autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Civilizacija kaput, biznis pobjeđuje

AUTOR: Vedran Limić / 29.05.2026.

Vedran Limić

Iako mogu bit’ sve ali puritanac nikad, ima nekih riči koje doživljavam kao najveće psovke. Kad ih čujem dođe mi da vadim ako ne nož onda makar grickalicu za nokte.

Jedna od njih je glamur. U ovo vrime jada, gladi, rata i čemera oni o glamuru. Jebo vas glamur, da vas jebo! Ne znam čemu on služi osim kurčenju tako da nikad neću moć’ prihvatit ljude koji se kurče kurčenja radi. Iza toga dolaze riči à la celebrity, jet-seteri, influenceri i ostala narcisoidna žgadija.

A rič na koju momentalno počnu rast nokti je business i to u bilo kojoj varijanti. A u kombinaciji s respektom à la: On je ugledni biznismen, najuspješniji biznismen koji ima griljune neke tvrde ili kripto valute, bez neke validne naobrazbe, ja dobijem poriv za proliv.

A tvrdu stolicu redovito dobijem kada taj i takav u nekom biznisu, onom kojeg je prevarija, skoro ljudski empatično izusti onu do zla boga monstruoznu maksimu: Sorry, just business nothing personal.

I da se razumimo ovi uspješni otimač ne da djeluje skrušeno kad to izgovori kad nekog opelješi do prosjačkog štapa već je i on uvjeren da je to, poslovno gledano, primjereno reći. Pa ima li šta bešćutnije od toga.

Naime kako kapital po svom habitusu ne preže ni pred čim, a nitko i ništa mu nije sveto, onda njega ni u kakav celofan ne možeš zamotat’ ne bi li imao makar nekakvo naličje ljudskosti, dostojanstva, empatije i respekta onih nasamarenih s druge strane njegova interesa.

Drugim riječima kad je profit sam po sebi cilj i kada se do njegove realizacije neminovno moraš kupat u moru krvi, suza, jada i bijede onda je on poželjan, opravdan i nužan.

Ali da ne bude sve tako očigledno beskrupulozno crno onda se ovi monstrumi redovito site izustit onu, po njihovom mišljenju, samopodrazumijevajuću ljudsku toplu rečenicu: Sorry, just business nothing personal.

Dakako, jer da to ne kažu onda bi neko moga pomislit kako ono nisu, ne daj bože, ljudi već samo tamo neke interesne beštije koje ne prežu ni pred čim.

Evo ja san siguran da je nekom, recimo, Bobiju iz Missourija, pet puta lakše kada ga službenik neke multi nacionalne banke obavijesti da mu je nova adresa treća ulica desno, a kuća u kojoj je do jučer stanovao sa ženon i troje dice je prešla u njihov portfelj. I onda mu na kraju pruži ruku i sućutno kaže: Sorry, just business nothing personal.

Ili kad neki farmer u Teksasu po istom obrascu ostane bez farme, a službenik mu pun razumijevanja i empatije kaže: Dear John, sorry it’s just business nothing personal. Jebote pa ovome od te ljudske topline poteknu suze pune razumijevanja. A ako ovaj s druge strane šalterskog interesa ponovi ovo famozno: Sorry, just business nothing personal naš ga junak s cilon familijon počne tješit. Ipak triba čovika razumit’.

Siguran san da je ova dalekovidna i topla ljudska regula naišla i na plodno tlo i preko bare. Evo, kada na primjer u Iranu ili bilo gdje na Bliskom istoku uslijed raketiranja Allahu u nebo poleti, recimo, 140 dječjih duša da je njihovim roditeljima puno lakše kada im se s nosača aviona poruči: Sorry, just business nothing personal.

A kako ova doktrina mraka obasjava skoro sve polutke ove balote onda me ne bi čudilo i da Ruje uskoro nakon lansiranja grozdova Orešnika i nimalo selektivno potaracaju cili kvart u Kijevu izuste: Izvinite, eto prosto delovyye voprosy, nichego lichnogo. Isti oni američki kurac u ruskom pakovanju.

I onda zbog te izjave vođene moralnim načelima recentnog ratovanja Zelenskom s Klitschkom i svim ucviljenim roditeljima i rodbini bude puno, puno boljše. A kada Dmitrij Peskov to ponovi dva-tri puta onda sam uvjeren da svi zajedno od sreće zapivaju ”Kaljinku”. Mo’š mislit.

Ali ova monstruozna maksima ne igra samo kad je rat u pitanju. Ona itekako igra i kad je ostali malo manje lukrativni biznis u pitanju. Ako su dijamanti, zlato, uran i slične profitabilne vrednote u pitanju tada je i robovski dječji život bezvredniji, a vrijednost one poslovne sentence: Sorry, just business nothing personal gubi na bilo kakvoj vrijednosti.

A kako narod ne treba istinu koja mu, takoreći, kuca na vrata onda ga do prodora ovih realnosti u njihovu svakodnevicu triba uveseljavat sa slavnima, jet-seterima bez aviona, glamurom, utjecateljima i poslovno uspješnim otimačima onoga što je do jučer bilo njihovo. Civilizacijo i evolucijo, bravo! Svaka ti čast, baš si lipo dogurala.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Jednon revolucionarka, uvik revolucionarka
• Mi održavamo jedino kretene
• Kad nas osrednji skijaš šampionski nasanjka
• Živili Amerikenjci!
• Malo je jedan Vidović za ovoliku mutež
• Zajebancija do kosti kod Dežulovića
• Zašto se neobranjivo uvijek brani glupošću
• U potrazi za izgubljenom dentjerom
• S konja na magarca
• Ajmo se uozbiljit

> Svi tekstovi ovog autora

Objavljeno u: 2. STRANA MOZGA
Oznake: 2. strana mozga, biznis, civilizacija, Dmitrij Peskov, Kijev, puritanac, Teksas, Vedran Limić, Zelenski

Drago Pilsel Follow

Born in 1962 in Buenos Aires, Argentina. Lives in Zagreb, Croatia. Journalist and Theologian. Married. d.pilsel@zamir.net

Drago Pilsel @dragopilsel ·

19 May

Gledam čuda inženjerstva i prometa koja se izvode u Kini, a jedan j*beni lik, Zijad Krnić, već jako dugo priječi u BiH da se postigne dogovor o otvaranju novog graničnog prijelaza kod Gradiške čak i nakon što se urušila ograda mosta na starom prijelazu. Nečuveno.