Pouka o tome što treba učiniti kada procuri krov na neboderu

Želio sam živjeti na vrhu nebodera. I nisam se obazirao na upozorenja da je pod “dekom” ljeti vruće, a da zimi prokišnjava, a da je neboder, kao i država, takav sustav u kojem one koji žive na nižim katovima nije briga za nas koji živimo gore, kao što ni nas koji živimo gore nije briga za njih koji žive ispod. Naprosto, imao sam tu dječačku želju i bio sam je, u jesen 2003, kad sam kupovao stan, spreman ostvariti.

Neboder u kojem živim, ili kako više volim reći – toranj, Jelinekov toranj, samo je dvije-tri godine mlađi od mene. Armirani beton je poput čovjekova tijela, djeluje čvrsto i solidno, mnogo čvršće od krhkih materijala od kojih su sagrađene palače u središtu grada, ali i on stari, postaje porozan i osjetljiv.

U nekim godinama čini nam se da su nam tijela kao za mladosti, ali nas svaka sitna boljka, križobolja (discus hernia), u čas pretvori u starce. Tako je i s tornjem: starac doista prokišnjava.

Prije dvadeset godina postavljena je nova krovna izolacija – suvremeni materijal, u skladu s napretkom nauke i tehnike! – ali i ona je s vremenom dotrajala, pa kad zapada velika kiša, pogotovu u slučajevima kad nailazi s vjetrovima od sjevera, procuri u četiri od pet naših stanova na vrhu.

Naravno da procuri i kod mene – ne bi mi bilo drago da sam jedini kod kojeg ne curi – ali samo u kupaonici i zahodu. Curi, naime, kroz otvor za ventilaciju, po čemu sudimo da je oko njega  izolacija najgore propala. Ali nije to tako strašno, pobrinuo sam se da mi zahodska bibliotečica (uglavnom poezija i jednominutne proze…) bude izvan dosega kapi i potencijalne lokvice. Kod jednog susjeda je, recimo, mnogo gore.

Ipak, ne može se dugo živjeti pod krovom koji prokišnjava. Da je krov samo moj, morao bih ga sam i zakrpiti, ali kada je krov zajednički, stvar postaje zanimljiva. Tema zajedničkog krova velika je književna, sociološka i antropološka tema. Ponekad maštam o tome da sam antropolog (etnolog), i da za biblioteku Ivana Čolovića XX vek pišem knjige, kakva bi bila knjiga o prokišnjavanju zajedničkog krova u jednom starom zapruđanskom neboderu.

Katkad žalim što nisam studirao povijest, pa da pišem povijest tri Jelinekova tornja u Vučetićevom prilazu, i da je ponudim Agičićima, Magdaleni Najbar i Damiru, u Srednjoj Europi. Premda bih više volio da sve to napiše netko drugi, a ja da čitam.

Predstavnik stanara u neboderu ili u velikoj zgradi poput je predsjednika Republike u zemlji s predsjedničkim sustavom vladavine. Neboder je slika njegove naravi, karaktera i sposobnosti. U našem neboderu se, kao u Kanadi recimo, ili u Grčkoj, funkcija predsjednika Republike spletom okolnosti prenijela s oca na sina. Njih dvojica su u vrlo dugom povijesnom razdoblju obavljali tu funkciju, i bili su, bez obzira na povremena neraspoloženja stanara, zapravo jako dobri.

Ulaz i stubište redovito su se čistili, prilično je bezbolno promijenjena staklena stijena, koja se uzdiže uz stubište od prizemlja do vrha, dizala su uredno servisirana (nisu zabilježena traumatična zaglavljivanja u liftu), sandučići za poštu su na vrijeme promijenjeni, uvedeni su razdjelnici za centralno grijanje…

Uglavnom, naša je mala republika dobro funkcionirala, bez obzira na sve razlike koje među nama postoje, kako u naravima i pogledima na svijet, tako i u interesima i prioritetima.

Jedino u čemu nismo bili dobri, i u čemu vidno zaostajemo za susjedima u naselju, prijavljivanje je na natječaje za energetsku obnovu, iliti za renoviranje zgrade. To je našeg dugogodišnjeg predstavnika stanara koštalo živaca, energije, a rekao bih i zdravlja, pa je na kraju, iz osobnih razloga, podnio ostavku.

Moram priznati da sam strepio pred promjenom predstavnika stanara. U tome se razlikujemo mi koji nismo navikli na blagodati parlamentarne demokracije od ljudi koji, recimo, žive u Njemačkoj, Austriji ili Skandinaviji. Plašimo se promjena, jer su u nas promjene obično donosile siromašenje, rat, stradanje, strah… Je li se ikad u Hrvatskoj dogodila promjena nakon koje su građani živjeli u manjem strahu nego prije promjene?

Ali nova predstavnica stanara pokazala se izvanredno dobrom i poduzetnom. Da nije tako, ne bih se usudio ništa reći ni o njoj, ni o neboderu! Šutio bih kao okamenjen, premda mi nije teško, pače milina mi je kritizirati predsjednika Republike, premijera, ministre, državnog tužitelja, šefa pošte. Ali, eto, o predstavniku stanara ne bih se odvažio reći nijednu kritičku riječ. Otprilike onako kako se većina mojih kolega, književnika i umjetnika iz raznih domena, a da o sveučilišnim nastavnicima i uhljebčićima i uhljebčicama sa svih katedri Filozofskog fakulteta u Zagrebu i ne govorimo, ne usuđuju zucnuti o Plenkoviću, ministrici Obuljen-Koržinek, kolegi joj Fuchsu (seruckali bi na Milanovića, ali samo zato što nije nadležan, pa im ne može ništa).

Kad tako postavim stvari, pa se sjetim kakav je moj odnos prema predstavnicima stanara u našem neboderu, biva mi jasan i socijalni konformizam i oportunizam čeljadi kojoj je dužnost čuvati integritet Republike. Jedino što mogu reći u svoju obranu jest da nikada ne bih naglas hvalio predstavnicu stanara, a u sebi mislio nešto drugo. Da o njoj loše mislim, šutio bih k’o pizza!

Mi s vrha na curenje krova žalili smo se prethodnom predstavniku stanara, pa je dolazio čovjek iz Grada, pogledao o čemu je riječ, i nije učinio ništa. (Pod Gradom mi podrazumijevamo onu firmu kojoj plaćamo pričuvu.) Žalili smo se opet, ali upravo tad je nailazio natječaj za europska sredstva, na kojem ćemo propasti.

Onda je nastupila smjena vlasti. Žalili smo se po defaultu novoj predstavnici stanara, čak nismo ni očekivali da nešto napravi, ali bilo nam je važno da predsjednica osvijesti u kojem joj je stanju Republika, ona je rekla da će nešto učiniti, spominjala je natječaje, no sama je pridometnula da je to daleko i da se ne može toliko čekati.

I onda je napravila nešto što je u današnje vrijeme vrlo neobično, ali što jednako pripada kulturno-civilizacijskoj i političkoj baštini društva u kojem smo nekad i sami živjeli, kao i prosperitetnih društava Skandinavije, Njemačke, Austrije… Porazgovarala je s onima u neboderu koji se razumiju u popravljanje krovova, kupila je materijal za popravak, i organizirala akciju – samosanacije ili samozacjeljenja.

Na oglas koji je nalijepila u prizemlju, kojim se pozivaju dragovoljci da te subote u 7 ujutro dođu na krov, da obave posao koji im neće biti plaćen, uslijedile su uglavnom negativne reakcije anonimnih građana neboderske Republike. Ismijavali su probleme susjeda s vrha nebodera, na živce im je išlo to što ih je cijela stvar podsjećala na radne akcije iz vremena socijalizma.

Premda se nitko od oponenata nije potpisao, očigledno je da su računali na čudotvornu sposobnost kapitalističkog sustava da se samoobnavlja, ali i na to da voda koja procuri na šesnaestom katu neće docuriti do njih na nižim katovima. Ni jedno, ni drugo nije dobra računica, ali i na jednom, i na drugom temelji se društvena zajednica u današnjoj Hrvatskoj.

U subotu, premda je sezona godišnjih odmora, na popravljanje krova stigla je kombinirana ekipa, stanari s vrha i stanari s nižih katova. Petorica ili šestorica njih. Najzanimljiviji lik, meni i inače jedan od najzanimljivijih ljudi u našem neboderu, stigao je iz prizemlja. Neću mu reći ime, možda on to ne bi želio, pristojan gospodin, svatko bi ga za susjeda poželio, jedan je od relativno malobrojnih starosjedilaca u neboderu. To su oni koji su prije skoro šezdeset godina naseljavali novoizgrađeni Jelinekov toranj, ili su djeca tih zapruđanskih pionira.

Oni jedini znaju cijelu priču otpočetka do kraja. Pritom, otac tog gospodina iz prizemlja tad je bio i domar našeg nebodera. Tu odavno ugašenu, a tako dragocjenu funkciju, danas dijelom nadomještaju predstavnici stanara (ili, preciznije rečeno: predstavnici suvlasnika). I sad ga gledam s kakvom radošću pristupa poslu na krovu, vraćajući se tako svome iskonu i samoj biti svake priče o zavičaju i o domovinu. Ovaj je neboder njegov zavičaj i njegova očevina.

Nisam na krovu radio. Samo sam navratio s fotografskom kamerom, sa sela sam došao u vrijeme neboderske samosanacije, da ih pozdravim i da se na neki način iskupim jer sam nevješt u ovoj vrsti radova. Nakon što se zakrpe osuše valja nanijeti još jedan sloj, pa u miru sačekati sljedeću kišu, ali ja ne sumnjam u uspjeh posla.

Na meni je da ispričam priču, jer čovjek tek nakon toga zna što mu se dogodilo. To uostalom i jest osnovni smisao pričanja, a onda i većine ljudskih aktivnosti zasnovanih na pričanju.

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala).

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Jurica Pavičić, hrvatski književnik
    •  Deset velikih za Velike priče
    •  Hrvatska knjiga o Milutinu
    •  Utakmica koju svakih četrdeset godina odluči Božja ruka
    •  Hoće li se 2027. INmusic festival održati na hipodromu?
    •  Slavenka Drakulić, mali narodi i njihove velike kćeri
    •  Ulazi li Malkovicheva putovnica u honorar?
    •  Uvođenje VAR-a: Golijat će svaki put natamburati Davida 
    •  Ludwig Bauer i priča o jednoj književnoj nagradi
    •  Evo zašto ne postoje prava i kriva strana povijesti

> Svi tekstovi ovog autora