Sveci po našoj mjeri

(Opaska uredništva: Pozivamo naše čitatelje da pronađu i druge važne članke teologa i publiciste Entonija Šeperića na blogu čija se adresa može pronaći ispod ovoga članka).

***

O svetkovini Svih svetih: što ako Bog dovodi u pitanje upravo ona mjerila kojima smo odlučili tko je dostojan Božje blizine?

Na svetkovinu Svih svetih, 1. studenoga, u crkvama će se nakon pričesti izgovoriti: ”Bože, ti si jedini svet”. Usred slavlja posvećenog tolikim svetim životima ta rečenica postavlja jasnu granicu našem raspolaganju svetošću. U njoj čujem i pitanje koliko smo je puta prekoračili.

Zamišljajući nebo prema vlastitim mjerilima, u njega unosimo red na koji smo navikli na zemlji: poželjne osobine, zaslužne predstavnike, ljude čiji nas životi uvjeravaju da smo dobro izabrali kome ćemo vjerovati. Božju svetost priznajemo riječima, a zatim je preraspoređujemo u skladu s vlastitim potrebama, sklonostima i očekivanjima.

Katolički pojam općinstva svetih pruža uporište za mnogo neugodnije tumačenje. Katekizam pod tim imenom povezuje zajedništvo u svetim dobrima, osobito u euharistiji, sa zajedništvom svetih osoba. Obuhvaća žive, pokojne koji se čiste i proslavljene. U središtu je Kristov dar koji se priopćuje, dobro koje pripada i drugima. To znači da svetost primamo u odnosu koji nas već povezuje s tuđim životima.

Čak i ondje gdje govorimo o osobnoj svetosti, njezin smisao u potpunosti izmiče privatnom posjedovanju. Dar po kojemu živim ne može poslužiti kao dokaz da sam iznad osobe kojoj je isti dar potreban.

Svetkovina Svih svetih prelazi granice našeg popisa i uznemiruje sigurnost s kojom smo ga sastavili: slavimo i one čiju svetost nismo službeno prepoznali.

Ali tu bih tražio dublji obrat od uobičajenog podsjećanja na nepoznate svetice i svece. Lako je popisu dodati još poneki skroman život i zadržati istu ljestvicu vrijednosti. Što ako je problem upravo u njoj? Što ako smo kao vrlinu prepoznavali ono što nam je olakšavalo upravljanje drugim ljudima, a kao nedostatak ono što nas je prisiljavalo da im odgovorimo? Tada bi općinstvo svetih pred sud dovelo i našu sposobnost da prepoznajemo svetost.

U Lukinu evanđelju Isus izgovara rečenicu koju je teško bezbolno smjestiti među pobožne ukrase: ”Jer što je ljudima uzvišeno, odvratnost je pred Bogom” (Lk 16,15). Iza naše ”odvratnosti” stoji grčka riječ βδέλυγμα (bdélygma), gnusoba, ono što izaziva gnušanje. U toj riječi ima snage koju izgubimo kada Isusov iskaz prevedemo u pristojnu tvrdnju da Bog stvari procjenjuje drukčije.

Luka poseže za jezikom odbojnosti, za osjećajem kojim se od nečega odvraćamo jer nam je nepodnošljivo. Takvim govorom o Bogu razara se sigurnost da naše divljenje barem približno odgovara božanskome sudu. Ono pred čime mi stojimo puni poštovanja može biti upravo ono što se Bogu gadi.

Isus to govori u kontekstu služenja bogatstvu i opravdavanja pred ljudima. Ugled ovdje ulazi u samu strukturu problema: tuđe priznanje može nam pomoći da vlastitu izopačenost doživljavamo kao pravednost. Što nas više cijene, to manje osjećamo potrebu preispitati ono zbog čega smo cijenjeni. A riječ kojom Isus presijeca tu samouvjerenost pripada i biblijskom jeziku osude idola i oskvrnuća. Zato ona tako duboko uznemiruje religijsku svijest.

Gnušanje koje rado čuvamo za tuđu bezbožnost okreće se prema onome što sami uzdižemo, prema vrijednostima kojima opravdavamo svoj položaj i tražimo tuđe poštovanje.

Primijenimo li taj obrat na naše predodžbe svetosti, moramo dopustiti mnogo težu mogućnost od jednostavne pogreške u izboru uzora. Bogu može biti odvratno upravo ono zbog čega smo nekoga proglasili uzornim: poslušnost kojom se štitilo nasilje, šutnja kojom se čuvao ugled ustanove, spremnost da se tuđi život žrtvuje njezinu opstanku. Tada problem zahvaća sama mjerila kojima smo svetost prepoznavali.

Ono što smo nazvali vjernošću moglo je biti sudjelovanje u nepravdi, dok je odbijanje takve vjernosti moglo sačuvati čovječnost koju smo bili spremni žrtvovati. Pozivanje na Boga takvu zamjenu dodatno otežava: od ljudi tražimo da kao Božju volju prihvate upravo ono pred čime Lukin iskaz govori o Božjem gnušanju.

Korupcija slike svetosti počinje kada nečiju dobrotu preradimo prema svojim potrebama. Ženu koja je podnosila poniženje možemo slaviti tako da njezinom patnjom obvezujemo druge žene na ostanak u nasilnom odnosu. Iz njezina života izdvojimo šutnju, proglasimo je vrhuncem vjernosti i prešutimo odgovornost onoga tko joj je nanosio bol.

Kada druga žena takav odnos napusti, taj joj uzor među nama posluži kao optužba: ”Zar nije mogla trpjeti?” Tako svetost pretvaramo u sredstvo kojim raspoređujemo tuđu patnju. Odbijanje takva zahtjeva može sačuvati upravo ono ljudsko dostojanstvo koje je naš govor o svetosti tako udobno pregazio.

Slična se prerada svetosti događa kada nam je iz nečijeg života važnija korist za ugled Crkve ili nacije nego sama osoba koju slavimo. Pamtimo njezinu hrabrost pred tuđinskom vlašću, a neugodne zahtjeve upućene vlastitoj zajednici uklanjamo iz priče. Od osobe tako ostaje lik koji potvrđuje ono što smo već odlučili učiniti s njom.

U katoličkom razumijevanju kanonizacija prepoznaje djelovanje milosti i predlaže uzor vjernosti. Iz toga ne slijedi da svaka povijesna prosudba te osobe ili svaka kasnija uporaba njezina imena samim činom kanonizacije postaje sveta. Upravo se u tom prijelazu može pokvariti čitav naš panteon: svetost pojedine osobe prisvajamo kao potvrdu poretka koji se na nju poziva.

Kršćanstvo za takvo samopropitivanje ima razlog u samom središtu svoje vjere. Ispovijeda Božju prisutnost u onome koji je bio raspet, u čovjeku nad kojim je izvršena konkretna osuda. Ta bi smrt zato morala remetiti našu sigurnost da javno ovlaštenje i moralna ispravnost prirodno idu zajedno. Čim od raspetoga napravimo jamca vlastite nepogrešivosti, zatvaramo pitanje koje njegov život otvara. Moguće je častiti njegov lik i istodobno braniti postupke kojima se nečiji glas uklanja da ne bi uznemirio zajednicu.

Zato je važno što se na Sve svete čitaju blaženstva. Isus blagoslov veže uz krotkost, milosrđe, glad za pravednošću i progon zbog nje. Iz toga izvlačim posljedicu koja se gubi kada svetost poistovjetimo s poslušnošću: osoba progonjena zbog pravednosti može biti u sukobu upravo sa zajednicom koja sebe smatra čuvaricom svetoga. Obećanje utjehe ožalošćenima obvezuje nas da razlikujemo Božju blizinu u patnji od opravdavanja onoga što patnju proizvodi.

Kad blaženstva upotrijebimo da neku osobu zadržimo u odnosu poniženja, obećanom smo utjehom zaštitili uzrok njezine boli.

Takav obrat zahvaća i moj osobni ukus za svece. Meni bi, recimo, odgovarao panteon neposlušnih, otvorenih, teološki sumnjivih ljudi koji su pravodobno prepoznali sve ono čemu se danas protivim.

I tu postoji ugodna mogućnost da Boga zaposlim kao potvrdu vlastite pronicljivosti. Sama činjenica odbačenosti ne čini neku osobu svetom, kao što je ni javno priznanje ne čini lažnom. Vlastiti izbor uzora zato moram podvrgnuti istim pitanjima: čiju slobodu neka vjernost čuva, čiju patnju umanjuje, od koga zahtijeva žrtvu i kome omogućuje da nastavi bez odgovornosti.

Zato općinstvo svetih ne mogu razumjeti ni kao pomirljivu sliku u kojoj nasilje prestaje biti važno jer smo navodno kod Boga svi jedno. Zajedništvo bi bilo krivotvoreno kada bi njegov mir ovisio o tome da povrijeđena osoba zauvijek zašuti.

Nada u obraćenje uključuje priznanje počinjenoga i odricanje od moći kojom se nekoga povređivalo. Milost ovdje razara pravo na nadmoć, uključujući onu koja se opravdava vlastitom pobožnošću. Iz takva čitanja proizlazi i drukčija slika svetosti: život oslobođen potrebe da svoju vrijednost dokazuje tuđom nedostojnošću.

Molitva ”Bože, ti si jedini svet” izriče sud nad načinom na koji zajednica raspolaže svetošću. Njezina se ozbiljnost pokazuje u spremnosti da svjedočenje povrijeđene osobe dovede u pitanje i ugled onih koje zajednica štiti.

Tu trpljenje nasilja više ne može služiti kao mjerilo svetosti, kao što ni oprost ne može zamijeniti istinu, odgovornost i promjenu. Zajednica koja svoje svetinje štiti od takva preispitivanja zadržava za sebe upravo ono pravo kojeg se u molitvi odriče.

Žena koja progovori o nasilju koje je podnosila može izgubiti upravo onaj ugled koji joj je zajednica priznavala dok je šutjela. Ista je osoba, ali njezin se život odjednom prestaje uklapati u priču o svetom podnošenju. Taj trenutak razotkriva što smo u njoj zapravo častili i koliko nas obvezuje molitva da je Bog jedini svet.

Ako joj uzornost priznajemo samo dok svojim trpljenjem čuva naš mir, njezinim izlaskom iz nasilja pred sud dolazi i naša pobožnost.

(Preuzeto s bloga Inter(n)alia uz dopuštenje autora Entonija Šeperića).

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zafranović i pokrovitelji sjećanja
    •  Topovi, popovi i lopovi
    •  Savezništvo teologa u papru
    •  Braćo i sestre Bosanci: Srdite se, ali ne griješite!
    •  Noć gučogorskog Božića u kojoj se za mene rodio Isus
    •  Opet ćemo zajedno gledati sunce
    •  Sram kao tajna razdvojenog čovjeka
    •  Jesmo li postali besramni? Osobne crtice i zapisi o sramu
    •  Blokada crne singerice i ustaški feder u madracu
    •  Svjedočimo fanatizam istinoljubivosti

> Svi tekstovi ovog autora