novinarstvo s potpisom
Što dugujemo mrtvima kada njihova šutnja počne potvrđivati sve što o sebi želimo vjerovati?
***
Najlakše bismo se mrtvima odužili kada bi bilo dovoljno da njihovoj smrti pronađemo smisao. Mogli bismo pokazati što je njihovo stradanje omogućilo, sačuvati imena i prenijeti zahvalnost onima koji dolaze poslije nas. Mnogo je toga vrijednoga u takvu nastojanju. Teško bi bilo živjeti u svijetu koji se za mrtvima više ne osvrće.
Ipak, dok se danas sjećamo ubijenih u Vukovaru i Škabrnji, zastajem pred mogućnošću da se u našem sjećanju sve uredno poveže, a da iz njega iščeznu upravo ljudi kojih se sjećamo. O njihovoj smrti tada znamo reći sve što nam treba, dok nam njihov život postaje sve manje potreban.
Život koji je nasilno prekinut nije bio samo priprema za ono što je nama poslije značila nečija smrt. Imao je svoje odnose, nedovršene poslove, želje koje nikome drugome nisu morale biti važne. Pripadalo mu je i pravo da se nastavi, da promijeni smjer i iznevjeri očekivanja. Smrt je sve te mogućnosti prekinula. U javnom ih spomenu lako zamijeni jedna dovršena uloga: žrtva zahvaljujući kojoj mi jesmo ono što jesmo. Ono što je toj osobi oduzeto postane manje vidljivo od onoga što smo mi stekli.
Dug sjećanja nastaje pred tim gubitkom. Kad se nekoga sjećamo, odgovaramo pred životom o kojem govorimo i onda kada nam više ne može odgovoriti. Ta nam šutnja ne daje veću slobodu raspolaganja značenjem tuđeg života. Obvezuje nas na više obzira upravo ondje gdje više ne možemo naići na prigovor. Zato pitanje o smislu nečije smrti ostaje neodgodivo, premda na njega nemamo pravo odgovoriti umjesto te osobe.
Pijetet je obzir prema toj granici. Dugujemo ga i kada nam je nečija hrabrost poznata, i kada poznajemo razloge predanja, i kada je iza smrti ostao samo užas, bez ikakva dobra kojim bismo ga mogli zakloniti ili ublažiti.
Možemo znati da je nečija pogibija omogućila spas drugih ljudi. Možemo biti zahvalni za obranu i slobodu, priznati veličinu odluke da se ostane uz ugrožene. Takvo priznanje ne mora umanjiti strahotu gubitka. Teškoća počinje kada iz onoga što je žrtva omogućila izvedemo zaključak da je našim životom njezina smrt opravdana. Tada vlastita važnost postaje mjerilo kojim presuđujemo o tuđem stradanju. Kao da već naš opstanak može biti dovoljan razlog zbog kojega je vrijedilo umrijeti. Ni najiskrenija zahvalnost ne oslobađa nas obveze da se upitamo imamo li pravo tako govoriti.
U tom obratu sjećanje se počinje vraćati nama. Žrtva nam potvrđuje da je naša povijest velika, da je zajednica dostojna predanja, da ono čemu pripadamo ima gotovo neizmjernu vrijednost. Njezinom smrću potvrđujemo vlastitu priču, a žrtva joj više ne može proturječiti. Čak i kada znamo zašto je svjesno prihvaćena mogućnost pogibije, iz te odluke ne možemo izvesti trajnu suglasnost sa svime što ćemo poslije nazvati njezinim smislom. Pijetet traži da ostavimo mjesta i za pomisao da bi nas osoba u čije ime govorimo mogla zaustaviti.
Državni kult sjećanja tu mogućnost ukida. On izgubljene živote ugrađuje u priču o vlastitom nastanku, a vlastito postojanje zatim predstavlja kao njihov konačni smisao. Država je vrijedna jer su za nju ljudi umrli, a njihova smrt ima smisla jer je iz njihove žrtve nastala država. U tom zatvorenom krugu više se ne vraćamo pred prekinuti život. Od njega očekujemo da zauvijek potvrđuje veličinu onoga što je iza njega nastalo. Dug prema žrtvama promijenio je smjer. Sada živi duguju državi pristanak kojim će neprestano dokazivati da mrtve nisu iznevjerili.
Već trideset i pet godina raste pritisak da se zahvalnost izražava samo unutar službene priče o smislu tih smrti. Kada se u službenom govoru ili političkoj polemici pitanje o državi proglasi uvredom mrtvima, rasprava postaje ispit savjesti.
Ako kažemo da ni slobodna država nije dovoljan odgovor na ubojstvo bliske osobe, a dočeka nas optužba da time vrijeđamo žrtve, neslaganje je već pretvoreno u moralnu krivnju. Više se ne ispituje što naša misao govori o gubitku. Od nas se traži da dokazujemo vlastitu čestitost i da poštovanje prema mrtvima potvrdimo prihvaćanjem ponuđenog odgovora.
Savjest se tako prisiljava na izbor između iskrenosti prema vlastitoj boli i pripadnosti zajednici koja propisuje kako se mrtve smije poštovati. Priklanjanje službenoj priči postaje način da se izbjegne osjećaj krivnje. Pitanje se može početi prešućivati i prije nego što bude javno postavljeno.
Mrtvima se pripisuje trajna suglasnost koju više ne mogu osporiti, a od živih se traži da je obnavljaju vlastitim pristankom. Čak ni sloboda za koju se zahvaljuje ne uključuje slobodu povratnog pitanja. Pod imenom pijeteta disciplinira se savjest živih.
Zbog toga pijetet obvezuje na odbijanje svakoga državnog kulta sjećanja. Zajednički spomen može biti oslonac obiteljima i javno priznanje patnje. Država duguje istinu, traženje nestalih, utvrđivanje odgovornosti i skrb koja traje i kada obljetnica prođe.
Ispunjavanje tih obveza ne iscrpljuje dug prema ljudima niti daje državi pravo da njihovim stradanjem posveti sebe. Isti nas dug sustiže pred žrtvama čija bi istina mogla optužiti našu zajednicu. Njihovi životi ne vrijede manje zato što istina o njihovu stradanju uznemiruje našu predodžbu o vlastitoj važnosti.
Pred istom se kušnjom nalazi i govor koji prihvaćamo kao vjernički. Isusovu smrt naziva spasonosnom, govori o daru i otkupljenju, u njoj nalazi obećanje života. I on može postati toliko siguran u ono što ta smrt znači da se više ne vraća pred sudbinu i iskustvo onoga tko umire. Može mu dodijeliti ulogu koja će potvrditi sve što već vjeruje o Božjoj dobroti i vlastitom spasenju. Kršćanski spomen Isusove muke, međutim, čuva riječi koje se takvu dovršenju opiru: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”
Nema gorega mraka od ostavljenosti u kojoj se ni Bog ne odaziva. Vapaj je upućen upravo onome od koga se očekivala blizina. Pred tim vapajem nije dovoljno ponoviti da ta smrt za druge ima spasenjski smisao. Pitanje dolazi iz napuštenosti i traži da se upravo na nju odgovori. Može uznemiriti i sam navještaj spasenja. Kakva se Božja blizina obećava ako se iskustvu njegove odsutnosti odmah oduzme pravo na prigovor? Sačuvani vapaj dovodi u pitanje i naše tumačenje Boga te ne dopušta da vlastitu sigurnost proglasimo njegovim odgovorom.
Državni kult zahtijeva upravo suprotno: pitanje o njegovu smislu više se ne smije isporučiti državi kao protupitanje. U tome je blasfemija državne idolatrije. Ljudska tvorevina za sebe traži nedodirljivost koju kršćanska priča ne osigurava ni Bogu. Njemu ostaje upućen prigovor zbog napuštenosti, dok država svaki prigovor vlastitom smislu proglašava nezahvalnošću. U tom se zahtjevu postavlja iznad Boga. Isto čini i vjernički govor kada Božjim imenom zabrani pitanje koje je spomen Isusove muke sačuvao.
Autentična religioznost ostaje na udaru pitanja o obećanoj Božjoj blizini i kada ona uznemiruju tumačenja na koja se najviše oslanja. Ne zamjenjuje ih lakšim pitanjima za koja već ima pripravljeno rješenje. Dopušta da pitanje iz napuštenosti uzdrma i promijeni prihvaćeni smisao. U tome se razlikuje od obmane i propagande, koje pitanje podnose samo dok ono potvrđuje unaprijed određen odgovor.
Zato je kršćanska priča šira od državne idolatrije: sačuvala je pitanje koje i vjernički govor može pokušati utišati. Smisao se može ispovijedati i u njega se može polagati nada, ali napuštenost ne prestaje biti pitanje samo zato što je naše objašnjenje dovršeno.
Od Boga se još traži odgovor koji ljudski govor o spasenju ne može dati umjesto njega. Ta otvorenost ne presuđuje da smisla nema. Čuva mogućnost da odgovor bude drukčiji od onoga kojim smo htjeli zaključiti priču i da od nas zatraži da preispitamo ono što o sebi i Bogu držimo najsigurnijim.
(Prenosimo u dogovoru s autorom s bloga Inter(n)alia. Preporučujemo našim čitateljima da posjete ovdje naznačeni blog i pročitaju druge dobre komentare teologa Entonija Šeperića).
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.



















































