novinarstvo s potpisom

Foto: Novica Mihajlovic (Delo)
Simbolički sam se u jednoj kolumni (pišem ih, od listopada 2013. na ovom portalu, bez tjedna pauze od travnja 1995., preciznije, od četvrtka 6. travnja 1995. kada je pokrenuta u riječkom Novom listu zahvaljujući neprežaljenom novinaru i uredniku Veljku Vičeviću), u doba kada su nacionalisti razbijali ćirilične table i natpise u Vukovaru, prozvao Jovanom, što je Miljenko Jergović istaknuo u tekstu koju se nalazi u beogradskom, revidiranom i proširenom izdanju moje knjige ”Argentinski roman”, jer sam želio pružiti ruku svima onima koje je taj vandalizam izazvao neprijatnosti.
Ali i svjestan, jako svjestan svega onoga što sam doživio u susretu sa Srbima koji su bili meta zločina, osobito nakon ”Oluje”, kao netko tko je pokušavao pomoći ali, nažalost, uglavnom evidentirao i pisao o zločinima kojih sam se sramio i sramim se.
Zabluda, ako ih tako možemo nazvati, krivih uvjerenja iz razdoblja mladosti u Argentini, sam se oslobađao postepeno. Ali najveća dogradnja moje potrebe da razumijem i zavolim Srbe se dogodila u godinama članstva u Hrvatskom helsinškom odbora za ljudska prava, čiji sam bio suosnivač.
Spomenut ću samo neka imena ljudi koji su mi pomogli na tom putu, bilo da sam ih prijateljski susretao u HHO, bilo drugdje: Miko Tripalo, o. Jovica Nikolić (SPC), don Luka Vincetić, Božo Novak, Slobodan Budak, Vlado Gotovac, Predrag Matvejević, Slavko Goldstein, don Ivan Grubišić… ili, od živih, moja psihoterapeutkinja Zdenka Pantić, moj mentor na magistarskoj radnji Peter Kuzmič, moj usvojeni brat Porfirije Perić… dakle ljudi s kojima sam prijateljevao ili se nastavljam družiti i surađivati, a koji su mi pomogli da se centriram, premda sam istinit put i poziciju teologa koji piše političku teologiju imajući drugog, osobito Srbina kao teološko mjesto sam našao u evanđelju i zahvaljujući studiju teologije i kršćanske duhovnosti.
To su fundamentalni razlozi koji su me u petak 5. lipnja nagnali da pošaljem prijavu HTV-a Agencij za elektroničke medije slijedećeg sadržaja:
”Agencija za elektroničke medije
Jagićeva 31
10000 Zagreb
Dana 4. lipnja 2026. na HTV 2 u 22:31 tijekom emitiranja snimke koncerta Marka Perkovića Thompsona održanog u srpnju 2025. na zagrebačkom hipodromu javni servis je pustio u eter pjesmu ”Bojna Čavoglave” s početnim riječima ”Za dom – spremni!”. Inače, tijekom emisije, mnogo je puta prikazano natpis ”HOS – Za dom – spremni” na zastavama i majcama publike. Uzvikivanje pozdrava “Za dom – spremni” u programu HTV-a znači veličanje ustaštva i čin obnavljanja ustaškog duha, što je protivno svakoj slobodi.
Uzvikivanje ustaškog pozdrava “Za dom – spremni”, koji se nalazi na svakom dokumentu NDH-a, jest veličanje ustaštva i čin obnavljanja ustaškoga duha, tobože kroz pjesmu, tobože kroz slobodu umjetničkog izražavanja, ali to nije ništa od toga. To je protivno svakoj slobodi, naročito slobodi pripadnika manjinskih naroda, ali i svih slobodnomislećih ljudi u Hrvatskoj.
Molim AEM da izrekne odgovarajuće sankcije HTV-u, ravnatelju HRT-a i odgovarajućim urednicima navedenog programa.”
U trenutku pisanja ove kolumne (nedjelja, 18 sati) ta objava na mom FB zidu registrira preko 1.200 lajkova i 61 pozitvnih komentara što mi daje za pravo kazati da sam postupio ispravno.
A bio sam siguran da činim pravu stvar jer sam se u prijavi AEM-u koristio riječima saborskog zastupnika SDSS-a Milorada Pupovca pak iz komentara kojim je prof. Pupovac popratio lanjski koncert MP Thompsona na Hipodromu.
Nikako slučajno (ja, uglavnom, ne vjerujem u slučajnosti), na dan moje prijave HTV-a HND-u sam pročitao vrlo važan tekst na FB zidu Borisa Miloševića, predsjednika Srpskog narodnog vijeća, tekst kojem smo objavili u rubrici Uvodnici našeg portala ekumena.org jer ga smatramo programatičnim.
Kaže Boris:
Puno loših riječi se proteklih dana čulo, o Srbima i Hrvatima, između Srba i Hrvata, vike, medijske galame, vrijeđanja čak i prijetnji. Kao da ne možemo ili ne želimo probleme rješavati dijalogom. A ne mora biti tako, jer zajednička nam povijest nije crna i negativna kako je se često želi prikazati.
Ona je upravo isprepletena zajedničkim borbama, uzajamnim pomaganjem i međusobnim doprinosom u svim društvenim sferama.
Podsjetio bi na jedan povijesni, pozitivni događaj koji se zabilježi još samo na tv kalendarima. A možda ni tamo.
Dana 5. 6. 1848. Josip Jelačić je svečano ustoličen za hrvatskog bana ponavljajući riječi zakletve pred pravoslavnim srpskim patrijarhom i mitropolitom Josifom Rajačićem. Inače, Ličaninom rođenim u selu Lučani kraj Brinja.
Dekret o imenovanju baruna Josipa Jelačića banom Hrvatske, Dalmacije i Slavonije izdan je tri mjeseca ranije od strane cara Ferdinanda I. Jelačić je u tom trenutku bio još uvijek samo pukovnik u Glini.
Nakon što je saznao za imenovanje izdao je uz latinični i ćirilični proglas za Srbe, ”Narodu hrvatskom i srpskom u Trojednoj Kraljevini Dalmacije, Hrvatske i Slavonije… ” u vezi sa svojim imenovanjem za bana.
Na dan svečanog ustoličenja Josip Jelačić je ušao u Zagreb u pratnji čak 93 kočije husarske lake konjice i serežana koji su graničari i carinici, i to su bili uglavnom Srbi. Kada se Zagrebom pročuo glas da u grad ulazi srpski patrijarh Rajačić, pozdravljen je zvonjavom svih zvona zagrebačkih crkava, a pucalo se i iz topova.
Domaćin patrijahu Rajačiću u Zagrebu tih dana je bio Zagrepčanin Hristofor Stanković, pristaša ilirskog pokreta, središnja ličnost i predsjednik zagrebačke pravoslavne općine, koja se upravo tada proglašava ”srbskim obščestvom sv. preobražanske crkve u Zagrebu”.
Svečano ustoličenje i banska prisega su obavljeni na Trgu svete Katarine. Sam obred ustoličenja je nastavljen u crkvi Sv. Marka, a zatim i u pravoslavnoj crkvi Sv. Preobraženja, gdje je srpski patrijarh Josif Rajačić ustoličio bana, budući da je zagrebački biskup Juraj Haulik bio spriječen.
Vrhunac dana je bio na Trgu sv. Marka. Nakon što je Hrvatski sabor koji je tad po prvi put u povijesti izabran putem javnih izbora, pod predsjedanjem Bana Jelačića izglasao deklaraciju kojom se kaže ”Hrvati i Srbi, istorodna braća, imaju u Hrvatskoj ista prava imati”, narod je oduševljeno na rukama od Sabora do crkve sv. Marka nosio srpskog patrijarha Rajačića i hrvatskog bana Jelačića.
Zgrada u kojoj je zasjedao prvi izabrani hrvatski narodni sabor je u to vrijeme bila Stankovićevo kazalište, danas zgrada Gradske skupštine.
U gradu je vladalo svenarodno veselje, a tadašnje novine su o tom svečanom trenutku pisale ”Što može više povezati dva naroda jedne kèrvi nego da zajedničkog bana iz hrvatskih zemalja ustoliči crkveni otac pravoslavnih Srba.”
Zamislimo danas na trenutak tu atmosferu.
Završio bih s riječima patrijarha Rajačića koje je uputio Saboru Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije:
”Kad je ovima narodima suđeno, da tamo zajedno živu, valja da živu u ljubavi i prijateljstvu, i da svetinje narodne jedan u drugoga jednako ljube i poštuju, da nebi njihovom razdoru treći poradovao se, i od tuda svoju hasnu brao.”
***
Ponovimo: Puštanje rečenog koncerta u programu i osobito pjesmu ”Bojna Čavoglave” s uvodnim ustaškim pokličem ”Za dom – Spremni!” je protivno svakoj slobodi, naročito slobodi pripadnika manjinskih naroda, ali i svih slobodnomislećih ljudi u Hrvatskoj.
Kako su izjavili čelnici inicijative ”Za Hrvatsku slobode”, inače, zgroženi odlukom Hrvatske radiotelevizije da u udarnom terminu emitira integralnu snimku koncerta Marka Perkovića Thompsona održanog na zagrebačkom Hipodromu, ovo je pitanje odgovornosti javnog servisa. Hrvatska radiotelevizija financira se javnim sredstvima i ima posebnu zakonsku obvezu služiti svim građanima Republike Hrvatske, promicati pluralizam te njegovati demokratske i ustavne vrijednosti.
Građani imaju pravo znati prema kojim je kriterijima donesena odluka da se koncert Marka Perkovića Thompsona emitira u cijelosti i dobije višesatni prostor u programu javnog servisa.
Dodatnu odgovornost nameće činjenica da je riječ o izvođaču čiji javni nastupi već desetljećima izazivaju snažne društvene i političke prijepore.
Još se kaže i ovo: Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji od javnog servisa zahtijeva poštivanje pluralizma ideja i svjetonazora, promicanje demokratskih vrijednosti, ljudskih prava i društvene uključenosti. Upravo zato legitimno je postaviti pitanje je li HRT ovom odlukom djelovao u skladu sa svojom javnom misijom ili je odabrao pristup koji je kontroverzan društveni fenomen sveo na razinu zabavnog programa lišenog svakog kritičkog i obrazovnog okvira.
Pozivaju Hrvatsku radioteleviziju da javno objavi kriterije na temelju kojih je donesena odluka o otkupu i emitiranju ove snimke i cijene koja će se izvođaču isplatiti te da objasni na koji način procjenjuje javni interes kada je riječ o sadržajima koji izazivaju značajne društvene kontroverze.
Posebno čudi što je uopće isplaćen bilo kakav iznos za emitiranje ovog koncerta kad znamo da je upravo javni servis odigrao najvažniju ulogu u promoviranju samog koncerta.
Da, siguran sam: prijava HTV-a AEM je odgovoran i pravilan potez.
Držim se sljedećeg: Mi novinari i suradnici portala autograf.hr uvijek ćemo se boriti za napredak i reforme, za uljuđenu i građansku zemlju, tako da nikada ne toleriramo nepravdu, opačine ili korupciju, tako da se uvijek protivimo svakovrsnim demagozima, tako da svoj novinarski rad ne stavimo u interes egoističkih političara, da se uvijek suprotstavimo privilegijima, da se zalažemo za jednaka prava za sve građanke i građane, da budemo nemilosrdni prema pljačkašima javnog dobra, da nam nikada ne ponestane sklonosti prema siromašnima, da uvijek ostanemo vjerni javnoj koristi, da ne budemo zadovoljni pukim objavljivanjem vijesti, nego da stremimo oslobađanju od svake vrste robovanja, da ostanemo krajnje nezavisni i da se nikada ne bojimo napasti sve što je pogrešno, makar dolazilo od bogatih grabežljivaca ili od kobnog siromaštva.
Posvuda gdje umijeće postavljanja pitanja, umijeće čitanja, umijeće – življenja u istini – biva zaboravljeno ili istisnuto nadomjescima, ugrožava se sama ljudskost čovjekova.
Nacionalizam i državotvornost nisu u stanju odgovoriti na zahtjeve moderne povijesti. Onaj tko se oslanja samo na njih opet će kasniti za poviješću. Htjeli ili ne htjeli to priznati, postali smo simbolom nesreće među nacijama i državama, na Balkanu i u Europi. Možemo se tješiti da to nismo svi u istoj mjeri ili da tako nećemo ostati (sada i zbog rata između Rusije i Ukrajine). Ali i sam nastavak postavlja uvjete koje valja ispuniti. A povratka nazad nema.
Osim toga, naviknuli smo gubiti. Svakoga jutra iščezne ili se udalji netko tko nam je bio drag i blizak, neka se ljubav ugasi, prijateljstvo izblijedi, smrt uzima sebi one koje smo voljeli. Gubitci su upisani u naše sudbine.
Možemo li postići novo kulturno i duhovno jedinstvo, ali jedinstvo u sastavu čija se povezanost stvara akcijom?
Naša glavna nevolja jest naš dosadašnji neuspjeh u stvaranju društva solidarnosti, istine i slobode.
Ne smijemo ostati njemi kada se, osobito s takvog važnog mjesta kakav je HRT, ismijavaju naši sugrađani koji osobito baštine grozna sjećanja na teror ustaša i NDH, a kojima tepa Thompson.
Želim, s toga, pozvati vas da se priključimo akciji zbližavanju ljudi koji žele i znaju raditi za humanije društvo, koji su na neki način heroji građanskog društva.
Vjerujem u humanizam oslobođen za sebe i svjestan sebe, koji nas vodi prema drugima u potrebi, prema složnom, odgovornom i organiziranom radu, prema istini koja živi u svakom bitku.
Iz Madrida, gdje je papa Lav XIV. započeo sedmodnevno apostolsko putovanje po Španjolskoj, čuli smo itekako važnu poruku: ”Ako bolje pogledamo, poruka mira, koja se nažalost u današnje vrijeme nekima čini naivnom, a drugima provokativnom, nailazi na prihvaćanje kod onih koji se ne zatvaraju u unaprijed oblikovane ideologije, nego se otvaraju istini”.
Cijeniti složenost i proučavati je, ne poricati je nego prihvatiti kao bogatstvo, te izbjegavati identitetske pristupe koji, premda se čine jasnima, svijet pune neprijateljstvima i podjelama – zadaća je društava koja iza sebe imaju bogatu povijest.
A ovo su kriteriji za razlučivanje: dostojanstvo osobe, opća namjena dobara, opredjeljenje za siromašne, briga za naš zajednički dom i mir.
To mora biti naša istina.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.




















































