Dnevnik vatikanskih promatrača u Zagrebu 1941-1946. (1)

U hrvatskoj novijoj povijesti postoje mnoga razdoblja koja još nisu do kraja rasvijetljena. Takvo je i doba djelovanja vatikanskog promatrača (službeno: izaslanika pri biskupskoj konferenciji / apostolskog vizitatora, ili “promatrača/izaslanika”, kako ga naziva Stjepan Razum[i]), Giuseppea Ramira Marconea (1882-1952) i njegova tajnika Giuseppea Carmela Masuccija (1906-1964) u Zagrebu, u razdoblju od 3. kolovoza 1941. do 10. srpnja 1945., kada mons. Marcone napušta Zagreb, odnosno do 20. ožujka 1946., kada se u Italiju vraća i o. Masucci.

U razdoblju od srpnja 1945. do ožujka 1946. o. Masucci je, zapravo, obavljao dužnost vatikanskog promatrača iako nije formalno i službeno određen za obavljanje dužnosti promatrača. Slao je u Vatikan izvještaje o novo nastalom stanju, održavao kontakte s komunističkim funkcionerima i dalje se zalagao za uhapšene i osumnjičene, ali i održavao vezu s bivšim ustaškim dužnosnicima, onako kako je ranije činio i mons. Marcone.

Takva djelatnost o. Masuccija trajala je i nakon imenovanja vatikanskog nuncija J. P. Hurleya 22. listopada 1945., odnosno njegova dolaska u Zagreb 15. siječnja 1946. i skorašnjeg odlaska u Beograd. Zanimanje za dokumente o djelovanju mons. Marconea i o. Masuccija postalo je ponovo aktualno započinjanjem procesa kanonizacije Alojzija Stepinca, odnosno ustanovljivanjem Mješovite katoličko-pravoslavne komisije koju je Vatikan oformio 2016., na prijedlog pape Franje.

Dostupna građa

Do sada je dostupno, što publiciranih što nepubliciranih, nekoliko varijanata dnevnika o djelovanju vatikanskih promatrača u Zagrebu 1941-1946. Varijantne razlike tih izdanja zavisile su od stajališta prevoditelja/priređivača u odnosu na interese Crkve i NDH, OZN-e i Federalne Hrvatske, te talijanskih priređivača iz novijeg vremena prema Crkvi i radu vatikanskih promatrača u Zagrebu.

Gledajući tematsko-problemski a ne kronološki ta su izdanja sljedeća:

1.

Prvo izdanje je “Misija u Hrvatskoj, dnevnik od 1. kolovoza 1941. do 28. ožujka 1946., dr. Giuseppe Masucci, O.S.B, bivši tajnik izaslanstva Svete Stolice kod hrvatskog Episkopata”, Madrid 1967. Pripremio za tisak, predgovor i komentari: Marijan Mikac[ii] (nadalje: MuH). Neki autori prijevod ovoga izdanja pripisuju priređivaču Marijanu Mikcu (1903-1972), iako za to nema potvrde, pa ni sam Mikac u knjizi ne tvrdi da ju je on preveo.

Kada je riječ o odnosima Vatikana i NDH ili o širem kontekstu rata 1941. do 1945. na jugoslavenskom prostoru, te žrtvama i karakteru ustaške vlasti ova knjiga je često citirana u radovima različitih autora, od profesionalnih hrvatskih i jugoslavenskih povjesničara, preko publicista, do tuzemnih i inozemnih propagandista. Tek pojavom jedanaest tomova Akata i dokumenata Sv. Stolice koji se odnose na razdoblje II. svjetskog rata, probranih iz vatikanskih arhiva a objelodanjenih u razdoblju 1964. do 1981. proširena je referentna literatura. Također i pojava drugih inačica ovoga Dnevnika (o kojima će dolje biti riječi) stekli su se kakvi-takvi uvjeti za procjenjivanje vrijednosti zapisa o. Masuccija.

Nedugo nakon izlaska madridske knjige “Misija u Hrvatskoj” (1967) povjesničarka Narcisa Lengel Krizman (1934-2008) obavila je njenu prvu stručnu procjenu, tako da se ne može tvrditi da u ondašnjoj Jugoslaviji nije bilo kritičke recepcije ove knjige.

N.Lengel-Krizman uočila je i naglasila nekoliko osobina autora o. Masuccija kao i vrijednosti njegovih svjedočanstava, zaključujući: “Nije nipošto često da vatikanski diplomati pišu i objavljuju svoje memoare. Ovi, Masuccijevi, kao iz­vor nisu vrijedni jer pisac nije uvijek pouzdan u datumima i podacima tamo gdje ga je moguće kon­trolirati arhivskim izvorima i nika­ko ne mogu poslužiti pri rekon­strukciji važnijih događaja iz ustaš­ke vlade 1941—45.

Nesumnjivo da je cijeli tekst — kako je objavljen u knjizi — podešavan za potrebe ustaške propagande, iako je u Pred­govoru od izdavača naznačeno da nije ništa ispušteno ili mijenjano u samom tekstu, pa je teško reći tko je modificirao stvari: sam pisac pri konačnoj redakciji ili — što je mno­go vjerojatnije — priređivač izda­nja M. Mikac.

Iz čitavog teksta vidljivo je da Masucci nije bio samo obični promatrač događaja nego se aktivno angažirao — ili barem to pokušavao — kod raznih akcija, koje nisu uvijek bile duhovne ili samo, opet, diplomatske prirode.

Ukratko, prikazana knjiga nema nikakvu historiografsku vrijednost. Jedino što bi se kod nje moglo uzeti kao pozitivno jest to da pomoću pojedinih zapisa u dnevniku dočara­va posebnu i tešku atmosferu Za­greba u ratnim godinama.”.[iii]

*   *   *

Na osnovu ovog madridskoga izdanja Glas Koncila sačinio je feljton pod naslovom “Ratni dnevnik vatikanskog diplomata u Zagrebu”. Nije naveden priređivač ovoga feljtona, koji je izlazio s podnaslovom “Prikaz i ulomci dnevnika dr. Giuseppa Masuccija, tajnika izaslanstva Svete Stolice kod hrvatskog episkopata od 1. kolovoza 1941. do 28. ožujka 1946“. Feljton je objavljen počevši od br. 49, 3. prosinca 1998.  pa do br. 10, 11. ožujka 1990., u četrnaest nastavaka, redovito na str. 5. U feljtonu, u citiranim dijelovima, ponavljaju se pogreške iz madridskog izdanja. Tako, za mons. Marconea i o. Masuccija tvrdi se da su “vatikanski diplomati”, a to ne samo što nije istinito nego sugerira da je Vatikan, ne samo de facto, nego i de jure, priznao NDH.

Oko te kontroverze o nepriznavanju NDH od strane Svete Stolice, kao i oko kontroverzi o spašavanju Židova i drugih koje je ustaški režim progonio, oko prelaska pravoslavaca na katolištvo, te oko tobožnjeg “plebiscitarnog” prihvaćanja hrvatskog naroda NDH, kako je isticao nadbiskup Alojzije Stepinac, anonimni autor ovoga feljtona svoje modificiranje zapisa o. Masuccija usmjerio je uglavnom na hvalospjeve Stepincu i povoljno prikazivanje djelovanja Crkve u tom razdoblju.

*   *   *

Godine 2019. izdavač Vedis iz Zagreba i Ogranak Matice hrvatske iz Senja objavljuju “pretisak knjige iz 1967”. Na koricama ovoga “pretiska” stoji: “Misija u Hrvatskoj 1941.-1946. – preveo i pripremio: Marijan Mikac” (iako sam Mikac u svojoj knjizi nigdje ne navodi da je on preveo Dnevnik o. Masuccija!). Na unutarnjoj naslovnici, pak, piše: “Misija u Hrvatskoj – Dnevnik – od 1. kolovoza 1941. do 28. ožujka 1946. Pripremio za tisak, predgovor i komentari: Marijan Mikac”. Međutim, ovom “pretisku” nedostaju fotografije i faksimili iz izvornika, tako da je ova knjiga zapravo – polupretisak. Također, knjizi nedostaje kritička aparatura, objašnjenja i tumačenja današnjem čitatelju, te, osobito, kritički osvrt, bez novogovorne i novohrvatske propagande. Zbog toga ovaj aljkav uradak nismo uzimali u ozbiljno razmatranje.

Jer, ilustracije radi, u “Uredničkoj napomeni”, koju potpisuje Veljko Krulčić, nalazimo svojevrsno objašnjenje i za naše postupanje: “Sada Marijana Mikca predstavljamo kao prevoditelja s ta­lijanskog jezika, ali i kao ‘aktivistu’ (u kakvom to pokretu, projektu, stranci ili politici? – N. M.) i publicistu – zaslužnom što u nekom od vatikanskih (ili talijanskih) samostana, na nekoj od polica arhive ili biblioteke nije ostalo ‘prekriveno zaboravom’ svjedočanstvo iz prve ruke o zbivanjima u Za­grebu i Hrvatskoj u jednom od najturbulentnijih i najkontraverznijih (valjda, najkontroverznijih – op. N. M.) razdoblja u našoj povijesti, od ljeta 1941. do proljeća 1946. godine, od strane ‘diplomata’ (da, diplomata! Preuzima nekritički od Glasa Koncila – op. N. M.) dr Giuseppe Masuccija, benediktanca (valjda benediktinca – op. N. M.), koji je morao imati jednaki (da, jednak! – op. N. M.) odmak prema sva­koj od zaraćenih strana, čovjeku kojem su čak bili pridali nadimak ‘odvjetnik Židova’, a kojemu su bila ‘otvorena’ vrata svih najvažnijih protagonista toga vremena, u rasponu od Andrije Artukovića, Eugena Kvaternika i Ante Pavelića do Vladimira Bakarića i Josipa Broza Tita.” (str. 267).

(Nastavlja se)

______________________________

[i] Stjepan Razum: “Sveta Stolica, Nezavisna Država Hrvatska i Katolička crkva u Hrvatskoj 1941-1945”, Fontes, br. 1, 1996., str. 343-463.

[ii]Inače, u vrijeme kada priređuje Masuccijev dnevnik za objavu Marijan Mikac (1903.-1972.) je potpuno izgrađen spisatelj, publicist i kritičar. U početku karijere, kao avangardist oko “Zenita”, piše srpski, a pjesnička zbirka “Efekt na defektu” (Beograd, 1923) tiskana je ćirilicom. U prepisci s Ljubomirom Micićem, predvodnikom zenitista, isključivo koristi srpski izraz. Inače, jezično je obrazovan na pravopisno-gramatičkim odredbama hrvatskih jezikoslovaca prije i poslije Prvog svj. rata. No na pojedinim mjestima u knjizi “Misija u Hrvatskoj” zapažaju se i utjecaji “korienskog” (morfonološkog) pravopisa iz vremena NDH, odnosno jezičnih savjeta ondašnjeg Hrvatskog državnog ureda za jezik.

[iii] Jugoslovenski istorijski časopis, 1970, br. 1-2, str. 182.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (9)
    •  Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (8)
    •  Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (7)
    •  Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (6)
    •  Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (5)
    •  Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (4)
    •  Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (3)
    •  Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (2)
    •  Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (1)
    •  Ante Tomić bez znanja

> Svi tekstovi ovog autora