Protiv militarizacije: današnji svijet obilježen je tjeskobom

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO) preko bilijun ljudi u svijetu pati od mentalnih poremećaja, među kojima su anksiozni i depresivni poremećaji najčešći. (u Evropi gotovo jedna od 6 osoba ima problema s mentalnim zdravljem).

Često se ističe da je tjeskoba jače izražena od pandemije COVID – 19.

Za razliku od straha koji se odnosi na nešto neposredno i konkretno, tjeskoba je stalan neugodan osjećaj, strepnja da se može dogoditi nešto loše; čini ljude nervoznijima, nestrpljivima, napetim i zabrinutim, sklonima izljevima bijesa, otežava koncentraciju…

Suvremeno preopterećenje informacijama čini naš živčani sistem neprekidno pobuđenim. Pretjerana izloženost potiče tjeskobu, osobito kada se na senzacionalistički način prikazuju različiti događaji kao što su nesreće, globalne krize i ratni sukobi. Ali, što više “klikova” to je veća gledanost. I prihod… A kvalitetna informiranost i eventualno neko pozitivno djelovanje nisu u prvom planu.

Posljedice po primatelje informacija mogu biti strah, tjeskoba ili pak gubitak suosjećanja za prikazane patnje.

Društveni mediji također značajno utječu na osjećaj tjeskobe; često izazivaju osjećaj vlastite neadekvatnosti pojedinca koji se i nehotice uspoređuje s kojekakvim influencerima, često zavaran prikazivanjem odabranih slika i informacija, nametanjem problematičnih uzora i standarda. Na ovaj se način ovisnošću o društvenim mrežama doprinosi socijalnoj izolaciji, pogotovo kod nesigurnih i nezrelih pojedinaca.

Snažni ekonomski pritisci kao što su visoki troškovi života, često visoki zahtjevi na poslu i velika nesigurnost za posao, stvaraju trajnu zabrinutost za budućnost, potomstvo, smisao…

Ratne sukobe pratimo u realnom vremenu, a kako vrijeme protiče ova događanja ubrzo dolaze u drugi plan (nisu više novost?).

Normalizira se genocidno postupanje, brutalna razaranja, kršenje međunarodnih pravila, sve to uz nevjerojatno cinična obrazloženja…

Nasuprot tome, glasovi o nastanku i uzrocima konflikata, odgovornost za nedjela te nepoštivanje i kršenje međunarodnih pravila – nejaki su, često progonjeni.

Represija također pogoduje razvoju tjskobe. Za nevjerovati je da se može hapsiti i kažnjavi ljude koji izražavaju i pružaju podršku žrtvama.

U Evropi se već duže vremena provodi militarizacija. Kažu – pripreme za obranu. Od koga? Puno je puta ponavljano i doživljeno kako gomilanje naoružanja konačno završi njihovim djelovanjem.

U našem regionu  (tako se kaže, zar ne?) marljivo se uspoređuje vojna snaga i nabavlja oprema (Srbija i Hrvatska).

Još nismo završili rat iz devedesetih, ni međusobno, a pogotovo ponaosob sami sa sobom i svojim odgovornostima; pothranjuju se stare napetosti i bolna iskustva…

S tim sveopćim naoružavanjem svi hitamo u novi krug neizvjesnosti, tjeskobe i konačno za većinu moguće destruktivnosti.

Poticanje nesigurnosti i straha, doprinosi prihvaćanju militarističkih stavova u društvu (pa ako ništa drugo, barem dobro služi održavanju moći oslanjajući se na nacionalizam i neprijateljske osjećaje prema drugima i drugačijima (kod nas su to i dalje Srbi i sve više strani radnici).

Pitam se koliko konfuziji, nelagodi i tjeskobi kod nas doprinosi odnos prema različitim ZDS grupama i pojavama? Pozdrav i odgovarajuće znakovlje dodaju svoj ton službenim obilježavanjima niza događaja (najsvježiji je s nedavog obilježavnja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti te Dana hrvatskih branitelja). 

Postali su dio su svakodnevnice koju nositlji visokih državnih dužnosti ne vide i ne čuju, a institucije valjda ne nalaze ništa sporno.

Dvostruka konotacija u vezi ustaškog pozdrava ipak ne može biti slučajna, primjer je koji dovodi do zbunjenosti u društvu (istina, nekima na radost).

Obasuti smo informacijama (i kontradiktornim stavovima odgovornih za vojna pitanja) o potrebi naoružavanja i uvođenja vojnog roka. Naši dečki bi ratovali? Branili se? Odvraćali? Rade ono najbolje, promišljeno i racionalno za voljeni narod i njegovu sigurnost?

Zanima me osjećaju li ti razni političari, moćnici te građani (kod nas i u Evropi) unutarnji nemir dajući objašnjenja o potrebi naoružavanja? 

Sve što čujemo od odgovornih osoba (stranih i domaćih) oko nužnosti militarističke orijentacije podsjeća me na riječ ”kobajagi” kojom smo u (slavonskom) djetinjstvu koristili za nešto što nam je kazano, a mi ne vjerujemo da je tome tako. Prema jednom riječniku ”Koristi se u razgovornom govoru kada se želi reći da nešto nije stvarno ili iskreno, nego samo glumljeno, prividno ili lažno”.

Radi se na militarizaciji u Evropi koja se dičila stvaranjem gospodarske i političke zajednice i posvećenosti trajnom miru??? Bojim se da je već blizu  da proklamirana posvećenost miru i suradnji ne ispadne također ”kobojagi”?! Zar se militarizacijom čuva mir i suradnja? Mala digresija o (našim) građanima: Njih nitko ne pita za mišljenje o mnogim stvarima.. Npr da li su građani radije za veće ulaganje u zdravstvo, obrazovanje i kulturu, ili u naoružanje. Osobito bi trebalo pitati one sa sumnjom na malignu bolest što čekaju termin za pregled koji možda neće ni dočekati.

Možda je nama građanima lakše šutke pustiti uvažene izabrane autoritete da provode svoj naum, pa kamo se dospije. A opet, čak ako građani ipak kritički razmišljaju, obično kroz neko vrijeme izgube kritičnost i poslušno se okrenu grijati u svome navodno iz vana ugroženom grupnom/nacionalnom šatoru (rekao bi V. Volkan).

Pitam se gdje je trenutno veća opanost – prijeti li nam nepoznat netko iz vana, ili postoje unutrašnje prijetnje koje vrište. Npr višegodišnji ilegalni (i neopaženi?!) uvoz smeća, čemo se čudimo ovih dana prateći događaje u Lici… Sreća da s mjesta najveće državne moći čujemo da nema opasnosti i da ne treba histerizirati. Budući da različite službe i institucije nisu reagirale, mora biti da je tako: nemojte histerizirati, nemojte širiti strah i tjeskobu, ne budite gnjevni! Ipak, sve se bojim da je i ovdje riječ o ”kobajagi” objašnjenjima.

Da se vratimo tjeskobi i militarizaciji: Već smo spomenuli nekoliko koncepata koji objašnjavaju ljudsko ponašanje i prihvaćanje militarizacije. Psihološko uvjetovanje se provodi uz pomoć medija izlaganje stresu mijenja ljudsko ponašanje utječući na jačanje grupne povezanosti i neprijateljstva prema onima izvan grupe, lideri potiču tjeskobu i dehumanizaciju označenih neprijatelja (što u sukobima dovodi do nesrazmjernih postupaka/odmazde, nevoljkosti za pregovore).

Sve je ovo odavno poznato, ali izgleda da u današnjem svijetu nema volje za traženjem drugih rješenja, nego je na djelu sila, nepredvidivost i nepoštovanje ranije koliko toliko postignutih međunarodnih pravila i dogovora.

Nakon doživljaja prijeteće opasnosti koja uzmeniruju ljude (a vodstva i mediji pojačavanju tjeskobu i nesigurnost), oni trebaju sigurnost i zaštitu od pretpostavljenog neprijatelja. Očekuju to od vodstva (vlasti, lidera).

U tjeskobi se sužava rasuđivanje i kritičnost, a u osjećaju ugroženosti postoji potreba za jasnim i jendostavnim odgovorom (crno – bijelo) i stoga je u određenim okolnostima lako ljude uvjeriti da je sukob i rat ono pravo rješenje, da će se bolje osjećati i doživjeti katarzu, oslobađanje od tjeskobe… U tim okolnostima građani lako mogu prihvatiti i preventivne vojne akcije i agresiju, koju bi u drugačijim okolnostima odbili…

Daljih i bližih primjera ima puno. Navest ću dva: Devedeset i prve godine na tečaju stranog jezika kaže mi polaznica iz Požege kako su nedavno ispražnjena neka okolna sela sa srpskim stanovništvom, zaključivši ”dobro smo to preventivno uradili”. Iako sam bila poražena bešćutnošću i nepravdom (to stanovništvo izgleda nije bilo spremno na pobunu), mogla sam kod nje prepoznati osjećaj olakšanja (doduše trijumfalni) zbog, pretpostavljam, straha koji je osoba u to doba mogla imati, a odluku vlasti doživjela je kao zaštitu od potencijalne opasnosti.

Kasnije se u javnosti jedva nešto saznaje o akciji doista nazvanoj preventivnom, uz obrazloženje tadašnjih lokalnih vlasti kako se evakuacija provodi radi zaštite civila od ratnih djelovanja JNA i pobunjenih srpskih snaga te zbog uspješnije obrane hrvatskih položaja (u 48 sati su svi trebali napustiti domove). Nakon toga sela su opljačkana, kuće minirane, spaljene (podaci civilnih organizacija)… Sela s hrvatskim ili miješanim stanovništvom listopada 1991. nisu bila evakuirana. Spomenuta srpska sela iz 1991. god također su teško stradala u Drugom svjetskom ratu 1941.god.

Drugi primjer se odnosi na Tuzlu i lokalne zajednice Gorskog Kotara. O Tuzli sam nešto više znala (često i odlazila od kraja devedesetih). Situacija u Gorskom Kotaru devedesetih godina manje mi je bila poznata, a gledajući nedavno podcast Lade Tomičića (Zavidavanje) u kojem razgovara s dr sc Valentinom Otmačić, autoricom knjige ”Oaze mira u pustošima rata: Konstruktivni otpor nasilju 1990-ih u lokalnim zajednicama Gorskog kotara i Tuzle” bio mi je snažan doživljaj.

Pišući o nasilju, autorica prikazuje primjere  transformacije konflikta, očuvanja mira i ljudskog dostojanstva u nacionalno različitim zajednicama unatoč politikama nasilja, mržnje, rata.

U tim dragocjenim primjerima vidimo kako  je i u prijetećim okolnostima od onih kojima ne odgovara mirotvorstvo (bilo da su to ”naši” ili ”njihovi”), moguće zadržati kritičko razmišljanje i humano postupanje. Ne znam koliko je hrabrosti i odlučnosti te osobne izloženosti bilo porebno za mirotvorni rad u vrijeme sukoba. Zapravo vidimo da je moguće izbjeći da potencijalna žrtva postane počinitelj.

Dvije opisane zajednice uspjele su očuvati multietnički karakter i zajednički život unatoč snažnim pritiscima nacionalizma. Kada se ne prekine kontakt,  zadrže veze i odnosi koji su razvijani kroz dugo vrijeme, kada se ne podlegne lažnom zovu nacionalizma i kada su osobe od integriteta uspjele zadržati povjerenje obiju strana, mogući su ovakvi ishodi (pretpostavljam na veliku žalost nacionalista i populista).

A moja velika žalost jest da se ovakovi primjeri nerado spominju u javnosti, a nema ih ni u školskim udžbenicima.

Tjeskobne situacije, kako pokazuju opisana dva primjera mogle su se riješiti uspostvaljanjem kontakta, pregovorima, iskrenošću, traženjem onog što ljude povezuje (povjerenje, pošotvanje, pripadanje koje nije isključivo na nacionalnoj osnovi), a ne isticanjem onog što razdvaja.

I što sad? Militarizacija teče.

Raličite pojave utječu na zabrinutost i tjeskobu u današnjem svijetu koja se lako može iskoristiti od snaga koje se bore za moć i ne prezaju od agresije, a te namjere su ”umotane” u tumačenja o potrebi pripreme za obranu, odvraćanje i slično.

Kako postići da ljudi ostanu pribrani i zdrave pameti za prepoznavanje stvarnosti koj nije očita, za donošenje dobrih odluka?

Nisam uvjerena da ima nekog lijeka, ali jesam da svejedno treba sve pokušavati da se sačuvaju mir i ljudi. Što tu mogu drštvene znanosti, npr psihologija?

Kada se pogleda njezina uloga, i ona je kontroverzna: sigurno je da bi mogla imati važnu ulogu u prevenciji militarizacije i oružanih sukoba proučavajući mehanizme koji potiču ratnu retoriku i načine suzbijanja. Jedna od mogućnosti je i educiranje prepoznavanja “kognitivne jednostavnosti”, odnosno manipulativnim načinima kojom javnost i političari opravdavaju sukobe (npr. dehumanizacija neprijatelja, prebacivanje odgovornosti i dr). Ne bih rekla da postoji neovisnost, pa i volja da se ta grana jače razvije, da bude utjecajnija?

Istovremeno, vojna psihologija i druge društvene discipline uključene su u djelovanje na prihvaćanju militarizacije i ratovanja (sve do sudjelovanja u torturi). U neposrednom radu s vojnim osobljem psihologija provodi selekcije, pomaže kliničkim radom, razvijanjem otpornosti u odnosu na zadatke, posttraumatskim rastom. Tu se otvara se pitanje etike korištenja psiholoških alata za proklamiranu nacionalnu sigurnost.

Mislim na sve ljude, s dubokim poštovanjem mislim na mirotvorce koje sam sretala i za koje sam čula, kulturne radnike, znanstvenike, istaknute osobe koji ostaju posvećeni širenju prostora ljudskosti unatoč svemu. Da li je to dovoljno da se iz tjeskobe izađe na način prepoznavanja puteva koji vode miru i toleranciji, nasuprot zaslijepljenom prepuštanju ratnim bubnjevima koje uvijek vodi u destrukciju žrtve ali i počinitelja?

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Naši mladi nisu u fokusu društva
    •  Pozdrav medicinskoj sestri koja je pitala pišem li o njima
    •  Identitetu treba sloboda. Tada je i agresije u društvu manje
    •  Što je to dobrota?
    •  Thompsonovo sakraliziranje nacionalnog
    •  Važne poruke mirovne konferencije ''Srcem do mira''
    •  Treba dići glas protiv poricanja zločina
    •  Jača svijest o prepoznavanju potrebe za psihološkom podrškom
    •  Kako osnažiti školu nakon tragedije u OŠ Prečko
    •  Problematični dječak: reagirati, ne izbjegavati problem

> Svi tekstovi ovog autora