Amaterizam se tumači kao demokratska sloboda

Svijet je opak i, vjerojatno, opasniji no što je ikad bio. Odatle i proces odbacivanja struka, jer je to uvjet za prevlast profita nad kriterijima kvalitete.

Tako su pravne tradicije negirane pretjeranom deregulacijom u korist privatiziranog društva u omalovaženom, obezvrijeđenom društvu. Tako ne postoji istraživačko novinarstvo, tako doktori ne liječe nego zarađuju liječenjem, tako svatko može biti ”spiker”, voditelj, svatko može imati restoran, svi mogu biti hotelijeri…

Amaterizam se tumači kao demokratska sloboda, a ustvari je samo još jedna deregulacija kao prilog kaosu. Prihod je od posljedice postao cilj i pretvorio se u opsesiju profitom.

Zapadni razvojni model slobode se pretvorio u libertarijanski totalitarizam: nekolicina ljudi na vrhu globalne korporativne piramide ima moć vladati svijetom. U ime rulje. Ohlokracija?

Da, ako pod tim podrazumijevamo uprizorenu demokraciju, puko medijsko ludovanje koje ostavlja uvijek iste protagoniste na vlasti u ime neke navodne većine koja ih uvijek dosljedno izglasava. A, žele nam poručiti da smo najbolji kad smo beskorisni, bezidejni, besposleni i beznačajni.

Tako i univerzalni temeljni dohodak izgleda kao plaćanje za pristanak ili traženje otkupljenja dok moderno društvo neprimjetno klizi u neku vrstu Huxleyjeve distopije s mračnim Orwellovim proročanstvom da je rat zapravo mir, da je sloboda ropstvo, a neznanje da je moć.

Tehnologije, kao ni znanje, nisu ni dobre ni loše. Selekcije i primjena mogu biti i jedno i drugo. Znanost i etika i na njima osnovane profesije su jedina pomoć u odlučivanju. Zato ni AI nije pomoć društvenom projektu, što bi mogao biti, nego riskantna alternativa ljudskom umu i, usput, posve nezamislivi potrošač energije!

Kao da nismo mogli znati! Mozak u ljudskom tijelu s poslovima koje obavlja, ako ih obavlja, troši najviše energije. Ma kakav fizički rad! I, zašto bi se svijet i njegove nove spasonosne tehnologije vodile drugačijim principima? Bi, da je moguće.

Umjesto globalne strategije za opstanak vrste, prijetit će nam sve veći apetit za profitom, kontrolom i energijom. Sve što je Norbert Wiener tvrdio u kibernetici bilo je da se neka projektirana, korisna ”norma” može održati samo reagiranjem na prijetnje.

Pa kako to da svoje javno pamćenje ne doživljavamo kao jedno od sredstava za postizanje određenih poželjnih vizija ljudskog stanja?

Usput, primijetili ste, norma može značiti naprosto protokol, dogovor, cilj, određenje, strategiju, algoritam, društveni dogovor; može imati formu institucije i, da kažemo i to, uvijek može i treba biti jedini predmet demokratskog procesa.

E, pa tom normom netko treba i može upravljati, a cilj je harmonija, ravnoteža, balans, ravnovjesje – naprosto homeostasis, kako bi rekli stari Grci.

Da se Wienerova kibernetika našla u razvojnoj jednadžbi svijeta, svijet, eto da spomenemo okvir nevolje, ne bi bio satrven klimatskim promjenama. (Usput, muči li i vas, kao mene, zašto nitko ne spominje vojske i ratove kao najveće zagađivače?)

Onima kojima sam zagolicao maštu, baš zato jer su rijetki, otkrit ću da je pri konstruiranju imena svoje nove znanosti Norbert Wiener zapravo zagovarao odgovornost u upravljanju svijetom i svim vrijednostima od kojih se kao vrijednosni sustav taj svijet sastoji.

Kao matematičar to je ograničio pragmatizmom, ali se zato sjetio, doduše ne prvi, da su isti stari Grci kormilara imenovali κυβερνητικός (kubernētikos, (good at) steering).

On je izmislio feedback koji smo u 80-im godinama mitizirali, a kad se pokazalo da nas izravno upućuje na važnost upravljanja razvojem onda i brzo zaboravili: vladari nisu željeli da odgovornost uspostavi neki ograničavajući etički kod.

Da budem ciničan na kraju, ne čini li vam se da netko ne želi da se svijetom upravlja nego da, vožen kratkoročnim interesima vladara, srlja u propast? Bez kormilara. Plaše nas diktatorima, a ja sam mislio, dakako, samo na potrebu za mudrošću kao odgovorno i moralno selekcioniranom ljudskom iskustvu.

Nisu li krađom termina jednoj znanosti i fenomenalnoj teoriji zapravo napravili frojdovski lapsus otkrivajući, ne samo da ne žele razumsko i znanstveno utemeljeno, odgovorno upravljanje svijetom, nego da, dapače, žele puku akumulaciju tehnologije upotrijebiti kako bi ne samo upravljali nego manipulirali svijetom.

Nisu li nasilnom, ali postupnom krađom zapravo nesvjesno poručili što nikako ne žele u ”svojem” svijetu. Možda su ovako samo poručili da naizgled intrigantan, golicav, ali s ničim vezan predmetak ”Cyber-” svijetu kojeg su izmislili, zapravo otkriva njihovu krajnju namjeru: zamišljaju ga kao svoju upravljačku, jedva prerušenu diktatorsku platformu.

Nejasno? Sjetite se samo društvenih mreža danas i nastojte zapamtiti da će AI biti još nemilosrdnije sredstvo vladanja vrijednosnim sustavima.

Da zatvorimo krug: o čemu su muzeji kao institucije javne memorije zapravo? O vrijednosnim sustavima. O vladanju sadržajem vaše glave, vaše savjesti. O tome da stvaramo bolji svijet i da je to smisao i okvir svih institucija, profesija i, na kraju, i pojedinaca koji imaju svijest o općem dobru.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Postkapitalizam je i protiv muzeja (1)
    •  Javna memorija omogućuje razumijevanje svijeta (2)
    •  Javna memorija omogućuje razumijevanje svijeta (1)
    •  Dobro je znati u čije ime govorimo
    •  Važno je znati gdje smo
    •  ''Teorije zavjere'' proizlaze iz paradoksa
    •  Optužba za teorije zavjere – lak način diskreditiranja
    •  Posrnuli svijet ili zanijekano, dezavuirano društvo
    •  Važnost dobro izabranog uvida
    •  Društvo nam ili pomaže ili nas onemogućuje

> Svi tekstovi ovog autora