autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Baby Lasagna čita Pismo lijevom krilu jedne nogometne momčadi

AUTOR: Miljenko Jergović / 25.05.2024.

Jutro nakon Malmöa na fejsbučnom profilu Pučkog otvorenog učilišta grada Rovinja izlazi fotografija s izložbe Stanislava Habjana “Dijalozi 21”, održane u studenom 2021. u Multimedijalnom centru. Na fotografiji mladić s čašom u ruci, u tamnoj, dobro odabranoj odjeći, definirane frizure, alternativac iz naših krajeva, možda darker, možda student dizajna, stoji ispred dirigentskog stalka s papirom na kojemu je tekst, i čita Habjanovu priču “Pismo lijevom krilu jedne nogometne momčadi”, posvećenu Edi Budiši, rovinjskome piscu, autoru jedne knjige priča i romana “Klub pušača lula”, koji se ubio jedne jeseni u Trstu.

Imao je dvadeset i šest godina, isto koliko ima mladić s čašom u ruci, dok čita Habjanovu priču. Kako je to bilo davno, ali ne baš toliko, Edo Budiša bi, da je preživio, imao šezdeset i tri. To bi već bila velika generacijska razlika, ali ovako ona ne postoji, jer Budiša zauvijek ima svojih dvadeset i šest, i do u vječnost dočekuje one koji će tek postati njegova generacija.

Mladić vinsku čašu drži pravilno, za stopicu, tako da ne zgrije tamno vino u čaši. Dobro poznajem ovo mjesto i ove čaše, a možda i ovo vino. Poznajem i domaće u Multimedijalnom centru. Godinama tu smo održavali Dane Mirka Kovača i dodjeljivali nagradu koja je nosila njegovo ime, sve dok Ministarstva kulture i financija nisu ugušili ovu manifestaciju kao nedovoljno domoljubnu.

Ketering u MMC-u na visokoj je razini, ali pritom su čaše barem jednako važne kao vino u njima. I dobro je gledati kako tko drži tu čašu u ruci, kako se prema njoj odnosi, kamo je poslije odlaže.

Dani Mirka Kovača su se, kao i Habjanova izložba, odvijali u jesen, kad mine sezona i raziđu se turisti, pa bi svaki put bilo zanimljivo među gostima sa strane razabirati domaći svijet koji tu dođe da sluša o književnosti i o umjetnosti. Istra se od drugih pokrajina razlikuje po tome što, barem kada je riječ o kulturnim interesima, nema jasne granice između grada i sela. Cijela ta zemlja jedna je pluralna i raznorodna kulturna cjelina, u kojoj jedno uz drugo koegzistiraju visoke i niske forme i sadržaji.

Mladić sa slike, koji čita Habjanovo pismo Edi Budiši, u jesen 2021. savršeno je anoniman. Živi negdje na selu. Možda ima, a možda i nema curu. Pokušava naći posao. Javlja se na sve strane, ne bira karijeru, nego karijera bira njega, vješt je s kompjutorima i bavi se muzikom. Kakvom muzikom, to je zapravo teško reći. Kao što je u današnje vrijeme teško reći i što ustvari podrazumijeva bavljenje muzikom.

Je li to pisanje pjesama i sviranje, ili je to kupovanje semplova i sklapanje u nove cjeline formi koje je načinio netko drugi? Ali ni to ovdje nije važno. Važan je samo taj savršeno anonimni mladić, koji stoji za dirigentskim pultom i čita priču. Čita jedno prekogrobno obraćanje, u kojemu je važan smisao umjetnosti.

Istra je dobra zemlja, jer je istovremeno velika i mala. Fotograf koji je sliku snimio vjerojatno je honorarni službeni snimatelj MMC-a, i postoji ozbiljna mogućnost da mladića poznaje i da ga nije snimio samo zato što dobro izgleda, dok tako stoji sa čašom u desnoj ruci i čita. Ako ga on i ne poznaje, onda ga sigurno poznaje administratorica fejsbučnog profila Pučkog otvorenog učilišta grada Rovinja, jer kako bi inače dvije i pol godine kasnije, jutro po mamurnoj hrvatskoj noći ispred televizora i kompjutora, pronašla i objavila baš ovu fotografiju?

Istra je velika i mala zemlja, dobra po tome što svatko svakoga zna, ali ljudi umiju ostati diskretni pa živjeti jedni među drugima bez obzira na sav taj višak indiskretnih saznanja. 

Ali, čujem da me prekidate pitanjem zašto bi hrvatska noć ispred televizora i kompjutora, između subote 11. i 12. svibnja, bila baš mamurna? Zato što je bila ispunjena međusobno suprotstavljenim osjećajima, nizom čudnih neostvarenih ambicija i osobnih povrijeđenosti, koje su se onda manifestirale na jedini dostupan način: kao osobni jad, kao osjećaj emocionalne osujećenosti, koji u ljudima budi agresiju, želju za vrijeđanjem onih koji nisu jednako tako jadni i osujećeni, ili ih se doživljava kao krivce za vlastito stradanje.

Došlo se pred televizijske i kompjutorske ekrane, ušlo se u dvoranu u Malmöu na svakogodišnji šou program i priredbu posvećenu različitim oblicima nastranosti, drukčijosti i čudaštva, ali s čvrstom idejom da bismo, kao Hrvati, ove godine morali pobijediti.

Tako su, naime, govorile kladionice, a na tome su inzistirali i režimski mediji, koji Eurosong koriste kao krinku za uspostavu Plenkovićeve koalicije s ekstremnom desnicom.

I sve to bi u osnovi bilo posve u redu, samo da je osviješteno. Bilo bi u redu da se s time znalo “izaći iz ormara”.

Neki na Eurosong dolaze kao pederi, druge dolaze kao lezbijke, neki dolaze kao veseli debeli dečki, druge dolaze kao malene vještice, neki dolaze kao nebinarne osobe, drugi dolaze kao ozbiljni pjevači i tužna čeljad posrnulog čovječanstva (na primjer, onaj divni Francuz Slimane Nebchi, koji je probu iskoristio da moli ljude i publiku za mir, razum i toleranciju, ali naš Duško Ćurlić je mislio da je to Slimaneu pukao glas…), i svi oni se predstavljaju samo kao ljudi koji od drugih ljudi očekuju da ih prihvate – ili da ih samo toleriraju! – upravo takve kakvi oni jesu.

I to je, zapravo, sav smisao ove televizijske priredbe, koja bi se već odavno ugasila da je tu riječ o glazbi i o pjesmama, pa čak i da je tu riječ o šou biznisu.

I kako se u to sve uklapa hrvatska čežnja za pobjedom, ili uvjerenje da će se sigurno pobijediti, jer kladionice baš tako kažu? Vrlo teško, jer se radi o čudaštvu koje se u osnovi nepomirljivo sa svim drugim čudaštvima.

Dan pred večer u Malmöu na informativnim hrvatskim portalima pojavili su se surovi i sirovi antisemitski tekstovi, a komentari i fejsbuci bili su čudovišno prepuni hitlerističkog vrijeđanja Židova, jer se zbog nečega mislilo da je Izrael najveća prepreka hrvatskoj ambiciji.

Negdje u pozadini teklo je vjersko-fundamentalističko izrugivanje malene irske vještice, da bi u noći u kojoj biva jasno da Hrvatska nije pobijedila, nego da je Hrvatska opet izgubila, započelo verbalno iživljavanje na Nemu, vedrom, veselom i milom čeljadetu, nebinarnom kakav i jest svaki anđelak (a s anđelima i Saint-Exupéryjev “Mali princ”), jer je on, eto, pobijedio. A vrhunac mamurluka opet je dosegnut legendom o Hrvatima kao moralnim pobjednicima, kojima je, eto, žiri oteo pobjedu, koju im je dodijelila publika.

Problem hrvatskog čudaštva je, naspram čudaštava nebinarnog Nema, irske vještice ili velikoga francuskog pjevača, u tome što hrvatsko čudaštvo nije samom sebi dovoljno, jer nije samosvjesno.

Dok ostali ostaju ono što jesu i nakon što izgube, pristojni, blagonakloni i otvoreni prema drugima, hrvatsko se iznevjereno pobjedništvo pretvara u gnjev i osjećaj prevarenosti i osujećenosti. Na Eurosongu takvo što je budalasto i sasvim neprihvatljivo, kao što je neprihvatljivo kad onaj Nizozemac zamahne prema fotografkinji. Pa ova bizarna i smiješna manifestacija opstaje samo na beskrajnoj unutarnjoj blagonaklonosti i na stvaranju iluzije o plemenitom šarenilu svijeta. Čim toga nestane, nestaje i Eurosonga. (Istina, globalnoj priredbi nisu prijetnja hrvatski mamurluci, nego zbivanja oko sudjelovanja Izraela, ali to je nova priča…) Čim nestane one fine istarske i istrijanske distance u međusobnom prihvaćanju, bez koje nema ni čudaštva, ni izlaska iz vlastitog ormara, nestaje i Eurosonga.

Eurosong nije ni umjetnost, pa čak nije ni pop kultura – kao što vjeruje zagrebački gradonačelnik, također razočaran rezultatima – Eurosong je kultura suživota. Priredbica koja građane Europe uči da je u različitostima dragost. Ili kao u onoj preciznoj dalmatinskoj frazi: kada ti je netko smišan, kao što je mali Nemo smišan, to ne znači da mu se rugaš, nego da ti je drag.

Eto, to je Eurosong, prema kojem sam, osobno govoreći, uglavnom izrazito mrzovoljan. No, nije li i to oblik čudaštva. Zamislite samo moju facu uz Nema, ili uz malu irsku vješticu, ili uz onu Austrijanku, pa ćete vidjeti da razlike nema.

Mladić koji stoji s vinskom čašom, koju pravilno drži u ruci, obilazi Habjanovu izložbu i zatim čita “Pismo lijevom krilu jedne nogometne momčadi”, posvećeno Edi Budiši, nezaposlen je i pomalo tjeskobno anoniman. Dvije i pol godine kasnije nekom čarolijom on će postati velika zvijezda.

Dok stoji i čita, on je pri vrhuncima vlastitog čudaštva, s kojim će stići u Malmö, na Eurosong, gdje će, ni kriv ni dužan, postati žrtvom jednoga drugog čudaštva, s kojim on zapravo nema ništa. Niste primijetili da on, za razliku od vas, nije bio obuzet čežnjom za pobjedom?

I onda je, jutro zatim, administratorica fejsbučnog profila Pučkog otvorenog učilišta u Rovinju prekopala albume i fajlove, našla njegovu sliku, i u objavi napisala samo: “Bravo Baby Lasagna! Marko u rovinjskom Multimedijalnom centru (MMC) na izložbi Stanislava Habjana ‘Dijalozi’ (2021.) čita pismo Edi Budiši.”

Tu stižemo do kulture, i to visoke. Tu smo u Istri, našoj stvarnoj domovini.

(Nije dopušteno prenositi ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala).

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Kako nejunačnom svijetu ispričati priču o tragičnom junaku
     Židovski heretik, nezakonito dijete, buntovnik Isus Krist
     Žena, muškarac i nebinarno čeljade
     Pravda za Palestinu i Artsakh, pravda za Eden Golan!
     Na što je Plenković bio ponosan pa je čestitao Baby Lasagni
     Razlika između borbenog zrakoplova i elegije
     Danka Ilić, daleka ugasla zvjezdica na tamnome nebu izbora
     Pojesti govno ozbiljna je i sudbonosna stvar
     Pojesti govno ozbiljna je i sudbonosna stvar
     Monika Herceg, pjesnikinja slobode

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1