Baština, pande i granice rata

Ratovi su ljudskoj vrsti doista glupo, skupo i krajnje obeshrabrujuće rješenje za bilo koji problem. Istina, kao organizirani kaos, razaranje, pljačka i ucjena, oni su vjerojatno i najunosniji “posao” na svijetu. No već sam čin nasilja svakom je obrazovanom čovjeku odbojan — a kad se nasilje pretvori u instituciju, plan i profesiju, ono prestaje biti devijacija i postaje civilizacijski poraz.

U tom smislu nije slučajno da je Sun Tzu, često pogrešno slavljen kao strateg rata, zapravo autor jednog od najstarijih antiratnih tekstova. “Umijeće ratovanja” nije priručnik za pobjedu, nego upozorenje: najviša vještina jest slomiti neprijateljevu volju bez borbe, jer rat znači gubitak resursa, ljudi i smisla. Lao Tze ide još dalje — svako nasilno nametanje volje protivi se Tao-u, prirodnom toku stvari, i dugoročno se uvijek vraća kao razaranje. Konfucije pak rat vidi kao znak moralnog neuspjeha vladara: ondje gdje vlada pravednost, mjera i ritualni poredak, oružje je suvišno.

Ta je misaona linija važna jer pokazuje da kineski otpor glorifikaciji rata nije suvremena politička taktika, nego duboko ukorijenjena civilizacijska intuicija: sila proizvodi kratkoročni red, ali dugoročni nered. Rat se tolerira samo kao krajnji lom, nikada kao poželjno stanje.

Iz tog se horizonta može razumjeti i suvremena praksa tzv. panda-diplomacije. Kina već više od pola stoljeća velikim pandama ne trguje niti ih daruje, nego ih posuđuje državama s kojima želi graditi stabilne, predvidljive i dugoročne odnose. Pritom ni pande ni njihovi potomci rođeni u inozemstvu nikada ne prestaju biti kineska baština. Taj detalj nije birokratska sitnica, nego simbolička poruka o odgovornosti, povjerenju i reverzibilnosti odnosa.

Primjeri su brojni. Nakon normalizacije odnosa sa Sjedinjenim Državama 1970-ih, pande su stigle u Washington. Isto se dogodilo s Ujedinjenim Kraljevstvom, Francuskom, Njemačkom, Austrijom, Australijom i drugima. U svim tim slučajevima panda-diplomacija nije bila nagrada za poslušnost, nego znak da su odnosi ušli u zonu predvidljivosti i uzajamnog interesa.

Posebno je znakovit slučaj Japana. Obnovom diplomatskih odnosa 1972. godine, Kina je u znak povjerenja i pomirenja — nakon povijesno brutalne japanske okupacije dijelova Kine — ponudila pande. Bio je to snažan civilizacijski signal: prošlost se ne zaboravlja, ali se ne koristi kao izgovor za trajno neprijateljstvo. Međutim, kako se Japan posljednjih godina ubrzano remilitarizira i sve otvorenije signalizira spremnost vojne intervencije oko Tajvana — otoka koji je nekoć i sam nasilno okupirao, a čiji je suverenitet desetljećima formalno priznavao Kini — pande su “vraćene kući”. Bez prijetnji. Bez topova. Ali s porukom koju razumije i dijete.

Mnogi se rugaju panda-diplomaciji, doživljavaju je kao infantilnu ili sentimentalnu. No upravo takve geste ponekad jasnije od vojnih parada i diplomatskih nota razotkrivaju stvarni sadržaj političkih odluka. One pogađaju svijest običnih ljudi, a ne samo tablice strateških analitičara. U tom smislu, pande postaju moralni barometar odnosa: tihi pokazatelj jesmo li još uvijek u zoni suradnje ili smo skliznuli prema logici prijetnje.

U toj se točki kineska praksa dotiče i zapadnog pacifizma — od stoika i kršćanske etike, preko Kanta i njegove ideje “vječnog mira”, do Gandhija i Martina Luthera Kinga. Zajedničko im je uvjerenje da sila ne proizvodi pravedan poredak, nego tek privremenu šutnju poraženih. Razlika je možda u tome što Kina, za razliku od zapadne sklonosti moraliziranju, tu ideju provodi pragmatično: kroz trgovinu, razmjenu, infrastrukturu, obrazovanje — i, da, pande.

Važno je pritom primijetiti još jednu dimenziju: Kina sustavno inzistira da znanje sadržano u baštini — prirodnoj, kulturnoj i povijesnoj — ne bude shvaćeno kao puki dekor ili akademska arhiva, nego kao mudrost, dakle kao praktično znanje usmjereno prema budućnosti.

Znanje koje ne vodi odgovornom djelovanju za njih nije dovršeno znanje. U tom smislu, baština postaje razvojna strategija: kako za državu, tako i za svijet koji se suočava s ekološkim, demografskim i političkim lomovima.

Nakon Kulturne revolucije — tipičnog postupka razularene birokracije koja u konačnici uvijek postaje i zločinačka — kinesko je vodstvo moralo priznati razmjere samoranjavanja. Upravo je zato administracija Xi Jinpinga, zajedno s krugovima koji sudjeluju u promišljanju dugoročnih razvojnih strategija, jasno uočila potencijal meke moći. Ponovno je uspostavljen jedinstveni kontinuitet pet tisućljeća, a bez rata i prijetnji počela se pojavljivati snaga koju jedino kultura može proizvesti.

Više od stoljeća Kina je, kako s pravom ističu, bila ponižavana upravo zato što se nije mogla oteti zapadnom, sebi stranom kulturološkom i privrednom predlošku, probljena i eksploatirana kakva je bila. U trenutku kada je, na krilima desetljeća gospodarskog napretka, njezin predsjednik predložio obnovu Puta svile, dogodio se presedan. Teško je pronaći primjer zemlje koja je vlastitu davnu tradiciju — u međuvremenu pretvorenu u živu kulturnu činjenicu, u istinsku baštinu — pretvorila u tako snažan i uvjerljiv poticaj gospodarskom razvoju.

Istodobno, ta nova uporaba dodatno je osvijetlila samu baštinu. Kineska kultura ponovno je postala otkriće — ne kao egzotična kulisa, nego kao aktivni civilizacijski resurs. Ostali su, doduše, još neki koraci koji se mogu i moraju učiniti, no smjer je nepogrešivo postavljen.

Baština je jedno — bilo da je riječ o kaligrafiji, filozofiji, tehnološkom znanju ili pandama — i ona posjeduje gotovo nezamisliv potencijal. Nadilazilo bi okvire ovog osvrta, u kojem su jedinstvene pande tek podsjetnik, govoriti o svemu što baština može činiti kada je tehnička i znanstvena: kada se nekom vrstom kulturne alkemije pretvara u legitimno, uvjerljivo, pa čak i obvezujuće pravo na inovaciju. No i na tom području, kako znamo, Kina nije zakazala.

Na sve manjem i ranjivijem planetu postaje očito: ratovi mogu proizvoditi profit i iluziju moći, ali ne proizvode mudrost. A bez mudrosti — bez znanja shvaćenog kao odgovornog djelovanja — nijedna civilizacija, ma koliko naoružana, ne traje dugo.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Totalni kapitalizam – siromaštvo za ljude i baštinu (4)
    •  Totalni kapitalizam – siromaštvo za ljude i baštinu (3)
    •  Totalni kapitalizam – siromaštvo za ljude i baštinu (2)
    •  Totalni kapitalizam – siromaštvo za ljude i baštinu (1)
    •  Društvo blagostanja i javno pamćenje (2)
    •  Društvo blagostanja i javno pamćenje (1)
    •  Totalitarni kontekst javne memorije (2)
    •  Totalitarni kontekst javne memorije (1)
    •  Postkapitalizam je i protiv muzeja (2)
    •  Postkapitalizam je i protiv muzeja (1)

> Svi tekstovi ovog autora