Zagađivanje RH: opasnost, sramota i samoponiženje koje traje

Prateći slučaj Gospića i nelegalnog odlaganja opasnog otpada mislim ovg ljeta i jeseni o neviđenoj koruptivnoj trakavici. Pitam se da li je doista poznato koliko je zapravo nezbrinog i nelegalnog širom države. Užasavam se činjenice da je došlo dotle da se u svojoj zemlji (voljenoj žarkim domoljubljem???) može dotjerati do trovanja zemlje, vode, zraka, budućnosti.

Ne vjerujem da se pojedinci – akteri sekiraju, a u javnosti vidimo kako se s time nose odgovorni iz institucija i politike (negiranje i umanjivanje problema, upitna sposobnost i volja za rješavanjem doista teških i složenih problema).

(Malo zlobe: O svemu ovome ne javljaju se mnogobrojni glasovi koji brane domovinu od antifašista, srpske manjine (kako se ona smanjuje pa su dobrodošli su novi neprijatelji, nesretni radnici – imigranti, novodobno roblje), od jugoslavena,  komunista i drugih…).

Činilo mi se da se ljetos da se slučaj Gospića u početku prikazuje kao nešto novo, iako građanske inicijative više godina ukazuju na uznemirujuće ekološke probleme, a informacije govore o višegodišnjem pretvaranju Hrvatske u evropsko odlagalište smeća (pri tome se ne zbrinjava adekvatno ni vlastito?!). Opasnost, sramota i samoponiženje koje traje. 

Što je s nadležnim institucijama? S političkom odgovornosti? ”Zanimljivo” je pratiti kako komuniciraju prema javnosti. Što su doista kadre i spremne oporbene partije kojima valjda nisu bili poznati problemi s otpadom?

Dok vlasti odlučno odbijaju političku odgovornost, snažno su poručili da kritičari nečuvenih propusta/dopusta(?) oko odlagališta u Gospiću štete Ličanima – proizvođačima hrane. Vjerujem da tim poštovanim trudbenicima sada nije lako (šalje mi prijateljica sliku vreće ličkog krumpira koju je kupila iz solidarnosti, mada živi sama).

Izbjegavajući svoju odgovornost, vladajuća politika nameće krivnju onima koji ukazuju na probleme i koji se zalažu za spašavanje od ekološke katastrofe (prof. Žarko Puhovski ljetos kaže da se dogodilo ono što se ne da popraviti). Ekološku problematiku razumijem tek toliko da znam da je to vrlo složeno političko i društveno pitanje, na slučaju Gospića opet jasno pokazano, otvarajući sada široko to pitanje u Hrvatskoj.

Iz individualnog pomagačkog rada s ljudima (i vlastitog iskustva) znam kako je teško suočiti se sa svojim osobnim poteškoćama, a kako onda teško osigurati održavanje grupnih i društvenih normi – tj zajedničkih očekivanja o tome kako bi se pojedinci i institucije trebale ponašati.

Što je moguće na društvenom nivou u sredini otupjeloj na različite probleme?

O brizi i očuvanju prirode slušala sam profesora Rudija Supeka sedamdesetih godina prošlog stoljeća (prvo izdanje knjige ”Ova jedina zemlja”,  bilo je 1972. god.). U prikazu trećeg izdanja (1989.) objašnjava se osnova autorovog teorijskog pristupa tezom da su ekološki problemi povezani s organizacijom proizvodnje u kapitalističkom i postkapitalističkom društvu zalažući se za prestanak iscrpljivanja prirodnih resursa promjenom društvene svijesti i strukture društva, pravednijom raspodjelom društvenog bogatstva i potrebom očuvanja prirodne ljudske okoline (oko iscrpljivanja resursa ne treba zaobići ni zemlje socijalizma).

Tražeći podatke o profesoru Supeku (sjećanje nije pouzdano), na internetu se pojavio tekst Bore Vučkovića objavljen na ovom portalu  24. 8. 2024. god. Pod naslovom ”Ova jedina zemlja, sjećanje na Rudija Supek i još ponešto” koji duhovito, onako obješenjački, kako on zna, komentira današnji na (ne)odnos prema tom autoru.

Potražila sam (površno, doduše) istraživanja o psihologiji korupcije (definicija kaže da je to zloupotreba povjerene moći zbog osobne koristi), kako bi meni bilo lakše razumjeti neke procese s kojima se suočavamo u društvu: kako se fenomen objašnjava individualno, a kako neke grupe i  društva postanu koruptivna, kakva je isprepletenost individualnih osobina i grupnih struktura i dr.

Na individualnom planu radi se o postepenom procesu beznačajnih postupaka ili kompromisa za koje se lako nađe opravdanje i priguši savjest (mehanizmi racionalizacije kao npr. ”svi to rade”); ne procjenjuje se rizik postupaka vjerujući u svoju pamet i lukavost; ove osobe su često bez empatije i egocentrične, žude za moći i statusom, često su slabije samokontrole.

Utjecaj okoline je naravno vrlo značajan, tako da konformizam značajno utječe na koruptivno ponašanje (u koruptivnom okruženju razvije se naučena bespomoćnost – nitko ne progovara o korupciji, smatra se da se ništa ne može učiniti).

Čini mi se doista važnom pojava da je utjecaj moći takav da kod osbe koja ima moć značajno utječe na sliku o sebi kao boljom od drugih, stoga i na uzimanje različitih prava koja drugi nemaju.

Uobičajeno se misli kako se nečiji karakter pokaže tek kada osoba zadobije moć. A zapravo psihologija otkriva da je moć ta koja utječe na slobodnije izražavanje svojih stvarnih motiva i potreba.

Neuroznanost objašnjava kognitivne i neurološke promjene moćnika i utjecaj na njihovo rasuđivanje (moć im slabi sposobnost za spontano suosjećanje jer druge oko sebe vide kao korisne objekte; također slabo osjećaju važnost povratnih informacija o sebi što dodatno utječe na promjene ponašanja… a da ne govorimo kako im okolina moćnika podilazi u želi da se nečim okoristi ili sačuva svoj položaj, te kako s vremenom bivaju izolirani od stvarnosti).

Samo osobe snažnog moralnog identiteta neće podleći korupciji budući da kod njih moć djeluje u pravcu većeg prosocijalnog ponašanja!

Istraživanja (i iskustvo) povezuju društvene norme i korupciju: norme su očekivanja unutar jedne grupe ili društva o tome kako bi se pojedinci trebali ponašati (hoće li se neetične prakse tolerirati, prešutno odobravati ili čak aktivno poticati), tako da one mogu održavati korupciju normalizacijom neetičnog ponašanja i odvraćanjem pojedinaca od prijavljivanja nepravilnosti… Gdje smo mi u svemu tome kao društvo?

U velikom sam raskoraku s opčinjenosti prirodom, živim svijetom, s ovom (nekada?) lijepom, bogatom, raznolikom planetom kojoj se radujem cijelog života, u kojoj je i ova naša mala domovina: Ljepota prirode planete i naše zemlje (obje značajno poharane?) stoji nasuprot mučnim i tjeskobnim ekološkim činjenicama, zabrinjavajućim projekcijama za budućnost (za živo i neživo), te društvenim strukturama koje stoje iza toga.

Uglavnom, ne znam što bi danas rekao prof Supek (imao je određena očekivanja i nade za budućnost) o ekološkoj (i svakoj drugoj) svakodnevnici u Hrvatskoj i širom svijeta.

Ne nazire se razumno ni odgovorno postupanje o kojem je govorio, dapače, mnogo toga i dalje se narušava, na opću štetu.

Ovdje kod nas k tome nam još kažu neka ne histeriziramo.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Protiv militarizacije: današnji svijet obilježen je tjeskobom
    •  Naši mladi nisu u fokusu društva
    •  Pozdrav medicinskoj sestri koja je pitala pišem li o njima
    •  Identitetu treba sloboda. Tada je i agresije u društvu manje
    •  Što je to dobrota?
    •  Thompsonovo sakraliziranje nacionalnog
    •  Važne poruke mirovne konferencije ''Srcem do mira''
    •  Treba dići glas protiv poricanja zločina
    •  Jača svijest o prepoznavanju potrebe za psihološkom podrškom
    •  Kako osnažiti školu nakon tragedije u OŠ Prečko

> Svi tekstovi ovog autora