Mirotvorno zajedništvo Petera Kuzmiča u vremenu podjela

Ne znam sa sigurnošću kako je u svijetu, ali tu gdje živim i nastojim raditi za opće dobro guše me isključivost i podjele koje postaju same sebi svrhom, potvrdom identiteta i opravdanjem vlastitog djelovanja. Zarobljava nas spirala mržnje. O tome imam potrebu pisati, govoriti, ustrajno pokušavati slušati kako bih razumjela te joj se oduprla ne dodajući joj na snazi i dosegu. Posebno kada Hrvatska obilježava Dan antifašističke borbe. Jer, može li gore?

No danas, upravo usred toga kaosa nasilja, biram govoriti o mirotvornom zajedništvu ili, kako bismo mi vjernici rekli, o Kraljevstvu Božjem među nama.

Sa zahvalnošću dijelim takvo iskustvo kako bih nas podsjetila da ono postoji, da je stvarno i da je uvijek iznova poziv na koji se valja odlučiti.

Moj doprinos svečanoj akademiji u čast dr. Petru Kuzmiču povodom njegova osamdesetog rođendana bio je zapravo proslava i zahvala za iskustvo mirotvornog zajedništva u susretu i dugogodišnjoj suradnji, kao što je to bio i etos cijele te lijepe proslave.

Dr. Kuzmiča na Autografu treba posebno predstavljati – njegov je uvaženi kolumnist.

Ovaj tekst tek je mali kamenčić koji govori o tome kako je Petar za mene osobno, ali i za mnoge ljude s kojima sam tijekom godina dijelila mirotvorni put, bio podrška, ohrabrenje i znak na putu. Njegovo djelovanje potvrđivalo je da nastojanja oko mira, dijaloga i nenasilja imaju smisla te da su duboko povezana s onim čemu težimo kao vjernici i kao građani.

Nenasilno društveno djelovanje uvijek povezuje osobno i javno. Zato ću kroz nekoliko prizora pokušati pokazati što je dr. Peter Kuzmič značio meni osobno, ali i mnogim mirotvornim inicijativama i organizacijama civilnoga društva.

Početkom osamdesetih prvi sam put susrela dr. Kuzmiča. Taj je susret povezan s mojim obraćenjem. Prepoznavanje Božje prisutnosti u vlastitom životu vratilo me u zajedništvo vjernika, a to je, u tom prvom i za mene vrlo važnom koraku, bilo ekumensko iskustvo koje me trajno odredilo.

Ušla sam i duhovno rasla u ozračju već postojećeg lokalnog ekumenskog zajedništva i to međuvjerničkog. Doprinos dr. Kuzmiča ekumenskom dijalogu u Hrvatskoj, regiji i na međunarodnoj razini dobro je poznat. Ja govorim o vjernicima pentekostne crkve u Osijeku čiji je pastor tada bio. Kao katolkinja zajedno sam sa sestrama i braćom pentekostalcima, adventistima, pravoslavcima i drugima slavila Stvoritelja. I ta je pentekostna zajednica postala dijelom moga duhovnog doma. Povremeno sam dolazila na bogoslužja koja je vodio Peter, osjećajući se kao da dolazim u vlastiti dom.

Moj drugi važan susret s dr. Kuzmičem povezan je s izazovom biti vjernik u svijetu.

Kada sam usred rata odabirala mirotvorstvo, suočila sam se s brojnim pitanjima, dilemama i konfuzijama. Tada sam otišla na razgovor s pokojnim biskupom Ćirilom Kosom i s Petrom Kuzmičem. Razumijevanje koje sam dobila u tim razgovorima bilo mi je golemo ohrabrenje i znak vjerodostojnosti puta koji sam pokušavala otkrivati i slijediti.

Ali kroz desetljeća, sve do danas, Peter je kao čovjek, duhovnik, voditelj crkvene zajednice i akademske institucije, zajedno s pentekostnom crkvom i Visokim evanđeoskim teološkim veleučilištem, bio dio šireg mirotvornog nastojanja.

Evo tek nekoliko sličica.

U vrijeme rata vjernici pentekostne zajednice u Osijeku molili su za članice i članove Centra za mir, nenasilje i ljudska prava – sekularne mirovne organizacije. Ovdje smo se osjećali dobrodošlo, sigurno, prihvaćeno, voljeno i cijenjeno.

Pod vodstvom dr. Kuzmiča ta su crkvena i akademska zajednica učinile mnogo u procesima mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, jedne od najuspješnijih mirovnih misija Ujedinjenih naroda ikada. Spomenut ću samo jednu situaciju.

Kada nigdje u Osijeku nije bilo moguće pronaći prostor za tribinu na kojoj bi gostovao general Jacques Paul Klein, tada za mnoge nepoželjan sugovornik, Evanđeosko veleučilište otvorilo je svoja vrata.

Kada nigdje u Osijeku nije bilo moguće pronaći prostor za izložbu ”Tko je tebi Reihl Kir?”, postavljena je upravo u prostoru Veleučilišta i otvorila vrata mnogim posjetiteljima.

Kada nismo imali dovoljno sredstava, godinama su učenici i nastavnici škola članica Foruma Mirotvorna škola bili dobrodošli gosti u kampusu.

Kada nismo imali gdje smjestiti arhiv Centra za mir, dobili smo prostor od Veleučilišta i tako sačuvali jednu od najvećih arhiva o mirovnom radu tijekom Domovinskog rata u istočnoj Hrvatskoj.

Prostor Veleučilišta otvorio je vrata i drugim organizacijama civilnoga društva – kada god je bilo potrebno otvoriti prostor za dijalog, za susret ili za temu koju bi bilo lakše izbjeći.

Ne navodim ove primjere samo zato da bih podsjetila na pojedine događaje. Oni zajedno pokazuju jedan prepoznatljiv obrazac djelovanja. Riječ je o onome što bih nazvala institucionaliziranim prijateljstvom – sposobnosti da crkvena i akademska institucija svoju snagu koristi za otvaranje prostora drugima. Ogleda se u gostoljubivosti, hrabrosti, povjerenju, suosjećanju i uključivosti.

Takve institucije ne zatvaraju vrata pred neugodnim temama, ne okreću glavu od društvenih sukoba i ne pitaju pripada li netko ”našima”. One stvaraju prostor susreta, dijaloga i suradnje u službi zajedničkog dobra.

Razmjena i suradnja s dr. Kuzmičem unosile su jasnoću u promišljanja o tome kako od kulture nasilja napredovati prema kulturi miroljubive uzajamnosti, kako osnaživati mirotvorno liderstvo u ratnim i podijeljenim društvima te kako graditi mirotvornu demokraciju u svakodnevnom životu zajednice.

Dijalog, solidarnost i suradnja temelj su te mirotvorne uzajamnosti sa svijetom koju je Peter Kuzmič živio kao čovjek, vjernik, crkveni i akademski lider. Zato prigodom njegova osamdesetog rođendana ne zahvaljujemo samo za ono što je učinio, nego i za mostove koji su tijekom desetljeća nastajali između vjere i društva, između Crkve i zajednice, između uvjerenja i djelovanja.

Na svečanoj akademiji otvorena je Knjižnica dr. Petera Kuzmiča – njemu na iznenađenje, a nama na radost. Nizovi knjiga i arhivske građe podsjetili su me da iza svakog teksta stoji život, a iza života zajednica koju je pomagao graditi. Možda je upravo zato ta knjižnica više od mjesta na kojem se čuvaju knjige. Ona svjedoči o povezanosti teksta i konteksta, misli i djelovanja, vjere i odgovornosti za svijet.

Sretan i radostan rođendan, dragi i cijenjeni Petre.

A svatko od nas, sigurna sam, može se prisjetiti ljudi s kojima dijeli mirotvorno zajedništvo. U vremenu isključivosti i mržnje ono je od životne važnosti – za preživljavanje podjelama usprkos – da sačuvamo nadu, ljudskost i jedni druge.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Kako graditi mir usred ratova i kulture nasilja
    •  Kako čitam govor kanadskog premijera u Davosu
    •  Thompsonov nastup me podsjeća na ''Jogurt revoluciju''
    •  ''Mirotvorovi'', ali pitanje je kako? 
    •  Što sam naučila od studenata u Srbiji?
    •  Hrvatska - zarobljena ili socijalna država?
    •  Učitelji su ključ – Sukob kao prilika
    •  Dijalog oko roda Što ja znam, kako razumjevam rod?
    •  Radost i politike nenasilja
    •  Pridonosim li prepoznatljivosti emancipirajuće božanskog?

> Svi tekstovi ovog autora