Ne smijemo se mobilizirati ni u kakve božje ”vojnike”

Pojedinac je prvotno mjesto susreta s Bogom i jedino mjesto mogućnosti slobodnog odnosa ljubavi. Biblijska svjedočanstva potvrđuju to na različite načine. Isusovo djelovanje uvijek je kulminiralo susretima s pojedincima. On ih je pronalazio u masi nevidljivosti i susretao na onoj razini gdje boravi spoznaja vlastitoga položaja (Tolstoj).

Bog nas susreće sasvim osobno. Ali i sasvim slobodno i nenametljivo. Ne nameće nam se kao nužnost, nego kao mogućnost.

Doba individualizma trebalo bi stoga sasvim dobro korespondirati sa stvarnošću pojedinca kojeg Bog susreće. Tomu ipak nije tako iz vrlo različitih i kompleksnih razloga. Čovječanstvo je sve manje ujedinjeno nekim univerzalnim vrijednostima. Svatko gradi svoj mix životnih istina, iskustava, vrijednosti itd.

Pojedinac je sve manje sposoban i zainteresiran za zajedništvo, sve manje rezonira sa svojom okolinom i koncentriran je na uspostavu vlastite sreće i uspjeha. On više nije dio svijeta kao takvog, nego medijskim alatima bira (ili je izložen algoritmu) koji i kakvi će svjetovi njemu dolaziti u njegov prostor. Suvremeni pojedinac nema potrebu za Bogom.

Religija stoga danas stoji poprilično bespomoćno pred takvim pojedincem. I uglavnom poseže za resursima koji uopće nisu prikladni problematici. Izbjeći taj osjećaj nemoći stoga i mnogi kršćani nastoje bijegom u paradigme prošlosti i oštrog odbacivanja bilo kakve ideje individualnosti. Te paradigme prošlosti uglavnom su one kada je masa po sebi proizvodila legitimitet svemu.

Mi smo idalje zarobljeni mislima o masovnom kršćanstvu. U skladu s tim shvaćamo i kršćanski univerzalizam i u skladu s tim promišljamo pastoralne koncepte.

Ovdje se misli na masu isključivo u njezinom negativnom fenomenu. Onda kada je ona isključivo mjerilo ispravnosti.

Suočeni smo dakle istovremeno s dva fenomena: s jedne strane je pojedinac, sve izoliraniji, s mnoštvom socioloških ”dijagnoza”, a s druge strane je mobilizirana masa, masovnost kao rezultat bijega, umora i straha istih takvih pojedinaca.

Možda je tu moguće pronaći i određenu vezu: ”neostvarene” individualnosti rezultiraju uglavnom masom. One ”ostvarene” pak zajedništvom. Isto vrijedi i u obrnutom slijedu: Masa ne može iznjedriti ”ostvarenog” pojedinca.

Zašto umjesto strpljivog stvaranja zajedništva slobodnih pojedinaca, pa makar time gubili na brojčanosti, mi ipak biramo bijeg u masu?  U brojnosti se osjećamo sigurnije jer smo uvjereni da kvantitet dokazuje kvalitet. U takvom misaonom i emocionalnom sklopu rasli smo stoljećima. Masa legitimira sve. Masa kao jedino mjerilo kvalitete stvari. Masa kao jedino intenzivno iskustvo da smo dio nečeg velikog, većeg od sebe samih. Masa kao jedino transcendentalno iskustvo.

U njoj individualnost biva zamijenjena ideologijama identiteta. Biti jednak ne znači više imati jednako dostojanstvo, nego jednak identitet pripadnosti. Sloboda biva zamijenjena sigurnošću, to jest biti slobodan od svega što mi prijeti, u bilo kojem smislu. Današnja galopirajuća ideologija identiteta nije dakle sposobna ”ozdraviti” suvremenog pojedinca. Ona samo nastoji stvoriti nove preduvjete za moć mase.

Kako to da gubitak strukturalnih moći, gubitak masovnosti i dolazak suvremenog pojedinca – kojemu Bog odjednom nije nikakva nužnost koja se podrazumijeva – nismo shvatili kao konačnu mogućnost za istinski slobodan odnos s Bogom? Bog koji se u današnjem svijetu uopće više ne podrazumijeva, koji nije neka garancija i odgovor na naše potrebe, nije li to Bog s kojim se napokon možemo susresti kao slobodna bića? U situaciji koja nije ničim prinuđena – jedinoj situaciji u kojoj je moguć događaj ljubavi.

Prva zajednica kršćana nije bila masa istomišljenika ili masa zajedničkog identiteta. Nego zajednica oslobođenih, obraćenih pojedinaca.

Masa se ne može obratiti. Isus nije skupljao masu oko sebe. On je štoviše uvijek bio poprilično skeptičan prema fenomenu masovnosti. Stoga nije pozivao da se udružujemo, nije bio opsjednut skupljanjem pristaša i glasačkog tijela, nego širenjem Božjeg kraljevstva.

U tom Kraljevstvu ne stanuje masa, nego zajedništvo pojedinaca koji ga nasljeduju. A nasljedovanje započinje uvijek na individualnoj razini. Stoga je svako kršćansko okupljanje bez nasljedovanja tek obično mobiliziranje mase.

I upravo tome nalikuju mnoge naše kršćanske manifestacije; kao mobiliziranje mase protiv nekih neprijatelja ili pojava koji nam prijete da nas brojčano, kulturološki ili bilo kako nadvladaju.

Paradigma mase nam je potrebna jer nismo prestali vjerovati u Boga koji trijumfira i koji postoji kao odgovor na naše potrebe.

Kazali smo da današnji pojedinac nema potrebu za Bogom. To se može vidjeti i kao prilika da se Boga napokon prepozna ne kao nužnost naših potreba, nego apsolutnu slobodu s kojom se možem susresti samo ”oslobođen” vlastitih očekivanja i potreba. Prilika da fenomen vjere u Boga doista postane čin slobodne volje.

Bog koji trijumfira nije biblijski Bog. Ideologija uspjeha našega vremena ne smije nas mobilizirati ni u kakve božje ”vojnike”. Biblijski Bog ima mnoga imena, ali ni jedno od njih nije uspjeh (Martin Buber) ili trijumf.

Prvi korak da se tomu odupremo jest ”ozdraviti” od opsjednuća masom. Prestati se dijeliti po načelima koje nam nameće ideologija identiteta. Samo nas Božji pogled čini jednakima. Sve drugo nas kad tad počne razvrstavati.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Algoritamska masa
    •  Duševni komunizam: Bog kao duhovna nekretnina
    •  Moral i populizam na izbornim listićima
    •  Vjera straha gora je od svake sumnje
    •  Smije li đavao ne postojati?
    •  Dijaspora kao špajz hrvatskog nacionalizma
    •  Fra Franjo Ninić: Čovjek koji nije gubio pribranost
    •  Fašizam se sve više ''neometano'' goji
    •  Grobljanska Crkva i zaboravljena vječnost
    •  Mali brat u svijetu velikih ''tata''

> Svi tekstovi ovog autora