Kibernetika, javno pamćenje i put prema mudrosti

Uvjeravam urednika da ovu kolumnu nitko ne čita (nije istina, prof. Šola nije u pravu, čita se, op. A). Na neki način, kao dobrovoljni prilog, ona ne obvezuje ni urednika ni autora. Istina, pisanje i objavljivanje nemaju mnogo smisla ako nitko ne čita. Pojavom umjetne inteligencije i njezina ”savršenog pamćenja” ni to više ne vrijedi: sve što je objavljeno lako može postati građevni materijal toga pamćenja, a u tome se krije barem nova iluzija korisnosti: neki derivirani čitalac i kolektivno autorstvo.

Najčešće pišem o tradicionalnim institucijama pamćenja i njihovoj (ne)sposobnosti da pronađu svoje mjesto u svijetu kojemu bi trebale služiti. Kroz sve što pišem provlači se moja frustracija činjenicom da, nakon pola stoljeća bavljenja tim područjem, globalno, nismo ostvarili radikalan napredak. Izuzimam najbolje primjere iz bogatih zemalja.

Nismo postali čimbenik društvenog razvoja. Umjesto toga, težište institucija pamćenja, osobito muzeja, samo se pomaknulo od znanosti, s njezinom autističnom neutralnošću prema društvenim procesima, prema ”biznisu”: turizmu ili onome što se već naziva industrijom baštine, industrijom destinacija ili kulturnim turizmom.

Svrha razvoja tokom proteklih desetljeća bila je, po mom mišljenju, stvoriti profesiju koja bi, kao destilat odabranog ljudskog iskustva, sudjelovala u donošenju odluka o budućnosti. Ovaj put želio sam razjasniti zašto je i širi kontekst bio nepovoljan za takve ideje te kako je usput propuštena posebna prilika koju je pružala kibernetika, a koja mi se rano nametnula kao ključan pojam u tom procesu. Ispričavam se, dakle, ako ovo zvuči previše filozofski (jer se ne smatram filozofom).

1. Izgubljena znanost upravljanja

Kada je Norbert Wiener 1948. objavio knjigu Cybernetics, ponudio je teorijski okvir osmišljen da premosti jaz između ljudske svrhe i zadanih mogućnosti tehnologije. Polazeći od grčke riječi kybernētēs (kormilar), kibernetika je postavila temeljno pitanje: kako složeni sustavi obrađuju povratne informacije kako bi se samoregulirali, prilagođavali i opstali?

Opsežna literatura je fizikalna po svojem karakteru i naizgled neinspirativna za društvene primjene, ali se iz općeg dijela zaključaka vidi da je kasniji procvat društvene kibernetike bio savršeno logičan.

Wiener je, zajedno s pionirima poput W. Rossa Ashbyja, rano prepoznao da je ljudsko društvo najsloženiji sustav. Upravljanje društvom zahtijeva kontinuirane i inteligentne povratne sprege.

Ashby je formulirao zakon potrebne raznolikosti (Law of Requisite Variety), pokazujući da sustav upravljanja mora raspolagati barem jednakom razinom složenosti i unutarnje raznolikosti kao sustav kojim pokušava upravljati. Kako Wiener spremno priznaje, taj je rad uvijek kolektivan: u svojim knjigama opisuje ljude koji su sudjelovali u nastanku ideja i okolnosti u kojima su se one razvijale.

U sociopolitičkom smislu, složenim i turbulentnim društvom nije moguće upravljati pojednostavnjenim, kratkovidnim političkim dogmama. Ono zahtijeva golem rezervoar kolektivnog iskustva, povratni mehanizam sposoban odgovoriti složenosti kriza stvarnoga svijeta. To je to mjesto profesija u društvenom ugovoru.

Političari su predstavnici elektorata: i jedni i drugi u najboljem slučaju su dovoljno obarovani da priznaju nesposobnost da upravljaju društvom. Ne govorimo o vizionarima i ljudima s poslanjem. Oni nemaju ekspertizu, doboko poznavanje pojedine materije ili pak društvene cjeline problema.

No, zato su uspostavljene profesije koje to mogu i znaju, ali su uglavnom Zapadu, postale opterećenje za savjest i otežavajuća okolnost za različite oblike koruptivnog ponašanja.

2. Velika otimačina: od kibernetike do informatike

Tijekom kasnog 20. stoljeća, dok sam pisao svoje doktorske disertacije, bio sam svjestan da svijet vrvi idejama o tome kako upravljati svijetom čiji se razvoj činio sve manje kontroliranim. Govorili smo o upravljanom društvu, kao stvarnosti koja, kao nikad zahtijeva odgovornost. Biti protudjelatan činilo se čarobnom formulom. No to je zahtijevalo jasno sagledavanje problema i strategiju za suprotstavljanje prijetnji koje je trebalo prepoznavati. Nisam pomišljao da ćemo nekako izgubiti iz vida taj cilj.

Vjerojatno nas je nova kolektivna fascinacija načelom laissez-fairea i samoregulacijom tržišta kao prevladavajući način razmišljanja liberalizma, dovela do današnjeg kaosa neoliberalne dogme i totalnog kapitalizma (https://www.mnemosophy.com/the-vault). Libertarijanizma.

Kiberenetika je bila nada, ali se već tokom 1980-ih dogodila suptilna konceptualna otimačina. Dinamičnoj znanosti kibernetike oduzete su njezine sociološke, filozofske i upravljačke dimenzije.

Nisam pobornik teorija zavjere jer se čine sklone pretjerano pojednostavnjenim objašnjenjima. Ipak, čovjek se ne može ne zapitati o dvjema stvarima: prvo, nije li upravo to prividno pojednostavnjenje možda sama zamka; i drugo, što ako svi živimo unutar neke vrste kolektivne psihologije, s paralelnom kolektivnom sviješću i zajedničkim obrascima komunikacije i ponašanja?

Prevladavajući se obrasci mogu širiti poput signala koji prolaze kroz jato ptica ili roj riba. Zanimljivo je da je fizika, kao ”tvrda” znanost, priznala postojanje mnogih nepoznatih dimenzija (11), dok društvene znanosti uglavnom ostaju vezane uz svoje uobičajene načine analitičkog istraživanja.

No vratimo se problemu: tržišne su sile i računalna znanost prisvojile prefiks cyber suzivši njegovo značenje na pojmove kao što su ”kibernetički prostor”, ”kibernetička sigurnost” i digitalna infrastruktura. Ono što je po svojoj prirodi trebalo ostati u području informatike i društvenih znanosti počelo je uzurpirati cijelo područje kibernetike.

To je semantičko svođenje imalo ozbiljne posljedice za društvene znanosti i javne institucije:

• Anesteziranje djelovanja: Svođenjem kibernetike na digitalni hardver izgubili smo pojmovni aparat potreban za kritičko preispitivanje i usavršavanje načina na koje društva upravljaju sobom. Radovi o socijalnoj kibernetici rijetki su i često obeshrabrivani.
• Utapanje u podacima: Društvo je ušlo u informacijsko doba, ali, kako je T. S. Eliot davno upitao: ”Gdje je mudrost koju smo izgubili u znanju? Gdje je znanje koje smo izgubili u informacijama?”
• Nepokretna baština: Institucije pamćenja, muzeji, arhivi i lokaliteti baštine, bile su potaknute da digitaliziraju svoju građu i pretvore je u goleme baze podataka, tretirajući baštinu kao statičan digitalni inventar, a ne kao izvor dinamične povratne informacije za društvo.

Još sam 1997. napisao knjigu Essays on Museums and Their Theory: Towards the Cybernetic Museum (Eseji o muzejima i njihovoj teoriji: prema kibernetičkom muzeju). Umjesto da najavi pojavu drugih radova takve vrste, knjiga je ostala usamljeni glas koji zagovara protudjelatni muzej: muzej koji se bori protiv opasnosti što prijete njegovoj zajednici korisnika.

U pitanju je memorija, ali iz nje derivirano razumijevanje opasnih procesa oko nas. Stoga sam se okrenuo redefiniranju teorije muzejske profesije, nastojeći uspostaviti šire teorijsko i praktično razumijevanje društvenih institucija pamćenja, podrazumijevajući ipišući da je takva teorija nužno kibernetička u svojoj prirodi.

3. Mnemozofija: javno pamćenje kao povratna sprega upravljanja

Upravo tu mnemozofija, znanost o javnom pamćenju, pruža ključnu poveznicu koja nedostaje. Mnemozofija ne zagovara retrofuturistički povratak kibernetici 1950-ih, nego prepoznaje javno pamćenje kao primarni kibernetički mehanizam povratne sprege ljudske kulture.

Baština nije zbirka prašnjavih ostataka; ona je kodirano iskustvo ljudskih pokušaja, pogrešaka, prilagodbe i opstanka. U kibernetičkom smislu, javno pamćenje korektivni je signal koji sustav sprečava da ponavlja kobne pogreške.

Kada je kibernetičar Stafford Beer tijekom 1970-ih osmislio projekt Cybersyn, cilj mu je bio uporabom podataka u stvarnom vremenu omogućiti društveno i gospodarsko samoupravljanje. Mnemozofija primjenjuje sličnu logiku na kulturu: društvene odluke moraju se temeljiti na kontinuiranoj, aktivnoj povratnoj sprezi koja crpi iz naše kolektivne prošlosti.

Bez uključivanja javnog pamćenja u donošenje odluka, upravljanje djeluje u stanju trajne amnezije, slijepo reagirajući na neposrednu buku umjesto da se ravna prema dugoročnim signalima.

Umjesto uzaludnog pokušaja da se znanost utemelji na fenomenu institucije, što je otprilike stoljeće i pol bila ambicija muzeologa, mnemosofija je potražila čvrst temelj u fundamentalnijem i samorazumljivijem pojmu pamćenja, u konceptu. Ali ne bilo kakvog pamćenja: riječ je o pamćenju koje je toliko prosijano, pročišćeno, sažeto i pažljivo ”kustosirano” da predstavlja određene aspekte mudrosti.

Idealizam koji sjedinjuje ljepotu i moralnu vrlinu namjeran je: on određuje cilj koji nikada ne možemo potpuno dosegnuti, ali nam pruža jasan i opravdan smjer.

Dobro upravljanje mora se oslanjati na znanje, mudre uvide i prepoznavanje vrlina. Samo znanje možda je dovoljno za vođenje poduzeća; za vođenje društva potrebna je mudrost.

4. Uloga umjetne inteligencije: sintetiziranje kolektivnog uma

Tu se nalazi transformativni potencijal suvremene umjetne inteligencije. Desetljećima je golema količina ljudskog povijesnog iskustva bila preopširna i nedovoljno strukturirana da bi se mogla dinamično primjenjivati u svakodnevnom upravljanju. Znanje je postojalo u svojevrsnim ”otocima” a rijetki su se usuđivali ili bili kadri sintetizirati širu sliku makar unutar vlastite kulture. Ostale civilizacije su mahom ostajale izvan domašaja.

Ako prestanemo koristiti umjetnu inteligenciju samo kao alat za automatizaciju ili generator komercijalnog sadržaja, ona može postati idealan kibernetički pomoćnik mnemozofije.

Umjetna inteligencija ima sposobnost obraditi, povezati i razotkriti obrasce u golemom prostranstvu kolektivnog pamćenja čovječanstva. Može djelovati kao kognitivno zrcalo koje donositeljima odluka omogućuje da:

1. Prepoznaju povijesne obrasce povratne sprege: utvrde kako se u prošlosti postupalo u sličnim ekološkim, gospodarskim ili društvenim okolnostima.
2. Povežu znanje zatvoreno u odvojene discipline: sintetiziraju interdisciplinarnu baštinu u primjenjive uvide za suvremeno urbanističko planiranje, skrb za okoliš i socijalnu politiku.
3. Uzdižu znanje prema mudrosti: pomaknu težište tehnologije s proizvodnje sve veće količine podataka prema izdvajanju mudrosti iz konteksta.
4. Povratak kormilara

Norbert Wiener upozoravao je da oslanjanje na tehnologiju bez jasne, etički utemeljene ljudske svrhe vodi katastrofalnim neuspjesima upravljanja.

Kako bismo se snašli u složenim egzistencijalnim krizama 21. stoljeća, od klimatske destabilizacije do društvene fragmentacije, moramo ponovno povezati tehnološke alate s mudrošću iskustva.

Informatika osigurava puteve; kibernetika osigurava arhitekturu povratnih sprega; umjetna inteligencija osigurava analitički motor; ali mnemozofija osigurava sadržaj: javno pamćenje koje pretvara informacije u mudrost.

Da ne stvorim krivi dojam: mnemozofija je moj neologizam i jednako, zapravo marginalan (ako je to biti izvan main-stream-a kao i njen autor). Puno lošiji neologizam, heritologija kao nauka o baštini, kojeg sam predlozio 1982. se, za čudo, u dobroj mjeri prihvatio. No, ostavimo zasad teoriju baštine po strani. 

Valjalo bi da kibernetiku vratimo iz ruku tehničara, postavimo kolektivno pamćenje u središte donošenja odluka i ponovno postavimo kormilara za kormilo društva. Memorija je samo jedan aspekt.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Muzej, AI i šanse čovječanstva
    •  Kič kao vladajući svjetonazor
    •  Starci su (ne)potreban podsjetnik 
    •  Totalni kapitalizam – siromaštvo za ljude i baštinu (7)
    •  Totalni kapitalizam – siromaštvo za ljude i baštinu (6)
    •  Totalni kapitalizam – siromaštvo za ljude i baštinu (5)
    •  Baština, pande i granice rata
    •  Totalni kapitalizam – siromaštvo za ljude i baštinu (4)
    •  Totalni kapitalizam – siromaštvo za ljude i baštinu (3)
    •  Totalni kapitalizam – siromaštvo za ljude i baštinu (2)

> Svi tekstovi ovog autora