Ustaške zastave u Chicagu i Kutlešine žrtve totalitarizma

U Hrvatskoj župi sv. Jeronima u Chicagu u subotu, 15. kolovoza, javlja IKA, svečano je proslavljena jubilarna 120. obljetnica procesije u čast Gospe Sinjske, kojom hrvatski katolici u tom američkom velegradu već više od stoljeća slave svetkovinu Marijina Uznesenja na nebo – Veliku Gospu.

Vijest je važna, osobito je važna za tamošnje Hrvate katolike kao i za franjevce Hercegovce koji opslužuju tu i druge župe u SAD-u i Kanadi.

Ovdje, ova vijest prolazi nezapaženo. Takvih vijesti iz emigracije ili domaćih župa ima na stotine.

Međutim, za stručno i baždareno oko kakvo je moje, ova vijest pokazuje daleko veću stvarnost nego što je dugovječnost neke pobožnosti i župe u inozemstvu. Naime, na kraju te vijesti, preko koje će većina proletjeti, je nekoliko fotografija malog formata, ali na njima jedna porazna stvarnost: ustaštvo je i dalje živo među tamošnjih i mnogim drugim iseljenicima.

A to vidimo po velikom broju ustaških zastava koji mladi u nošnjama nose u procesiji pored američkih zastava.

Vidio sam i stajao sam niz godina pored jedna takve zastave na oltaru u vjerskom centru sveti Nikola Tavelić u Buenos Airesu, a o kojem sam nedavno pisao s obzirom da se taj vjerski centar polako gasi, a ostao je, nakon više od pola vijeka postojanja, i bez hrvatskih svećenika.

Elem, ustaški barjaci u Chicagu sasvim uredno korespondiraju s praksom hrvatskih katolika u našim krajevima.

Tako saznajemo da je ove godine misu u subotu 22. kolovoza kada je obilježen Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima (koji se obilježava 23. kolovoza) predvodio zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša koji kada je doma, gdje je rođen, tamo u Hercegovini, sebi daje oduška i nema problema u širenju standardnih laži koje se izgovaraju na rečeni dan, ali i u veličanju ustaša.

Inače, Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma, poznat i kao Dan crne vrpce, obilježava se 23. kolovoza kao spomendan u Republici Hrvatskoj i Europski je dan sjećanja na žrtve totalitarnih diktatura u Europi u 20. stoljeću.

Spomendan je uveden odlukom Hrvatskoga sabora, a slijedom Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2008. godine. Europski parlament je 19. rujna 2019. godine donio dodatnu Rezoluciju o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)).

Jučer je (mogao sam i ja ali moja se kolumna ovdje objavljuje nedjeljom predvečer, i tako od listopada 2013.) o tomu već pisao Dragan Markovina, kolumnist portala Telegram, upozorivši da je Kutleša govorio neistinu (ja ću kazati/dodati da je lupetao i širio nebuloze). Naime, da se o žrtvama partizana u poraću NE GOVORI, što je, zaista netočno.

Kaže Markovina: ”Već dobrih 35 godina javnost je preplavljena pričom o Bleiburgu i zločinima komunista, svi udžbenici iz povijesti pišu o tome, bilo da su im autori desni ili lijevi povjesničari, sama Crkva nariče nad žrtvama Bleiburga bez prestanka. Moram priznati da je čudna ta grobna tišina o kojoj Kutleša govori. To što konkretni zločinci nisu odgovarali ili su preminuli s mirovinama, stvar je političke volje hadezeovske vlasti koja od početka ima simbiozu s Kutlešinom Crkvom”.

”Ali nad petokrakom na našim prostorima grobna tišina. Nema osuđenih počinitelja zločina, nema stvarne i dosljedne osude komunističkog režima. Nema pravde za žrtve, a pod petokrakom su se na ovim prostorima otvarale jame”, dodao je zagrebački nadbiskup u propovijedi u Bilama (iznad Mostara), gdje se gradi Memorijalni kompleks ”Groblje mira” posvećeno žrtvama totalitarnih režima.

Nonsens, Markovina je u pravu, a vi, ako želite, upravo na Autografu možete pročitat zadnji nastavak iz serije o Bleiburgu, dakle kolumne našeg poznatog odvjetnika Ante Nobila u kojem se jasno sve kaže pa i osuđuje partizane zločince i vrh NOV-a. A to je samo jedan dokaz da se o partizanskim zločinima NE ŠUTI.

Ja sam u mojim kolumnama puno puta naveo i konkretne osude koje su izrekli vođe antifašističkih organizacija u Hrvatskoj počevši od simpozija o Bleiburgu i križnog puta održan 2006. koji je organizirao pokojni partizan i pravnik Juraj Hrženjak u okviru rada SABH (i Nobilo se na to poziva).

Ali ne pomaže. Važnije su, izgleda, unutarnje potrebe crkvenih lidera da mistificiraju, manipuliraju i šire neistine (kao kada govore o tzv. mučeništvu Alojzije Stepinca, da je trovan i zračen, što je također laž).

Vi ćete reći da ništa novo neću vam u ovoj kolumni priopćiti. Možda ste u pravu.

Ali važno je naglasiti pa i ponoviti da na mjestima stradanja nema priznanja ili kajanja onih drugih.

Kutleša u subotu na ”Groblju mira” gdje se podižu spomenici s imenima umorenih, stradalih ili nestalih ustaša iz Hercegovine ne govori o Hrvatima u partizanima. Nikada on to ne čini, a kamoli o svećenicima u partizanima! Pa on nije služio misu niti za svećenike koji su ustaše ubili u Jasenovcu 1942.!!

To tzv. Groblje mira na Bilima iznad Mostara, podsjeća povjesničar Markovina, ”nije nikakvo groblje mira, nego novi monumentalni memorijalni centar za ubijene ustaške vojnike, bilo na Bleiburgu, bilo po Hercegovini nakon 1945., koji je podignut s idejom stvaranja ustaškog memorijalnog kompleksa s imenima i prezimenima konkretnih ljudi. A koji je uz lokalne vlasti izdašno financirala Republika Hrvatska s ozbiljnim novcem. Dakle, na tom se mjestu ne obilježava nikakav dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima u množini, nego se glorificiraju žrtve komunističkih vlasti, a da se ijednom riječju ne spomenu žrtve diljem Hercegovine koje su ti ustaški vojnici i ta fašistička država počinili nad civilima i partizanima”.

Meni je sporno što se radi spomenik/groblje samo za ustaše premda ustaše, kao i svi drugi, zaslužuju spomen i križ.

Ja se, pak, pitam, no, zapravo, ja pitam Dražena Kutlešu i hercegovačke fratre: ”Što bi susjede ubijenih iz druge skupine koji ne dolaze na ‘njihova’ komemorativna okupljanja jer su druge nacionalnosti ili vjere, potaklo na priznanje patnje drugih? Što bi im olakšalo da polože ruže za Srbe, Hrvate, Rome ili ljude neke druge pripadnosti ubijene u različitim zločinima?”

Znate da me ova tema jako zaokuplja i da sam, premda Hrvat iz Argentine, premda iz obitelji u kojima je bilo i ustaša i suradnika Gestapa, premda mi se rođeni otac sredinom pedesetih motao oko Pavelićeve nogavice s revolverom oko pojasa, možda doživotno obilježen tako što sam u ljeto 1995. stao uz preostale Srbe nakon ”Oluje”, bilježio njihove muke, a neke od njih i sahranjivao.

Zato vas želim pozvati, još jednom, da razmislimo što nam je poduzeti da nam čin kajanja za vlastite grijehe i čin žaljenja za žrtve drugih postane normalni dio naših života.

Razmislimo malo. Evo jedan važan primer za razmišljanje.

Dana 24. srpnja 1941., zbog toga što se ustaški zulum u NDH bio ozbiljno razmahao (najteže je bilo u samoj Glini) Vasilij Gaćeša je okupio prvu grupu banijskih partizana u Šamarici kod Jovina Groba. Oni su vodili brigu o životu izbjeglog naroda iz Vlahovića, Grabovca, Drenovca, Šušnjara i Luščana. U tu svrhu organizirali su rad pekara, mlinova, vodili su straže, uredili zemunice i osiguravali druge potrebe za život u šumi. Nekoliko dana kasnije ustaše su, ne samo radi odmazde, već kao dio smišljenog plana istrebljenja Srba, u Banskom Grabovcu masakrirali 1.285 ljudi, privedenih s cijele Banije.

Valja se sjetiti i 1.285 Srba s tog područja, tadašnjeg kotara Gline, a danas većim dijelom područja grada Petrinje, kako ih ne bismo zaboravili i kako bismo prenosili znanje o njima iz generacije u generaciju. To bismo mi činili i da su stradali od potresa, poplave ili gladi.

”Posebna nam je potreba da to činimo zato što su stradali od onih koji su po zločinačkom i genocidnom naumu krenuli u istrebljenje pripadnika srpskog naroda, Židova, Roma, antifašista i komunista. To moramo činiti kako oni koji žele sve to negirati ili potisnuti u zaborav, ne bi dobili priliku da relativiziraju karakter zločina ili ondašnjeg režima, da buduće generacije ne bi bile odgajane u duhu te relativizacije. Sve kako današnja djeca u školama, kroz medije ili druge načine s time ne bi poistovjećivala časnu želju svakog naroda za svojom slobodom”, istaknuo je jednom prilikom saborski zastupnik Milorad Pupovac.

Mislim i na ogromnu seobu naroda koju smatram katastrofom za sve nas u Hrvatskoj, onu pokrenutu ”Olujom”. Pak bi se trebalo, u duhu principa koji se zagovaraju ovom i drugim ovakvim kolumnama, iz Beograda poručiti da je velika bol i za one koji su ubijeni na teritoriju koji su kontrolirale Martićeve snage, premda je to područje bilo pod nadzorom UN-ovih snaga. Pamtimo te strašne slike… Pamtimo i zločin u Dvoru, učinjen pred nosom snaga Danskog bataljuna…

Jer ovo vam želim istaknuti: Gospode dragi! Dokle će trajati ovo krivo ponašanje, zanemarivanje žrtve koje ”nisu naše”?! Dokle ćemo prezirati žrtve ”onih tamo”?

S tugom i sramom gledam na žrtve i one čija su egzistencijalna pitanja, unatoč zločinima i ratu, ostala bez adekvatnog odgovora i bez vjere.

Posebno je sramotna činjenica da je dugo vremena svima nedostajao pogled na patnje i žrtve drugih, napisali su prije 75. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata njemački katolički biskupi u povijesnom iskoraku objavivši da su njihovi prethodnici sukrivci za taj rat.

Dakle, dragi moji čitatelji i drage čitateljice: Što možemo i moramo učiniti?

Priznati tuđu patnju! Kajati se za grijehe počinjene s ”naše strane”.

Ali danas vas pozivam na još jedan iskorak. Da ne viđamo više žrtve samo kao srpske, hrvatske, bošnjačke, romske, albanske, talijanske, slovenske, mađarske, crnogorske, makedonske… nego da shvatimo da je dosta više toga brojanja koliko naših, koliko njihovih, jer su to sve naše žrtve!

Mi smo svi Božji tako da su sve žrtve Božje, u Bogu su. Od Boga smo stvoreni i njemu se imamo vratiti.

Enciklika pape Franje Fratelli tutti (odjeljak 253.) navodi riječi iz pisma biskupa Hrvatske biskupske konferencije objavljenoga 1995. godine u povodu 50. obljetnice završetka Drugoga svjetskoga rata. Ukratko: svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje. ”Tu ne može biti ni etničkih ni konfesionalnih ni nacionalnih ni političkih razlikâ”.

Nema, ponavljam, razlikâ, ako na žrtve gledamo očima koje promatraju Isusovu muku i smrt na križu ili ako ih promatramo van Evanđelja.

Zastanimo, ljudi, ponašajmo se sućutno i empatično.

I nemojmo se dati obeshrabriti niti kada se mnogi ponašaju neljudski niti kada se zaboravlja na dobrotu niti kada se politički prvaci i državni predstavnici natječu u bezosjećajnosti.

Ne treba živjeti samo za sebe, već valja i drugima biti od koristi. Jednog dana, ja se toplo nadam, HBK i BK BIH te redovničke zajednice, osobito misleći na fratre iz Hercegovine, shvatit će ovo o čemu govorim i morat će ih uloviti veliki sram što i dalje truju narod dopuštajući ustaške zastave u čast Majci Božjoj!

 

    •  Meta na sudu – mentalno zdravlje mladih u pitanju
    •  Pet godina od naše izdaje Afganistana
    •  Riječi mira i praštanja patrijarha Porfirija
    •  Srbi i zločin u Komiću kao teološko mjesto
    •  Okončana je misija hrvatskih franjevaca u Argentini
    •  Prokleti gadovi Trump i Infantino će proći, a nogomet ostaje
    •  Valja čitati Željka Mardešića da ostanemo na površini života
    •  A što da je Mate Uzinić molio s nama za žrtve u Komiću?
    •  Gospa od HVO-a i HR Herceg-Bosne
    •  Uzinićevo NE! ustaštvu i nacionalističkoj isključivosti

> Svi tekstovi ovog autora