Moja domovina je sloboda, u mojoj domovini nema grobova

Hrvatsko žrtvoslovno društvo i Društvo hrvatskih političkih zatvorenika okomilo se na Viktora Ivančića i Borisa Dežulovića, novinare koji se čitav radni vijek, a to rade i danas, nalaze u otporu prema vladajućem režimu.

Novinari se razlikuju od medijskih djelatnika po tome što je novinarstvo vrijednosna kategorija, dok mediji pripadaju tržištu. Tržištu, uostalom, pripadaju i nacionalisti, otuda njihova strast prema medijima i odioznost prema novinarstvu.

Mediji ih čine dopadljivim proizvodom koji se može prodati za dobru cijenu, dok ih novinarstvo dekonstruira iznoseći na svjetlost dana njihov jad. Svi nacionalisti su vrijednosni zatvorenici – nalaze se u kavezu opsjena koje razaraju društvo i istinu. Nacionalizam je svojevoljni izgon iz vrijednosnog područja.

Dežulović i Ivančić bave se novinarstvom i stoga ne pristaju igrati po tržišnim pravilima medija. Njihov krimen je, zamislite to, mjesto na kojem žive odnosno prebivaju. Naime, navedena društva odlučila su pokrenuti manufakturu žrtvovanja i proganjanja političkih neistomišljenika te su policiji podnijela prijavu kako Ivančić i Dežulović, prema njihovom žrtvoslovnom i zatvoreničkom mišljenju, imaju lažna prebivališta.

Ne znam, a i ne želim znati jer me to nimalo ne zanima, na kojoj adresi žive Ivančić i Dežulović, ali sam siguran da ne dijele isti svemir, a kamoli državu s članovima ovih nemuštih žrtvoslovnih i zatvoreničkih manufaktura. Donekle bih cijenio ekipu, koja se žrtvoslovno i zatvorenički udružuje, kada bi ta ekipa imala neku iskrenu i konzistentnu strast, pa makar to bila i strast prema prebivalištu.

Jesu li žrtvoslovci i zatvorenici podnijeli prijavu protiv Mije Crnoje koji je, poput mnogih afektiranih tržišnih domoljuba, na recept, potpuno besplatno, čak i bez dopunskog osiguranja, od države dobio zemljište u Samoboru te tamo lažno prijavio prebivalište s namjerom da se okoristi? Naravno da nisu, ta Mijo je njihov. Dijele isti koncept žrtve, domovine i stanovanja u domovini.

Jesu li žrtvoslovci i zatvorenici možda podnijeli prijavu protiv Plenkovićevog posilnog Zvonimira Frke-Petešića koji je prijavio prebivalište u mjestu Sali, te je, temeljem toga sebi osigurao dužnosnički stan u Zagrebu, a svojim knjigama posebno uređeno spremište? Naravno da nisu, i s Frkom-Petešićem dijele istini koncept istine i ljubavi prema domovini, a to je koncept posjedovanja, kokošarenja i čerupanja.  

Nema potrebe da branim Dežulovića i Ivančića, niti da u njihovo ime govorim, oni su to već, onako s puno duha, sami učinili. Kada sam počeo provoditi prvi filozofski eksperiment u političkom životu, a to je bilo 2013. god. na Viru, i ja sam dobio jednu komičnu i besperspektivnu prijavu zbog navodno lažnog prebivališta. Kada me policija pitala gdje živim, odgovorio sam da, kao filozof, pokušavam živjeti u sebi samome i da ih molim da to, ako ikako mogu, provjere.

Naravno da od te prijave, zapravo nemoćnog političkog progona, nije bilo ništa i da je, u konačnici, utvrđeno da osim što stalno živim u sebi samome, ujedno prebivam i na adresi na kojoj sam prijavljen. Tako je uvijek bilo, tako će uvijek i biti jer ne prebivam u manufakturi žrtvovanja i progona nego u sebi samome.

No, javno priznajem, imam jednu manu: nekako uvijek simpatiziram one koji dio života posvete obračunu sa mnom, u tome pronalazim nešto romantično.

Zamislite, svatko od nas bira gdje će i u čemu će dotrajavati, naše vrijeme nije beskonačno, ono je ograničeno, a netko je, nakon što se našao u mom eksperimentu ili nakon što je čuo ili pročitao neku moju izjavu ili, možda, posegnuo za  kolumnom, odlučio emocionalno dotrajavati sa mnom odnosno misleći na mene.

Zato sve te poruke ili kojekakve prijave ne doživljavam kao prijetnje, nego kao romantičnu gestu zaljubljenika kojima je stalo do mene. Oni su me udomili u vlastitoj psihi i ne mogu prestati misliti na mene. Čista romantika.

Isto to se dogodilo Ivančiću i Dežuloviću. Članovi Hrvatskog žrtvoslovnog društva i Društva hrvatskih političkih zatvorenika su, čitajući Ivančićeve i Dežulovićeve tekstove, postali ovisni o autorima tih novinarskih tekstovima da su ih, kao posebnu emociju, smjestili u vlastitu psihu te su, sukladno konstituciji i snazi te psihe, izveli zaključak kako je nemoguće da oni istovremeno žive na nekoj drugoj adresi i u njihovoj psihi.

Što će drugo nego, grčevito se boreći za njihovo (psiho)prebivalište, panično zatražiti pomoć policije kako bi ona, po službenoj dužnosti, odjavila njihove (psiho)stanoprimce s tamo nekog lažno prijavljenog prebivališta na omiškom i splitskom području. Žrtvoslovci i zatvorenici su ovim činom sebe legitimirali kao (psiho)stanodavce. Oni to uistinu i jesu  – pihostanodavci.

I dalje tvrdim da Ivančić i Dežulović s ekipom iz navedenih društava ne dijele isti svemir, a ni istu psihu, ali to ne znači da ih stručnjaci za psihu ne bi pronašli u psihama prijavitelja. No to je već stvar psihe, a ne prebivališta.

Realiziran čovjek odnosno čovjek koji aktivno usmjerava svoj život prema postavljenom cilju, živi u sebi samome, dok ljudi koji sebe misle kao državu ili domovinu, sami polako postanu ono što im je najvažnije – teritorij odnosno država s umišljajem domovine.

Drago mi je što Ivančić i Dežulović nisu upali u zamku navedene paralelne stvarnosti i što nesmetano žive tamo gdje žive svi novinari – u nepomućenom svijetu istine koja prokazuje sve opsjene, iluzije, gadosti i niskosti. Sve te opsjene, iluzije, gadosti i niskosti kriju se u pojmu domovine.

Domovinu je najbolje opisao Marko Tomaš, ona je ”laž”, zbog svih žrtvoslovaca, i, zbog svih zatvorenika, ona je pogubna ”izmišljotina”. ”Domovina te drži na uzici. Ti si domovinski pas”, ispravno detektira Tomaš.

Domovina je namijenjena Crnoji, Miletiću, Frki-Petešiću, Erliću, Plenkoviću i, ne smijem ni njega izostaviti, Milanoviću, a kada se obraća baš tebi, ”ona traži tvoju žrtvu, ona treba tvoju patnju”.

Domovina ti ove godine uzima sinove kako bi im u vojarnama posredovala svijest pristanka da jednom budu mrtva tijela u nekom ratu. Najkraći put je od vojarne do groba. Tvojim, baš tvojim sinovima domovina i njezini žrtvoslovci i politički zatvorenici namijenili su da njihovim mrtvim tijelima boravište bude u nekom rovu a prebivalište u grobu. Roditelji domovinu plaćaju životom vlastite djece. I zbog toga trebaju biti ponosi?!

Marko Tomaš je u pravu kada kaže: ”Domovina se ponosi grobljima i računa s mrtvima u nekoj novoj zavjeri protiv života”. U pravu je i kada ti, zbog života tvojih sinova, upućuje sljedeći apel: ”Zato ne pitaj što ti možeš učiniti za svoju domovinu. Boli te đon. Ostavi je krvoločnima i pohlepnima. Oni su domovina. Mi smo taoci njihove osvete baš kao planine i rijeke i beskrajni vinogradi. Domovina je zloćudna bolest”.

Kao oca me ne zanima prebivalište Dežulovića i Ivančića, zanima me gdje će prebivati moj sin, a učinit ću sve da ne prebiva na mjestu koje su mu namijenili ”krvoločni i pohlepni” hrvatski žrtvoslovci, politički zatvorenici i profesionalni hedonisti u Saboru koji svaki mjesec uzimaju basnoslovnu plaću pristajući na to da građanima ostane ”žrtva i patnja”.

Njihova prebivališta su ”zloćudna”, baš kao i njihova domovina. Eto im je, moja domovina je sloboda, u mojoj domovini nema grobova.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Milanović i Plenković pristaju biti na jelovniku Trumpa
    •  Omniprezentnosti je bolest političara bez autorefleksije
    •  Nakane molitelja muške krunice su bile protukršćanske
    •  Plenković boluje od nerazumijevanja smisla vlastite egzistencije
    •  Do boga ne može se doći ako skrenete s puta ljudskosti
    •  Hrvatska perverzija nedozrelih kršćana bez kršćanstva
    •  Antifašistički prosvjed – pobjeda Zadra i Dalmacije
    •  Biskupi, osim jednog, šute o oživljavanju fašizma u RH
    •  U nedjelju u podne koračamo za antifašizam
    •  Važna poruka iz Škabrnje: Vjernici u živog boga opraštaju

> Svi tekstovi ovog autora