Riječi mira i praštanja patrijarha Porfirija

U danima kada se strmoglavljuje povjerenje običnih ljudi u Katoličku Crkvu, a to zbog zavjere šutnje većeg broja (nad)biskupa u vezi seksualnog predatora, svećenika Požeške biskupije I. Ž., koji je paralelno gradio karijeru (čak mislio da će postati biskup) i imao ime u impressumu Nacionalnog ureda za katoličke škole Hrvatske biskupske konferencije i dosta nakon što je afera eruptirala u našim medijima, važno je ukazati na crkvenog čovjeka kojeg se bez prestanka blati ali ostaje dosljedan i predan promociji mira.

Povjerenje i integritet s kojim se poigravaju hrvatski (nad)biskupi, počevši s predsjednikom HBK Draženom Kutlešom, je nešto što osoba o kojoj ću danas govoriti i ne zato što mi je prijatelj već zato što mu pristupam kao novinar koji pazi na kriterije – ne iznevjerava.

Inače, kaže riječki nadbiskup Mate Uzinić (u tekstu koji možete pronaći u našoj rubrici Abrahamova djeca) da smo ”ovih dana i u našoj Crkvi ponovno bolno suočeni s tim koliko grijesi, propusti i zloupotreba povjerenja mogu raniti druge i poljuljati njihovo povjerenje u Crkvu.

Takvo se povjerenje ne može jednostavno zahtijevati. Ono se mora čuvati, a kada je iznevjereno, ponovno graditi istinom, odgovornošću i brigom za one koji su ranjeni.”

Ja imam/zastupam ekleziologiju prema kojoj ne govorim o ”našoj Crkvi” ili onoj Crkvi tamo, bilo kojoj, recimo pravoslavnoj, i to zato jer za mene je to sve ista, jedna i jedina Kristova Crkva koja ima svoje frakcije, struje, duhovnost, liturgijske oblike… štogod vam bilo važno naglasiti.

Zato s istom pobožnošću i osjećajem Božje prisutnosti ulazim i u Zagrebačku katedralu na Kaptolu, makar još bila u radovima, i u obnovljeni saborni hram Preobraženja Gospodnjeg na Cvjetnom trgu.

Ne zato što sam sinkretist već zato što vjerujem da je Duh Božji svugdje gdje ga pobožni pozivaju, s istim poštovanjem ulazim u džamiju i u sinagogu. Od kada sam u kolovozu 1995. imao snažno i gotovo neopisivo duhovno iskustvo u jednom šintoističkom hramu u Kyotu u Japanu, što mi se ponovilo 1997. u dvorani u kojoj se klanjalo pored srušene džamije Ferhadije u Banja Luci, mene obuzima ”strah Božji” i mistično raspoloženje gdjegod se Boga moli.

Iz istih razloga ne mogu imati satisfakciju pred činjenicama ”gnjusne afere biskupa (barem desetero njih)” i najmanje osam godina zataškavanja seksualnog zlostavljanje sjemeništarca i bogoslova (kako je glasila dobro složena naslovnica tjednika Ekspress od 31. srpnja najavljujući članak o ovoj aferi koji je napisao teolog Dalibor Milas).

Nije bilo dovoljno ni to da hrvatskim biskupa 2018. bečki nadbiskup i kardinal Christop Schönborn skrene pažnju na aferu, ne, svi su upecani u aferi nastavili šutjeti i nema u toj aferi nevinih! Ne govorim o stupnjevitosti krivnje, time neka se bave apostolski nuncij Girelli i Dikasterij za nauk vjere i Dikasterij za biskupe, ja govorim o osjećaju gađenja kada čitam da je gnjusna afera toliko raširena da zbog nje padaju u močvaru i moćni ljudi kao što je profesionalni veličatelj lika i djela Alojzija Stepinca, Juraj Batelja, koji je za aferu znao iz pozicije duhovnika u sjemeništu na Šalati. I tako dalje i tako slično. Baš fuj!

Ova je afera, ne možda, nego sigurno najveća afera u novijoj povijesti Crkve u Hrvatskoj, pak izaziva veliku bol i zaprepaštenje.

Mene boli i kada me iznevjerava moj bivši profesor na KBF-u, umrovljeni požeški biskup Antun Škvorčević, prvi na liniji odgovornost i na popisu onih koji su krivi u mega-aferi zataškavanja, a bolilo bi me i kada bi patrijarh Porfirije Perić prestao pozivati na pomirenje i na sućut.

To ne znači da ne griješi. Detektirao sam neke greške dok je bio u Zagrebu, a volio bih da nije pogriješio u govoru o studentima i o Zapadu općenito pred Putinom u Moskvi (da je govorio na srpskom, uz prevoditelja, grešaka bi bilo puno manje, siguran sam). Tvrditi da Porfirije ne griješi bi bilo idiotski, toliko pogrešno i oholo kao negirati moje/naše vlastite pogreške.

Ja, naime, o ovim crkvenim stvarima ne govorim na pamet, nikada, već čitam što tko govori i gledam tko što radi, pa onda i po potrebi o tome pišem, i tako cijeli život.

Pa, da prijeđemo na konkretnu stvar!

U jednoj, po meni, boljih besedi koje je imao u Zagrebu, u utorak 4. kolovoza 2020., okružen sveštenstvom Sabornog hrama, predstavnicima Srpskog narodnog vijeća, Ambasade Republike Srbije i vjernim narodom, mitropolit Porfirije je služio godišnji parastos žrtvama postradalim u ”Oluji”, ali i u danima koji su uslijedili neposredno poslije same vojne akcije.

U besedi koju je izgovorio nakon zaupokojene službe, mitropolit je istaknuo ”da su u svakom ratu, a posebno u ratu narodâ, svi gubitnici. Kao što je rat po sebi poraz, ali i posledica izopačenja ljudske prirode, tako je i slavljenje rata slavljenje poraza. To je još veće izopačenje od samog rata, jer njime se slavi zlo.”

Zbog ovij riječi i zbog magisterij Crkve o ratu i o miru ja ne slavim niti ću ikada slaviti ”Oluju” kako ju slavi HDZ i propagandna mašinerija zaluđenih ratom, od Prisavlja na dalje.

Nakon parastosa, Porfirije je prisustvovao tradicionalnom komemorativnom okupljanju u prostorijama Srpskog narodnog vijeća i čitanju (tada) trinaeste ”Izjave sjećanja”.

Svoje obraćanje mitropolit je nastavio u duhu besjede izgovorene u crkvi i rekao:

”Moleći se za svu našu braću i sestre postradale u Oluji, treba da znamo da je rat najveće zlo koje može da zadesi pojedinca, grupe i narode – a zahvatao je ponekada i ceo svet. Svako slavljenje rata je uvećavanje zla i produbljivanje mržnje. Kada slavimo bilo koju pobedu koja podrazumeva prolivanje krvi, mi degradiramo sebe i svoje ljudsko dostojanstvo.

Treba da pođemo od toga šta Bog hoće od nas. Treba da slavimo mir, razumevanje, solidarnost i iznad svega ljubav, i nikad da ne dozvolimo sebi da slavimo rat. Svakim slavljenjem rata, ostavljamo mogućnost novim nesporazumima, a time i novim ratovima.”

Ove godine, ne bez razloga, ta u Mrkonjić Gradu su hrvatske snage pod zapovijedima i generalnim nadzorom Ante Gotovine (koji je imao zapovjedno mjesto u Šipovu) u listopadu 1995. počinile strašan zločin nad civilima i zarobljenim snagama Srba, Porfirije je prevodio parastos za žrtve VRO Oluja u tom gradu.

Mrkonjić Grad jedna od najrazorenijih općina sjeverozapadne Bosne, koje su u listopadu 1995. godine zauzele snage HV-a pod zapovjedništvom Gotovine. Poslije povratka Mrkonjić Grada u sastav RS u gradu je otkrivena masovna grobnica, iz koje je ekshumirano 181 tijelo.

Gotovina je jedan od 16 zapovjednika Hrvatske vojske protiv kojih je MUP RS još 1996. godine podnio kaznenu prijavu zbog ratnih zločina nad srpskim civilima i zarobljenim vojnicima, počinjenih na području Mrkonjić Grada, Šipova, Ribnika, Srpskog Kupresa, Jezera i Banjaluke. Prijava, u kojoj je Gotovina prvoosumnjičeni, je 2002. godine upućena Haškom sudu, ali je iz Haga proslijeđena tužiteljstvu BiH, među oko tri stotine vraćenih predmeta. Dopunjenu verziju kaznene prijave u prosincu 2006. MUP RS proslijedio je tužiteljstvu BiH.

By the way, kada su me u Zagrebu dva dana ispitivali predstavnici Haškog tužiteljstva (kao netko tko je iz prve ruke saznavao za zločine počinjene tijekom i nakon ”Oluje”) ja sam im rekao da za ono što ga se tereti Gotovina je nevin, ali da nije nevina osoba, misleći, što sam im naglasio, na odgovornost za zločine u Mrkonjih Gradu i drugdje u toj akciji probijanja puta prema Banja Luku (a koju su zaustavili Bill Clinton, State Department i Pentagon).

Ističem one riječi koje svjedoče da je Porfirije ostao osobom predanom miru i pomirenju:

”Ovde, u Mrkonjić Gradu, koji i sam nosi duboke rane stradanja, večeras nas je sabrala ljubav prema našim mučenicima, srodnicima, susedima i sunarodnicima koji su tokom užasnog progona sa svojih vekovnih ognjišta sa prostora Dalmacije, Like, Korduna i Banije avgusta 1995. godine nevino izgubili živote. Sa posebnim bolom sećamo se postradalih na Petrovačkoj cesti, gde su, u izbegličkoj koloni i na putu ka spasenju, stradali nedužni ljudi, starci, žene i deca…

I večeras zapovest o ljubavi prizivamo i u sećanje i u svoja srca. Pri tom, znamo da je čoveku teško da voli protivnika i neprijatelja. Do punoće takve ljubavi uzrastaju samo ohristovljeni ljudi, svetitelji Božji. Ipak, Hristova zapovest svakome od nas pokazuje put i poziva nas na neprestani podvig očišćenja srca od samoljublja i samodovoljnosti kako bismo u sebi umnožavali radost, ljubav i mir.

Zato osećam dužnost i odgovornost da ovog trenutka, kao i uvek sa trona Svetog Save, pozovem sve nas, njegove duhovne potomke ovog velikog svetitelja, da ne dozvolimo da nas umesto ljubavi prema bližnjem ophrve mržnja, da postane normalno ono što se danas, nažalost, često dešava među nama: da se bližnji pretvara u tuđina, da brat postane protivnik, a različitost da se pretvori u povod za neprijateljstvo; drugim rečima: da nam mržnja prema bližnjem, tj. mržnja među nama postane jedini prihvatljiv način života.

Zapovest Božja o ljubavi ima sasvim konkretan sadržaj. Ona nas upućuje na ljude sa kojima živimo. Ljubav dugujemo jedni drugima pre svega u porodici i u braku: supružnici jedni drugima, ljubav dugujemo svojim roditeljima i deci, braći i sestrama; zatim susedima, kolegama, sugrađanima, ljubav dugujemo svome narodu.

Učeći se ljubavi prema onima sa kojima neposredno delimo dar života, blagodaću Božjom postajemo sposobni da u svakom čoveku prepoznamo brata i ikonu Božju. Tek voleći svoje, voleći svoj narod postajemo sposobni da volimo druge, da volimo tuđe, da volimo i poštujemo druge ljude i druge narode.

Stoga, opet i opet se molim Gospodu i pozivam sve nas da budemo koliko god možemo  iznad uskih, sebičnih i ideološki motivisanih partikularnih interesa i da se, u duhu hrišćanske i pravoslavne sabornosti, izdignemo iznad podela i razdora; pozivam ne svojim nego rečima apostola Pavla, velikog svetitelja Božjeg, koji je hrišćane u Korintu preklinjao: ‘Molim vas pak, braćo, imenom Gospoda našega Isusa Hrista da svi isto govorite, i da ne budu među vama razdori, nego da budete utvrđeni u istom razumu i istoj misli. Jer sam čuo za vas, braćo moja, da su među vama svađe’ (1 Kor 1, 10–11)… ”.

Ove prevažne Porfirijeve riječi služe kao orijentir u Crkvi, ponavljam, jednoj i jedinoj, Kristovoj/Hristovoj, baš sada kada s tugom i gorčinom moramo prihvatiti istinu da su hrvatski (nad)biskupi, kukavice, prevaranti i izdajnici svojega poziva i Isusa razapetog.

Počeo sam s citatom Mate Uzinića i njime zaokružujem kolumnu:

”Želimo li da naša vjera postane i ostane povjerenje, protiv Zloga se ne možemo boriti tako da zatvaramo oči pred onim što nije dobro, jer upravo bi to bilo ono što on želi, nego istinom, obraćenjem, odgovornošću, razotkrivanjem zla u njegovu korijenu i nastojanjem da se učinjeno zlo više ne ponovi.”

Drage čitateljice i čitatelji, ako mi dopustite, drage sestre i draga braćo: ostanimo zajedno i odlučni u tome da se zlo pobijedi; ostanimo u uvjerenju da nije dobro slaviti rat; ostanimo posvećeni istini, ma koliko boljela; ostanimo povezani molitvom.

Porfirije je svoju propovijed u Mrkonjić Gradu završio citirajući patrijarha Pavla, episkopa naše Crkve. I ja ću:

”Gospode Isuse Hriste, Bože naš, primi ovo naše usrdno moljenje i oprosti nam sagrešenja naša. Pomozi nam, Ti, koji si radi spasenja sviju pošao na krst i smrt pretrpeo, da i među nama i u celom svetu mržnja ustupi mesto ljubavi, nemir – miru, žalost – radosti, da tih i miran život provedemo kao ljudi Tvoji i braća među sobom. Gospode mira i ljubavi, pomozi nam da se na put Tebi vratimo. Sačuvaj zemlju našu i narod od nepravde, nasilja, međusobne zavade i nesloge, i nemoj ukloniti svetnjak Crkve naše ispred Sebe. Jer si Ti Bog milosti, dobrote i čovekoljublja, i Tebi slavu uznosimo, Ocu i Sinu i Svetome Duhu, sada i uvek i u vekove vekova. Amin”.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Srbi i zločin u Komiću kao teološko mjesto
    •  Okončana je misija hrvatskih franjevaca u Argentini
    •  Prokleti gadovi Trump i Infantino će proći, a nogomet ostaje
    •  Valja čitati Željka Mardešića da ostanemo na površini života
    •  A što da je Mate Uzinić molio s nama za žrtve u Komiću?
    •  Gospa od HVO-a i HR Herceg-Bosne
    •  Uzinićevo NE! ustaštvu i nacionalističkoj isključivosti
    •  Peter Kuzmič rame uz rame s Jurjom Strossmayerom
    •  Zašto sam prijavio HTV: Hrvati i Srbi istorodna su braća
    •  Uzinić ispravno: odgovorni smo za svijet. Nismo mu vlasnici

> Svi tekstovi ovog autora