih, nadasve kvalitetnih tekstova.

Uz Vjesnik i Večernji list (nastao iz Večernjeg Vjesnika), pamtim Vjesnik u srijedu (VUS), Plavi Vjesnik i Studio, osim Starta i Svijeta i listovi Vikend, Arena, Mila, edicija stripova i crtanih romana, do Danasa, najutjecajnijeg hrvatskog političkog tjednika osamdesetih i zlatnog doba novinarstva, vrijeme kada redakcije su bile tijesne za sve.

U devedesetima krenula su izdanja tjednika Globusa i Glorije, hrvatsko izdanje Playboya, Auto kluba, Arena i izdanja Europapress holdinga. Jutarnji list i Poslovni dnevnik, sa strane nebodera, pored tiskare, kasnije i Vjesnik, Večernji list i Sportske u niskom “položenom neboderu”. I tiraže, za koje se u novini uvijek pita, u zlatno doba Vjesnika svjedočile su da ljudi čitaju ozbiljne novine, i revije i magazine.

Ozbiljna i ugledna novinarska kuća Vjesnik bio je najveći novinski izdavač, novinski gigant u bivšoj državi; u Jugoslaviji mogla se s njim usporediti jedino beogradska ”Politika”. Nakon 1990. godine s danima rata i procesom privatizacije i pretvorbe na hrvatski način, raniji kolektivi i radne organizacije brzinom vjetra ”pretvoren” su u trajna vlasništva nebrige i nezbrinutosti.

Vlasnik kompleksa Vjesnik u najvećem dijelu postala je država koja godinama nije znala što bi s njim: Ministarstvo (najdužeg) naslova prostornog uređenja i državne imovine raspolagalo je i raspolaže s cca 61% vlasništva (ostacima skeleta) Vjesnika, uz ostale suvlasnike ovog zgarišta nad kojim će se sakupiti ostali zainteresirani jer tako je kada je tijelo na izdisaju, ne samo kod Pirandella, a ovdje su to privatne tvrtke. Interesna zona uključuje i ležeću zgradu, nekada redakciju ”Večernjaka”.

Pamtim sjajno ljeto 1987., upravo sam diplomirala, za trajanja Univerzijade koju sam pratila za ”Studentski list” u toj redakciji upoznala sam velikog novinara Gorana Milića, velikog po novinarskim prilozima, kao i visinom.

Ovih dana Slobodan Šnajder je pišući o ”Vjesniku” na svojoj Fb stranici naveo da su oni, ‘šezdesetosmaši”, ratovali s Vjesnikom Socijalističkog saveza radnog naroda SRH. Prisjeća se da je još 1968. pisao ”i kada Vjesnikov neboder propadne, virit će samo Mandićev ”Periskop” (o.a. ”Periskop” je bila rubrika Igora Mandića), ”i dok su ih teško prali Vjesnikovci, oni  su su Vjesnikovce držali poslenicima režimskog glasila“.

No isto tako navodi ”da režim nisu htjeli rušiti, već poboljšati” i da u zgradu osobno ”nikada nije kročio, mada mu je otac bio redaktor Večernjaka kojem je u Vjesniku izašla jedina osmrtnica 1993. g. i na čemu im zahvaljuje”.

Na današnju ”visoku školu novinarstva” HRT se osvrće s dozom ironije, mnogima , pa dijelom i meni, vrlo razumljive. Šnajder izražava mišljenje o nizu ”Vjesnikovih” izvanrednih novinara Vjesnika, navodi Igora Mandića, Veselka Tenžeru, Dalibora Foretića, smatrajući Vjesnikov prostor za kulturu u svim elementima vještine superiornim svemu što je s tim u vezi danas.

Sam tjednik ”Danas”, piše Šnajder, ”je naš vrh u povijesti novina u našem dijelu svijeta od Gajeve Danice do novijeg doba. Taj toranj bio je, završava Šnajder, barem u nekom smislu riječi, katedrala duha. Posve bih se složila. Od katedrale duha do zgarišta. To smo mi i naša slika.

Sve je spaljeno.

Bolno sam svjesna da neće biti više pogleda uperenog u visinu, koji sam zadržala pri svakom prolasku pored Vjesnika i kada je prestao izlaziti pred 13 godina.

I vatra koja je progutala Vjesnik kao da je kapitalizirala kuljanje požara koji je planuo ovog ljeta, bujanjem nesnošljivosti i agresije, nacionalne histerije i nacionalističkog divljanja, poraza duha, posebno po mrežama, i uz odvijanje dana kulture srpske manjine, koje je, navode silnici, po svaku cijenu valjalo bojkotirati da bi posve eskaliralo ispadima  srbofoba, ksenofoba, i porazom duha u doslovnom smislu riječi, kao i porazom novinarstva u dobrom dijelu medija.

Vjesnika iz katedrale duha više nema, no vjesnici mržnje bijesno kuljaju i po ugašenom požaru Vjesnika, na sve strane. Nigdje efikasnih vatrogasaca.

Mene, Vjesnikovu ”greenhornicu” koja sam u neboderu provela zaista ograničeno vrijeme svojeg života u mladosti, rastužilo je uništenje simbola novinarstva. Neke, koji su u neboderu duha proveli radni vijek – tuga ostavlja nijemima a trebala bi, nalazim, izazvati bunt i zdravu akciju zabrinutih za zemlju i njen kreativni potencijal. Generacije novinara Vjesnika su generacije koje polako odlaze. I sve je manje svjedoka koji pamte. I to je problem jer za sobom ostavljaju prazninu. Nenadoknadivu. Iza njih ostaju rupe koje zjape poput izgorenih Vjesnikovih prozora i zrače propuhom, smradom zgarišta i bolnim odsustvom.

Opasnim odsustvom novinarskog profesionalizma, neovisnog novinarstva i širine, demokratičnosti, strpljenja, novinarskog bontona, široke obrazovanosti i prostora slobode bez kojih novinarstvo ostaje tek slovo na papiru.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Nema mira ni uz oltar ni na cesti: ne nasilju
    •  Kako učiti nove generacije ''ako ne znaju što je bilo''
    •  Kako do zdravih navika
    •  Plivanje uz Thompsona
    •  Dok se oružje ne hladi, a usta puna zazivanja humanosti
    •  Jedna za sve, sve za jednu
    •  Afganistan: glas za pravo obrazovanja djevojčica
    •  Dok zazivam/o Tina u Masarykovoj
    •  Prevencija, liječenje i rehabilitacija bolesti ovisnosti
    •  Kolektivna terapija protiv govora nesnošljivosti i mržnje

> Svi tekstovi ovog autora