Uzinićevo NE! ustaštvu i nacionalističkoj isključivosti

Već smo donijeli priopćenje Riječke nadbiskupije o neprihvatljivosti veličanja ustaštva u katoličkim procesijama (u rubrici Abrahamova djeca) ali to priopćenje, koje kanim komentirati, valja i u ovoj mojoj kolumni donijeti u cjelosti.

Naime, na dan kada je održana procesija svetog Vide, zaštitnika Riječke nadbiskupije, u ponedjeljak 15. lipnja, u istoj se mogla vidjeti i zastava HOS-a s natpisom (ustaškim) ”Za dom spremni” pak i jednog građanina s istetoviranim nacističkim simbolom na ruci kako defilira među veteranima rata. Stoga, u cijelosti donosim:

Priopćenje Riječke nadbiskupije o neprimjerenim simbolima u procesiji svetoga Vida

”Barjacima i zastavama udruga i vojnih postrojbi nije mjesto u crkvenim procesijama te ubuduće neće biti dio protokola procesije svetoga Vida.

Vezano uz procesiju održanu tijekom ovogodišnje proslave svetoga Vida, ograđujemo se od ustaških natpisa, neovisno o kontekstu u kojem su se pojavili, kao i od nacističkih simbola koji su se pojavili tijekom procesije.

Crkvena procesija nije mimohod niti demonstracija, nego čin vjere, molitve i zajedništva Božjega naroda. Inicijativa za poziv braniteljskim udrugama potekla je od pastoralnog Odsjeka za pastoral branitelja, članova njihovih obitelji i stradalnika Domovinskog rata. Iskreno nam je žao što je odluka o uključivanju zastava braniteljskih udruga dovela do toga da su pojedinci ovogodišnju procesiju zloupotrijebili sudjelujući u njoj s neprimjerenim simbolima.

Time ne samo da nije bio poštovan i naglašen vjerski karakter procesije, nego je ona bila instrumentalizirana za pokušaje rehabilitacije i normalizacije simbola totalitarnih ideologija, umjesto da pozornost ostane usmjerena na slavljenje Boga i svetoga Vida, zaštitnika grada Rijeke i naše nadbiskupije.

Crkvene procesije stoljećima su oblik pučke pobožnosti kojim vjernici izlaze na ulice grada, povezujući molitvu, hod i zajedništvo. U njima su se nosili križevi, relikvije, kipovi i slike svetaca te barjaci crkvenih bratovština i zajednica. U toj tradiciji i procesija svetoga Vida treba zadržati svoj vjerski karakter.”

Objavljeno: 17. lipnja 2026.

Priopćenje nije dugo, ali donosi vrlo važne elemente.

Počinje s novošću Katoličke Crkve u Hrvatskoj, a koja se tiče koketiranja katolika s nacionalizmom i uopće militarizacijom:

”Barjacima i zastavama udruga i vojnih postrojbi nije mjesto u crkvenim procesijama te ubuduće neće biti dio protokola procesije svetoga Vida”. Amen.

Ali zašto to Mate Uzinić ističe? U priopćenju se kaže da ”ne samo da nije bio poštovan i naglašen vjerski karakter procesije, nego je ona bila instrumentalizirana za pokušaje rehabilitacije i normalizacije simbola totalitarnih ideologija, umjesto da pozornost ostane usmjerena na slavljenje Boga i svetoga Vida, zaštitnika grada Rijeke i naše nadbiskupije”.

Novost u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj je i ovo: ograda od ustaštva, vrlo jasna dakako: ”Ograđujemo se od ustaških natpisa, neovisno o kontekstu u kojem su se pojavili, kao i od nacističkih simbola koji su se pojavili tijekom procesije”.

Treća novost je i stanovito kajanje odnosno priznavanje greške.

Naime, kaže se da je ”inicijativa za poziv braniteljskim udrugama potekla je od pastoralnog Odsjeka za pastoral branitelja, članova njihovih obitelji i stradalnika Domovinskog rata” te da je vlastima u riječkoj nadbiskupiji ”Iskreno žao što je odluka o uključivanju zastava braniteljskih udruga dovela do toga da su pojedinci ovogodišnju procesiju zloupotrijebili sudjelujući u njoj s neprimjerenim simbolima”.

Dakle, mjesna Crkva u Rijeci ima pastoral za veterane domovinskog rata i njihove obitelji. Odgovorni za taj pastoral su možda trebali provjeriti tko će sve od udruga sudjelovati i kakvim simbolima. Zato Mate Uzinić priznaje grešku i donosi kategoričan stav: takvo nešto neće se više tolerirati niti ponoviti. On priznaje grešku kada kaže da ipak ”Barjacima i zastavama udruga i vojnih postrojbi nije mjesto u crkvenim procesijama te ubuduće neće biti dio protokola…”.

Tako nastupa zreli i odgovorni poglavar.

A Mate Uzinić je dao objaviti ovo priopćenje i zato jer je slaveći svetog Vida, dan prije procesije, u nedjelju 14. lipnja u katedrali u Rijeci rekao i ovo: ”U obnovi povjerenja važno je priznati pogreške. Imali smo ružnih i bolnih iskustava kojima smo nagrdili Kristovo lice i poljuljali povjerenje u njega i njegovo povjerenje u Crkvu i nas i naše kršćansko poslanje. Nismo uvijek dovoljno pridonijeli ni izgradnji povjerenja u društvenoj i političkoj zajednici, u njezine ustanove i strukture koje smo kao kršćani sa svima drugima pozvani izgrađivati, pročišćavati i oplemenjivati svojim doprinosom, a kad je potrebno, i svojim proročkim glasom i kritikom.”

Dakle, ističem i podcrtavam ove Uzinićeve riječi: ”Nismo uvijek dovoljno pridonijeli ni izgradnji povjerenja u društvenoj i političkoj zajednici, u njezine ustanove i strukture koje smo kao kršćani sa svima drugima pozvani izgrađivati, pročišćavati i oplemenjivati svojim doprinosom…”.

Ovakvu razinu zrelosti i odgovornost ova Crkva, dakle, Crkva u Hrvatskoj rijetko da je pokazala!

Elem, moguće je sada očekivati da će ekstremna desnica preko svojih simpatizera veterana pokušati ustaševanje u drugim (nad)biskupijama pošto je poznata stvar da, na primjer, ustaševanje 10. travnja u režiji HOS-ovaca u Splitu godinama prolazi bez reakcije tamošnjeg (nad)biskupa.

Ali Uzinić je sada pokazao kako stvari trebaju biti postavljene. Na nama novinarima je da ne prešutimo ustaševanje u drugim crkvenim strukturama i organizacijama.

Treba konstatirati da je Crkva, ona univerzalna, ”polarizirana” te da dio hrvatskog episkopata spada u onu grupaciju koja nije podržavala Papu Franju, što bi mogao biti razlogom da me se optuži da generaliziram (ili da, koristeći jezik urednika Glasa Koncila, ”klevećem” ovdašnju Crkvu) iako bi ti koji bi me optužili teško mogli dokazati da ne govorim istinu.

Indirektno, govorim ovima koji su bili i ostali protiv pokojnog Pape (pa su tiho i protiv Mate Uzinića) kao o onima koji su u svjetonazorskome ili religioznome smislu ”fosilizirani” jer nisu pročišćeni ili obnovljeni potrebitim procesom sekularizacije, čime se još jednom suprotstavljam svima onima biskupima i teolozima koji se pjene na sam pojam sekularizacije, jer su teološki nepismeni pa ne znaju da se Hrvatskoj i ovoj regiji srećom dogodio jedan (nažalost pokojni) sociolog religije Željko Mardešić koji je za mene, uz legendarnog fra Tomislava Janka Šagi-Bunića i fra Bonaventuru Dudu, najvažniji hrvatski katolički intelektualac druge polovice XX. stoljeća.

Pošto je papa Franjo došao iz partikularne crkve (kao i ovaj novinar) koja je obnovljena i pročišćena sekularizacijom, onda je moguće da poruka Katoličke Crkve o tome da se trebamo odreknuti surovog nacionalizma i okrenuti siromašnima i snažno prihvatiti preferencijalnu opciju za rubne u društvu bude toliko jasna i nepatvorena, onoliko jasna i nepatvorena koliko je ponašanje većeg djela hrvatskog klera konfuzno, čak odbojno i licemjerno.

Licemjerne kolege i širu javnost podsjećam da mjera ne smije biti tradicija nego Isus te da je pravo pitanje poimanje vjere: Je li Crkva radi same sebe ili je tu za čovjeka?

Izražavati treba žaljenje što su neki crkveni ljudi poželjeli biti ”sive eminencije” i da dio Crkve ne krije potrebu da bude politički i ekonomski moćna, dapače, da su neke crkvene strukture ostale grešne zbog suradnje s nečasnim režimima i vođama.

Tu se onda spominje i opozicija Papi. U Hrvatskoj će se mnogi crkveni ljudi zaklinjati u Papu i citirati ga do iznemoglosti, a neće baš uvijek slijediti njegov primjer ili podržati njegove stavove. Postoje neki svećenici koji imaju latentni otpor prema papinim stavovima.

Želim se dotaknuti i teme s kojom se susrećemo otkako ispisujem ovu kolumnu, a to je rigidni katolički nacionalizam među Hrvatima. Ta pretjerana briga za naciju je deplasirana (…) čini se da su te ideološke matrice ustvari neka vrsta supstitucije za nemuštost u vlastitom poslanju. Trebale bi nas smetati i riječi ”mržnje” koje povremeno izlaže iz usta nekih biskupa i svećenika na račun politike i političara.

Citiram pokojnog kolegu Inoslava Beškera: ”Psihičko je nasilje i nametanje samo jednog tipa vrijednosti, npr. ono gdje čak i biskup može one koji nisu prionuli uz ideologiju nacionalne supremacije ne samo nazivati Judama, nego im sugerirati štrik (da se objese ili da ih objese, linčuju, što li već preferira njegova uzvišenost).

Indikativno je da se među inkarnacijama Đavla koje navodi ne nalaze šampioni nacionalnog suprematizma poput Pavelića ili Miloševića, što evidentno prokazuje poganski aspekt njegova “kršćanstva”.”

Konačno, kako je govorio fra Tomislav Janko Šagi-Bunić i kako tumači Drugi vatikanski koncil, ”katolištvo je nadnacionalno” i ”ono se ne smije zatvarati u isključivo nacionalne okvire”.

Svi smo mi koji pišemo za Autograf, otprilike, disidenti, na crnim smo listama, osobito Glasa Koncila i Informativne katoličke agencije, i naš se glas ne smatra poželjnim. Mi smo heretici, otpadnici, krivovjernici i izdajnici tzv. ”Crkve u Hrvata”, antikoncilske tvorevine koja je osuđena na propast jer je protuevanđeoska i necivilizacijska.

Pita me jedan kolega hoće li Glas Koncila ili IKA napasti naše autore? Ne vjerujem. Tako bi priznali da opozicija postoji a njihova je strategija – šutnja, naime, prešućivati sve ono što nije po okusu glavnog urednika katoličkog tjednika ili ravnatelja IKA-e. Tamo ordinira svećenik dr. Krunoslav Novak, generalni tajnik HBK, i taj se gospodin jako čuva da ne uprska šansu da postane biskup.

Mi smo, osobito mi koji imamo teološko znanje i pišemo na Autografu, navjestitelji onoga što je neminovno.

Teologija mora biti autentična, a ne oportunistička ili konformistička (zato mons. Mate Uzinić ne kasni i ne kalkulira). Dakle, ona mora biti spekulacija o vjeri koja traži i lojalno priopćava kršćansku istinu.

Teologija mora biti slobodna, a ne autoritativna. To mora biti aktivnost koja neće biti ometana administrativnim mjerama ili sankcijama onih koji vladaju crkvama jer joj je cilj priopćiti ono u što je uvjerena.

Teologija mora biti kritična a ne tradicionalistička, jer to mora biti znanost koja, budući da poštuje metodologiju, trpi svako kritično provjeravanje postulata, metoda i rezultata.

Teologija mora biti ekumenska, a ne sektaška ili usko konfesionalna jer u drugoj teologiji mora vidjeti sugovornika a ne neprijatelja, kako ad intra, unutar kršćanstva, tako ad extra, u susretu s drugim religijama.

Sada izdvajam neke zadaće koje mi se čine da proizlaze iz nove zrelosti koju promičemo na Autografu:

sudjelovati u izgradnji i širenju svijesti o vrijednosti ljudske osobe i ljudskih zajednica te u to ulagati sebe i u tome poticati i pomagati druge;

jačati prisutnost, zauzetost, suradnju i povezivanje takvih pozitivnih snaga u hrvatskom društvu te ulaziti u rizik javne riječi i dijaloga o bitnim pitanjima;

surađivati sa segmentima civilnog društva koja jednako ili slično teže temeljnim; 

baviti se ljudskim vrijednostima kao što su poštovanje i zaštita života i obitelji, majčinstva i očinstva, žene, djeteta, osnovnih ljudskih prava, građanske zauzetosti, pravedno plaćenog rada te prirodne i kulturne baštine; 

raditi na poštovanju supsidijarnosti i proporcionalnosti u društvu, državi i crkvenim zajednicama te na porastu duha solidarnosti, napose s najpotrebitijima i najzapostavljenijima;

pomoći da Crkva bude manje zaokupljena obranom vlastitoga položaja i autoriteta, a predanija služenju konkretnom čovjeku i cijelom čovječanstvu.

Zaključno: izlaz je u traženju nove zrelosti. To je danas jedan od najvažnijih izazova u Hrvatskoj: zbližiti ljude koji žele i znaju raditi za humanije društvo, koji su na neki način heroji građanskog društva.

Ta se zrelost mora izraziti u vraćanju pravde i u odgovornom ponašanju. U kritici. Kritička zadaća Crkve u odnosu na društvo odražava se i na samu Crkvu: teži za promicanjem nove svijesti unutar Crkve i za utvrđivanjem preobrazbe odnosa Crkve s modernim društvom.

Zbog toga, ne smije se zanemariti odgovoran i zreo govor riječkog nadbiskupa. Dapače, treba ga promovirati.

Zašto? Jer Krist je brat oko kojeg se okuplja narod, koji preuzima brigu za svoj narod, za sve nas, po cijenu vlastitog života. U njemu mi smo jedno: samo jedan narod; ujedinjeni s njim, dijelimo njegov put, istu sudbinu. Jedino u njemu, u njemu kao središtu, imamo identitet kao narod.

Dragi/e čitatelji/ce: Krist je i središte povijesti čovječanstva i središte povijesti svakoga čovjeka. Njemu možemo povjeriti radosti i nade, žalosti i tjeskobe svoga života. Kad je Isus u središtu, i najmračniji trenuci našega života bivaju obasjani svjetlom i on nam daje nadu.

Nada, gospodo desni ekstremisti, osobito vi, pa i u Crkvi (Glas Koncila na primjer) koji ne prihvaćate 22. lipnja, Dan antifašističke borbe, a ne mržnja i nacionalistička isključivost!

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Peter Kuzmič rame uz rame s Jurjom Strossmayerom
    •  Zašto sam prijavio HTV: Hrvati i Srbi istorodna su braća
    •  Uzinić ispravno: odgovorni smo za svijet. Nismo mu vlasnici
    •  Nastavlja se hrvatska sramota u Vatikanu
    •  Dražen Kutleša sponzorira cenzuru koja hrabri neoustaše
    •  Jesmo li sposobni za potreban kongres kulturnih radnika?
    •  Kardinal Vinko Puljić u kolu s mrziteljima islama
    •  Jasenovac i pitanje hrvatske krivnje
    •  Prva godišnjica smrti pape Franje
    •  Osuđujem nacionalizam vođa udruge veterana 4. brigade

> Svi tekstovi ovog autora