Nema hrvatske kolektivne krivnje zbog ustaškog holokausta

Teze o kolektivnoj krivnji Hrvata zbog ”ustaškog holokausta” neutemeljene su slično kao i teze o genocidnosti Hrvata.

U domaćoj politici, često vrlo podloj, koristilo se raznim obmanama da bi se i tezama o kolektivnoj odgovornosti cijelog naroda nastojalo izbjeći utvrđivanje odgovornosti konkretnih krivaca (primjerice, prevaljivanje ustaške odgovornosti za holokaust u Hrvatskoj na savjest hrvatskome narodu).

A iza teza o genocidnosti cijelog naroda kriju se imperijalističke manipulacije, primjerice, planovi ”amputacija” dijelova teritorija navodno genocidnog naroda.

Tvorac teza o genocidnosti Hrvata je beogradski profesor historije i akademik Vasilije Krestić s neprikrivenim imperijalističkim pretenzijama na hrvatski teritorij – Krestić je jedan od 16 akademika potpisnika nedovršenog teksta tzv. memoranduma SANU iz rujna 1986. godine, teksta koji je kasnije postao jedna od okosnica politike Slobodana Miloševića.

Vjerojatno s unaprijed smišljenom nakanom, beogradski profesor historije Vasilije Krestić izabrao je za asistenta tada mladog povjesničara Dragu Roksandića, Srbina rođenog u Petrinji. No, nakon što je Krestić svoj rad (i o genocidnosti) započeo ugrađivati u velikosrpski memorandum SANU, Drago Roksandić je kao protivnik nacionalističkog zloupotrebljavanja povijesti odbio surađivati s Krestićem na tekstu velikosrpskog memoranduma SANU.

Zbog odbijanja suradnje dr. Roksandić je ”lišen nastavnog mjesta” i morao se iz Beograda vratiti u Zagreb, gdje je na Filozofskom fakultetu doktorirao i od 1990. godine radio kao docent. Danas je dr. Roksandić hrvatski povjesničar profesor emeritus.

Sjećam se, dr. Roksandića sam intervjuirao o sukobu sa Vasilijem Krestićem, ali u dvije tadašnje zagrebačke redakcije su rekli da ne mogu objaviti taj razgovor. 

E, zbog raskrinkavanja brojnih nacionalističkih zloupotrebljavanja povijesti valja podsjetiti na činjenice.

Na području današnje Hrvatske, prema službenim procjenama, broj stranih okupacijskih vojnika kretao se i do 200 tisuća talijanskih u razdoblju 41. – 43., te usporedno oko 150 do 200 tisuća njemačkih okupacijskih vojnika sve do 45. godine (brojnost okupacijskih vojnika jako se mijenjala po godinama, operacijama i zonama okupacije u Hrvatskoj).

I u tom okupiranom prostoru proglašena je 10. travnja 1941. tzv. Nezavisna država Hrvatska (NDH). ”Takozvana” jer, znamo, nije imala sve karakteristike države (monopol sile, npr).

Prema svim pravnim i političkim kriterijima, međutim, nezavisna država na prostoru pod okupacijom i do ukupno 350 tisuća okupacijskih vojnika jednostavno nije moguća.

Tzv. NDH samo je ”igrokaz”, a nikako niti nezavisna, niti država, a s obzirom na podjelu okupacijskih zona prema sporazumu Grofa Galeazza Ciana i Joachima von Ribbentropa u Beču travnja 1941., nema govora ni o stalnom stanovništvu (državljanima tzv. NDH) niti o cjelovitom teritoriju te tzv NDH, a osobito ne i o suverenitetu (Hrvatska enciklopedija: bitni elementi države jesu stalno stanovništvo (državljani), određen teritorij i suverena vlast).

Pavelićeva vazalnost (podvrgnutost i podložnost) režimima u fašističkoj Italiji i nacističkoj Njemačkoj, po mojem novinarskom mišljenju psihopatološki je bila motivirana: sve za samo komadić vlasti, pa makar malo (o)vlasti samo kao zapravo ”upravitelja” kivislinške upravne administracije na okupiranom području. 

Pritom je sve to uslijedilo nakon ranijih Rapallskih ugovora (Italije i Kraljevine SHS) još iz studenoga 1920., kojima su Italiji pripojeni Trst, Gorica, (Gradiška i dio Kranjske), Istra (osim dijela općine Kastav), grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te je stvorena Slobodna Država Rijeka.

A Rimskim ugovorima potpisanim svibnja 41., od Mussolinija i Pavelića, ”Italiji je pripalo područje tzv. Prve okupacijske zone, koje je obuhvaćalo dijelove Hrvatskoga primorja i Gorskoga kotara (bivši kotari Sušak, Kastav, Čabar i dio Delničkoga kotara te grad Bakar i otoci Krk i Rab), kao i dio Dalmacije (zadarski arhipelag i obala od Novigradskoga mora do područja istočno od Splita, sa zaleđem do rijeke Zrmanje i Drniša te svi srednjodalmatinski otoci osim Brača i Hvara, a na jugu otoci Korčula i Mljet te Boka kotorska.

Područje tzv. Druge zone, koje se protezala između teritorija Prve zone i linije Vinica–Plitvička jezera–Plješivica–Čabar–Prenj–Troglav, bilo je demilitarizirano te na njemu NDH nije smjela podizati utvrde i vojna uporišta, ni držati ratnu mornaricu. Iako je bilo predviđeno da gradom Splitom i otokom Korčulom upravlja i vlast NDH, to se nikada nije dogodilo. NDH se odrekla držanja vojne mornarice na Jadranu i gradnje vojnih građevina, osim za potrebe policijske i financijske službe.

Italija je preuzela jamstvo za političku neovisnost NDH, dok je kruna kralja Zvonimira bila ponuđena Savojskoj dinastiji” (završen citat).

Već samo stanovnici pobrojenih područja Hrvatske izvan ustaškog dometa objektivno nikako ne bi mogli biti kolektivno odgovorni zbog ”ustaškog holokausta”.

Osobno nikada nisam mogao shvatiti teze o kolektivnoj odgovornosti i(li) genocidnosti Hrvata zbog raznih ustaških ”nestašluka”.

Moja sestra devet godina starija od mene rođena je 1939., u Beogradu. Krštena je 13. 06. 1940., u katoličkoj crkvi sv. Ćirila i Metodija, Nadbiskupije Beogradske (krstitelj Tumpej Andrej).

Krštenje u katoličkoj crkvi u Beogradu, međutim, mojoj sestri nije pomoglo da kasnije u Zagrebu kao dvogodišnjakinja ne bude kolonizirana (njezin karton zajedno sa kartonima ostale kolonizirane djece je u kartoteci ”Ministarstva zdravstva i udružbe Nezavisne Države Hrvatske – Glavno ravnateljstvo za udružbu i društvovnu skrb” – u Hrvatskom državnom arhivu).  

Kao mlađi brat koji je odrastao u post traumatiziranoj obitelji, već u osnovnoj školi počeo sam čitati povijesnu literaturu, osobito onu koja nije bila propisana kao obvezna nastavna literatura.

Ta znatiželja me odvela i u Jasenovac, gdje samo 1973. godine bio jedan od suorganizatora ORA Jasenovac. I čudio se zašto od 1945. do te 1973. nije bilo ozbiljnijih i međunarodnih istraživanja tog najjugoistočnijeg konclogora u Europi?

A iznenadili su me otpori i pritisci na tu omladinsku radnu akciju, omalovažavanja programa upoznavanja mladih s naličjima rata i podozrivost i pokušaji diskreditiranja mladih da se nedolično ponašaju na spomen području, pjevaju svakakve pjesme, itd.

Odgovarao sam da je boravak mladih na toj radnoj akciji zapravo najbolji simbol neuništivosti života, pa i unatoč možda ponekad mladalačkim neobuzdanostima.

Postupno mi se nametnulo pitanje je li za vrijeme ustaške diktature postojala i neka ”druga Hrvatska”, a ne isključivo ustaška. Mogu li i dvogodišnja kolonizirana djeca hrvatske narodnosti biti kolektivno odgovorna zbog ”ustaškog holokausta” i(li) ”genocidnosti Hrvata”?

Mišljenja sam da je zbog ”ustaškog holokausta” moguća samo ustaška krivnja, a ne hrvatska krivnja.

Sudbina moje sestre i majke bitno je odredila i moje stavove, osobito o tzv. hrvatskoj krivnji zbog ”ustaškog holokausta”, ili tezi o ”genocidnosti Hrvata”.

No, recimo da su ti stavovi osobne naravi.

A što se tiče ”neke druge Hrvatske” za vrijeme NDH, čini mi se da je itekako bila živa.

Pogledajmo još jednom na kojim sve područjima hrvatsko stanovništvo (uključivo i Srbi i ostali narodi kojima je domovina Hrvatska) praktično nije bilo pod neposrednom vlašću NDH.

Ako bi se broju stanovnika na područjima na kojima ustaške uprave nije ni bilo pridodao i broj stanovnika na sve većim oslobođenim područjima Hrvatske u borbi protiv okupatora i kvislinške NDH, može se zaključiti da su ustaše prije i za vrijeme NDH zapravo politički potpuno marginalni, a i o vojnim sposobnostima tzv. NDH najbolje govori potpuni vojni poraz.

Činjenica je da osim (neo)ustaša u Hrvatskoj i danas živi i ”druga Hrvatska”, koja nije glasna kao (neo)ustaše. Tiha većina hrvatskih građana koja znakovito uglavnom ni na izbore više ne izlazi (i ovom prilikom ponavljam izjavu Marka Twaina: ”da se izborima nešto mijenja odavno bi ih ukinuli”).

A ustaški holokaust je, nažalost, nesporna činjenica.

Začuđuje što se danas trebaju objavljivati činjenice da bi se raskrinkale nacionalističke zloupotrebe povijesti.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Brisanje Društva slobodnih novinara
    •  Kritikom sudbenih vlasti u “kibernetičku stigmatizaciju”
    •  Ni OECD neće zaustaviti korupciju u domaćem sudstvu
    •  Stanje dekadencije
    •  Nije to Vjesnikov neboder – to je neboder Vlade RH
    •  Opet olako obećani bankarski krediti
    •  Državna riznica čuva novac ukraden poreznim ovrhama
    •  Prešućivanje promidžbe pronacističkih kvislinških ideologija
    •  Nemoralna ''trakavica'' na Vrhovnom sudu RH
    •  Isticanje rijetkih presuda koje bi trebale biti uobičajene

> Svi tekstovi ovog autora