novinarstvo s potpisom

Drago Cmuk
Vatikan obično ne poziva nikoga izvana.
A onda je 25. svibnja ove godine papa Leo XIV. osobno — što inače tza njega rade kardinali — predstavio svoju prvu encikliku, Magnifica Humanitas, o zaštiti ljudske osobe u doba umjetne inteligencije. I na pozornicu pozvao čovjeka iz tehnološke industrije. Prvi put u povijesti predstavljanja enciklika.
Nije pozvao OpenAI. Ni Google DeepMind. Ni Metu, ni Muska ni bilo koga dubljeg džepa. Pozvao je suosnivača Anthropica — i to baš istraživača koji se bavi interpretabilnošću, razumijevanjem unutarnjeg rada modela. Izbor koji govori više od pola enciklike.
Delegacije Mete, Googlea i Amazona sastale su se s papom mjesec dana ranije, pokušavajući omekšati tekst u nastajanju. Nisu uspjele. Enciklika je zadržala oštricu prema “koncentraciji moći i podataka u rukama nekolicine”.
Pohvalno je kako Papa prepoznaje znakove vremena. Prepoznao je ono što tehnološki evanđelisti uporno ne vide: tehnologija je možda tehnički neutralna, ali njena primjena nije. Poprima obilježja onih koji je financiraju, dizajniraju i kontroliraju. I oblikuje društvo.
Netko bi utrku fiće i Ferrarija nazvao fer utrkom — jer se odvija pod istim uvjetima, na istoj stazi, po istim pravilima. No, pritom previđamo veliku okrutnost: vlasnik fiće nikada neće dostići prednost onoga tko ima novca za Ferrarija. Baz obzira na vozačke vještine.
Nesporno je da danas više zarađuje onaj tko ima kapital. Kupite robote, izgradite pametnu tvornicu — proizvodite brže i jeftinije. “Pohlepni kapitalizam” kako ga zovu mnogi već je doveo do nejednakosti i vrlo velikih problema.
Donedavno smo govorili o digitalnom jazu; AI to sad gura u sasvim novu dimenziju. Pobjednik ove utrke neće biti samo najbogatiji. Njega više nitko neće moći stići — jer će navodno biti najpametniji i najbrže razvijati sljedeće tehnologije. Jaz koji se sam produbljuje.
Zato Papa poziva da se umjetna inteligencija “razoruža” — oslobodi logike dominacije, isključivanja i smrti. Usporedba koju bira nije slučajna: nuklearna energija. Nastavlja se time na dugu liniju socijalnih enciklika — na Rerum Novarum, kojom je Crkva prije točno 135 godina odgovorila na industrijsku revoluciju i radničko pitanje, i na Laudato Si’ pape Franje, koja je prokazala tehnokratsku paradigmu što sve pretvara u predmet dominacije. AI je, kaže Leo, “nova stvar” našeg doba.
I tu Vatikan pokazuje nešto što se rijetko priznaje: izvrsno razumijevanje činjenice da društvene vrijednosti i kultura oblikuju okruženje u kojem su dostojanstvo i sloboda — pa i poduzetnička — uopće mogući.
O ljudskim slobodama ne možemo govoriti izvan konteksta zapadnog kršćanstva; povjesničar Tom Holland, kao skeptik i ateist, pokazao je to u nedavno objavljenoj knjizi Dominion. Ali i bez čitanja znamo: ljudskog dostojanstva i osobnih sloboda — pa tako ni poduzetničkih u punom smislu — nema ni u Indiji, ni u Rusiji, ni u Kini, a bome ni u Africi.
Papa je duboko svjestan da je Zapad od tih vrijednosti odlutao. I to velikim dijelom pod utjecajem tehnologije — vidimo generacije koje izgubljene lutaju bespućima virtualnih svjetova. Kako je upozorio Sacha Baron Cohen: istina i znanstveni konsenzus nisu postali samo teško dohvatljivi, nego potpuno nezanimljivi. Besplatne društvene mreže pretvaraju našu djecu u proizvode. Pažnja, vidljivost, šok i provokacija postale su temeljne valute. A valute, znamo, oblikuju vrijednosti.
U takvom svijetu Papa ispravno poziva na povratak temeljima: vrijednost ljudskog života, solidarnost, zajedništvo, briga jednih za druge. I na oprez — tehnologija ne smije biti sredstvo kojim će se bogati još više bogatiti na leđima siromašnih ili jednostavno manje sretnih.
Razumiju to i nobelovci Acemoglu (o njemu kasnije) i Robinson, autori knjige “Zašto nacije propadaju”. Prema njima, društva propadaju kad uske elite do iznemoglosti iscrpljuju ljudske i energetkse resurse, zanemarujući vrijednosti koje su ih do blagostanja i dovele. To daje dodatnu težinu ovoj temi.
No red je i Crkvu pozvati na ono na što ju je prozivao pokojni don Ivan Grubišić. Da bi mogla pozivati na ovakve akcije, Crkva se i sama mora osiromašiti, izaći iz izolacije, približiti se malim ljudima — progovoriti za njih javno, otprilike kao što je papa sada napravio. Jer u katoličkim, kao i u pravoslavnim zemljama, uz načelno postojanje ljudskih prava vidimo i izrazitu dozu korupcije.
Nije čudno da korupcija najbolje uspijeva u Italiji, Brazilu i zemljama gdje Katolička Crkva ima najveći utjecaj. To je rezultat kulture u kojoj se govori jedno, a radi drugo. No, ruku na srce, te iste zemlje imaju barem nekakve socijalne sustave koji na male ljude gledaju ipak bolje nego neka zapadna društva. Poput američkog.
Mi koji smo malo skeptični, iako vjernici, voljeli bismo da se sva ta komunikacija odvija češće i jendnostavnije. Običnim jezikom malih ljudi. Djelima milosrđa prema njranjivijama. I bez skupih haljina.
Ali smjer je pravi. I Papa u ovoj bitci ne stoji sam.
Treći mušketir (iz ove moje trilogije) dolazi iz najneočekivanijeg kuta: američkog Senata. O tome za tjedan dana.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.


















































