Biskupska sinoda i obitelj

U listopadu prošle godine papa Franjo najavio je treću izvanrednu opću skupštinu Biskupske sinode koja će se pod nazivom ‘‘Pastoralni izazovi obitelji u kontekstu evangelizacije“ održati u Vatikanu od 5. do 19. listopada 2014. godine. Radni itinerarij podijeljen je u dvije etape: prva je Opća izvanredna skupština 2014., koja treba precizirati status quaestionis i prikupiti svjedočanstva i prijedloge biskupâ kako bi se Evanđelje za obitelj uvjerljivo naviještalo i živjelo, a druga je pak Opća redovna skupština 2015. koja će iznaći operativne smjernice za pastoral osobe i obitelji.

 

Da bi se mjesnim crkvama omogućilo aktivno sudjelovanje u pripremi Izvanredne sinode, Tajništvo biskupske sinode iz Vatikana poslalo je biskupskim konferencijama anketni upitnik s 39 pitanja podijeljenih u osam, odnosno devet tematskih cjelina odnoseći se na teme iz područja obitelji, ali i pitanja o pastoralu rastavljenih, homoseksualnih osoba, pobačaju, umjetnoj oplodnji i drugo. Prikupljeni i obrađeni odgovorili trebali su stići u Vatikan do kraja siječnja, od veljače će ih Tajništvo Sinode analizirati te svoj Instrumentum laboris u svibnju poslati sinodalnim ocima.

 

Američke katoličke novine National Catholic Reporter 1. studenog 2013. na svojim su stranicama anketu predstavile kao ‘‘dokument koja traži mišljenje katolika o učenjima Crkve“. Takva interpretacija svrhe provođenja ankete, ohrabrena otvorenim i iskrenim nastupima pape Franje, naišla je ponajprije odjeka među tzv. liberalnim katolicima te su oni s oduševljenjem dočekali da o važnim i životnim pitanjima najviša crkvena tijela u Vatikanu žele čuti njihovo mišljenje, dosad redovito ignorirano.

Hrvatska biskupska konferencija smatra da su biskupi zamoljeni da upitnik postave župnicima – koji valjda, prema mišljenju biskupa, dobro poznaju svoje župljane, pa i one koji ne zalaze redovito u crkve – kako bi oni na njih odgovorili i pomogli biskupima sastaviti odgovore na konkretna pitanja. […] Time je, po svemu sudeći, zajamčeno da se u odgovorima neće naći neželjenih i nepoćudnih odgovora i reakcija. A takvi valjda nisu ni vrijedni da ih se čuje. Ili možda biskupi i župnici bolje poznaju život obitelji od njih samih?

 

Razlog za ovakvo uzbuđenje oko ankete jest nada da će s novim Papom doista doći do promjene glede crkvenog učenja vezanih uz ova područja, zaboravljajući da Katolička Crkva nije demokratska institucija. Anketa je, zapravo, objavljena da bi se saznalo koliko stvarno katolički vjernici ne poznaju učenja svoje Crkve, uključujući čak i uvelike spornu encikliku Humanae vitae, te ne žive u skladu s njima, odnosno koliko je stvarno podbacio dosadašnji način pastorala te da bi se osmislio učinkovitiji način kateheze i evangelizacije.

 

Svakom tko pomnije pročita upute dane biskupskim konferencijama očito je da se pitanja u anketi ne tiču i ne mogu ticati učenja Crkve te da dokument – kako je izjavio glavni ravnatelj Radio Vatikana o. Frederico Lombardi – kao redoviti dio prakse Biskupske sinode, ima isključivo savjetodavni karakter.

 

No, s obzirom da je metodologija provođenja ankete ostavljena odluci pojedinih biskupskih konferencija a da je glavni tajnik Biskupske sinode msgr Lorenzo Baldisseri u pismu od 18. listopada tražio od biskupija da što opširnije provedu ovu anketu, mnoge biskupije, posebice u tzv. Zapadnom svijetu, potrudile su se zahvatiti što veći broj vjernika. Biskupske konferencije Velike Britanije, Francuske i Sjedinjenih Američkih Država odabrale su objaviti anketu na Internetu te prikupiti odgovore samih vjernika. I Slovenska biskupska konferencija odlučila se za internetsko prikupljanje mišljenja vjernika a odazvalo ih se preko dvadeset tisuća.

 

Kako je rekao nadbiskup Puljić: Katolička crkva u Hrvatskoj odlučila se na drugačiju metodu. Hrvatska biskupska konferencija smatra da su biskupi zamoljeni da upitnik postave župnicima – koji valjda, prema mišljenju biskupa, dobro poznaju svoje župljane, pa i one koji ne zalaze redovito u crkve – kako bi oni na njih odgovorili i pomogli biskupima sastaviti odgovore na konkretna pitanja. Istaknuo je još da anketa pape Franje nije upućena javnosti i na nju vjernici neće odgovarati.

 

A da nije medija, ne bi ni saznali da takva anketa uopće postoji. Na svojim web-stranicama objavili su ju tek Varaždinska i Zadarska biskupska konferencija. Na katehezi za odrasle kardinal Bozanić je 18. veljače 2014. obznanio da su poslane odgovore na upitnik Tajništva biskupske sinode temeljili na razmišljanjima i prijedlozima vjernika iz župa koje su o temi braka i obitelji prikupili u pripremi Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Time je, po svemu sudeći, zajamčeno da se u odgovorima neće naći neželjenih i nepoćudnih odgovora i reakcija. A takvi valjda nisu ni vrijedni da ih se čuje. Ili možda biskupi i župnici bolje poznaju život obitelji od njih samih?

Nalazimo se, i svijet i Crkva, usred goleme revolucije vrijednosti, u dubinskom kulturološkom i društvenom, a onda i svjetonazorskom preoblikovanju shvaćanja obitelji i njezine svrhe. A njega pastoralni rad Crkve, koliko god bio založen i prodoran, najvjerojatnije neće moći zaustaviti

 

Ipak, komentare kritičkih vjernika ovih se dana mogu pročitati na portalu Križ života. Naime, glavni urednik ponudio je vjernicima mogućnost da odgovore na pitanja ankete. Njih tristotinjak poslalo je svoje odgovore proslijeđene potom nunciju d’Erricu, u popratnom pismu izražavajući ‘‘žaljenje što većina hrvatskih biskupa nije prepoznala trenutak da se snažnije poveže sa svojim vjernicima te od njih zatraži mišljenje o određenim pitanjima pastoralne naravi“.

 

Do koje su mjere vjernici, osjećajući potrebu odazvati se na anketu, ojađeni zbog manjka komunikacije s biskupima svjedoči i činjenica da su se u svojim komentarima više bavili tim manjkom nego samim pitanjima ankete oštro kritizirajući biskupe zbog njihove sprege s nacionalizmom, socijalne neosjetljivosti, ljubavi prema moći, samodovoljnosti. Poziv pape Franje podijelio nas je, umjesto da nas poveže u zajedničkom traženju onoga što je dobro za sve.

 

Anketa ne bi izazvala toliku pozornost javnosti da pitanja nisu doista urgentna te da im se ne pristupa na dosad neuvriježen način.

 

U naše se dane na obzoru pomaljaju problemi koji su još do prije nekoliko desetljeća bili gotovo nepoznati: sve veći broj životnih zajednica muškaraca i žena koji nisu ni u kakvom formalnom braku te istospolnih zajednica kojima je nerijetko dopušteno posvajanje djece, potom granične situacije surogat majki, pobačaja zbog očuvanja života majki, umjetne oplodnje…

 

Među brojnim novim situacijama koje zahtijevaju pastoralnu zauzetost Crkve su i mješoviti, odnosno međureligijski brakovi, civilni brakovi partnera koji se nisu dobili crkveni razvod od prethodnoga braka, jednoroditeljske obitelji, u nekim kulturama još uvijek prisilni brakovi, a onda i činjenica da mnogi katolici, unatoč učenju Crkve, prihvaćaju kontracepciju, pa čak i pobačaj kao legitimne te više ne vjeruju u ‘‘sakramentalnost braka i ozdraviteljsku moć sakramentalne pokore“.

Temeljni ton Biskupske sinode neće biti osuda ‘‘nemorala“, ‘‘bolesti“ i ‘‘sekularizma“, nego ton sućuti za patnje osoba u ‘‘neregularnim zajednicama“ što ih im je često nanosila upravo Crkva te ton nježnosti u potrazi za načinima da se ljubav  konkretizira u crkvenim zajednicama prihvaćajući i osobe drukčijih stilova života kao braću i sestre kojima se nema pravo uskraćivati pastoralna briga, pa u pojedinim slučajevima ni sakrament pričesti

 

Nalazimo se, i svijet i Crkva, zapravo usred goleme revolucije vrijednosti, u dubinskom kulturološkom i društvenom, a onda i svjetonazorskom preoblikovanju shvaćanja obitelji i njezine svrhe. A njega pastoralni rad Crkve, koliko god bio založen i prodoran, najvjerojatnije neće moći zaustaviti.

 

Pristup problemima pape Franje i Biskupske sinode ipak su dobrodošla novina u odnosu na pristup konzervativnih katoličkih sredina kakva je naša. Naime, već za predstavljanja ankete na konferenciji za novinare u Vatikanu 5. studenog 2013. kardinal Peter Erdö (Budimpešta), nadbiskup Bruno Forte (Chieti-Vasto) i msgr Lorezno Baldisseri naglasili su da je ‘‘želja Pape da ojača kolegijalnost u upravi Crkve te da uprava osluškuje što obitelji imaju reći“. Prema njima, dakle, pitanja su ponajprije upućena bračnim parovima i roditeljima koji svakodnevno nastoje živjeti Evanđelje, ali i onima koji ‘‘ne žive u regularnim zajednicama“ te koji također moraju biti prihvaćeni.

 

‘‘Prihvaćanje i milosrđe stil je pape Franje“ – rekao je nadbiskup Forte. ‘‘Oni su i važan pastoralni izazov za Crkvu“ – dodao je kardinal Erdö. Dakle, temeljni ton Biskupske sinode, bude li slijedila ton zadan u anketi, neće biti osuda ‘‘nemorala“, ‘‘bolesti“ i ‘‘sekularizma“, nego ton sućuti za patnje osoba u ‘‘neregularnim zajednicama“ što ih im je često nanosila upravo Crkva te ton nježnosti u potrazi za načinima da se ljubav konkretizira u crkvenim zajednicama prihvaćajući i osobe drukčijih stilova života kao braću i sestre kojima se nema pravo uskraćivati pastoralna briga, pa u pojedinim slučajevima ni sakrament pričesti. 

 

Neće stoga iznenaditi nađe li se u novim smjernicama za pastoral obitelji mjesta za moduse novih disciplinskih ponašanja prema dosad kadikad ponižavanima i odbacivanima udovima Crkve, ostatak čega je zadržan u formulaciji ‘‘neregularne zajednice“. ‘‘Nema tabua ni straha podjela unutar Crkve. Važno je da Sinoda bude poštena te Papi predstavi stvarnost kakva doista jest kako bi bolje mogao donijeti nužne odluke“ – objašnjava  msgr Forte te komentira: ‘‘koje zacijelo neće svi jednodušno prihvatiti“.

‘‘Može li crkveni nauk o braku i obitelji podnijeti modifikacije u pastoralnom radu?“ – pitao je jedan novinar. ‘‘Ne“ – odgovara kardinal Erdö – ‘‘konkretna rješenja tražit će se slijedeći Isusovu poruku“. ‘‘Uostalom“ – naglasio je msgr Forte – ‘‘ne mijenja se Evanđelje, nego mi koji ga bolje razumijemo“

 

‘‘Može li crkveni nauk o braku i obitelji podnijeti modifikacije u pastoralnom radu?“ – pitao je jedan novinar. ‘‘Ne“ – odgovara kardinal Erdö – ‘‘konkretna rješenja tražit će se slijedeći Isusovu poruku“. ‘‘Uostalom“ – naglasio je msgr Forte – ‘‘ne mijenja se Evanđelje, nego mi koji ga bolje razumijemo.“

 

Mogućnosti istinskog dijaloga, rasprave i iskrenoga traženja odgovora, dakle, ipak su otvorene. Kada bismo se odazvali na Papin poziv da se pripravimo za Sinodu o pastoralnim izazovima za obitelji, onda bismo takve mogućnosti koristili i po župama diljem Hrvatske. Za početak postavljajmo otvorena i iskrena pitanja ponajprije sebi samima.

 

Iako se u mnogim tradicionalno katoličkim zemljama velika većina ljudi i dalje izjašnjava kao katolici, nesrazmjer između svakodnevne prakse i učenja Crkve golem je.  Iako je crkveni nauk o ljudskoj seksualnosti i njezinim ograničenjima utemeljen na tzv. ‘‘prirodnom zakonu“, valjalo bi nanovo ozbiljno promisliti o samom pojmu ‘‘prirodnog zakona“. Iako inertna, Crkva nije statična zajednica nemislećega stada te će morati ući u dinamiku odvajanja od zastarjeloga, imperijalističkoga modela po kojem je ustrojena njezina hijerarhija.

 

Iako Crkva vjeruje da joj je povjerena na čuvanje čovjekova ljudskost te nudi metode očuvanja, možda će jednoga dana shvatiti da ih ne može nametati sekularnom društvu i uplitati se u njegove zakone, nego da joj je poslanje pridonositi odgoju slobodne savjesti. Iako je područje seksualnosti, područje u kojem ni jedna institucija, pa čak ni institucija braka ne može imati potpuni nadzor, valjalo bi se pitati: nije li upravo potreba za nadzorom razlog zbog kojega ga je Crkva sve do nedavno nastojala provoditi sijući strah od grijeha, a ne slobodu za istinsku ljubav? Iako Duh Sveti artikulira svoja nadahnuća u Crkvi preko crkvenoga nauka, On ne djeluje isključivo u srcima biskupa i svećenika, nego u vjerniku laiku, kao i u svakom čovjeku otvorenu slušanju.

 

Budu li se laici ustrajno i ponizno odazivali onom što čuju kao nadahnuće Duha i to ovjeravali u vjerničkoj zajednici, jednoga dana će i crkvena hijerarhija morati priznati da Evanđelje ne sadrži nikakav konkretan nauk o seksualnom ponašanju i udruživanju ljudi u zajednice, nego jednostavno nadahnjuje ljubav svima koji mu se otvore. Kada bi Crkva to isto naviještala, bila bi blagoslov za sve ljude bez razlike. Ono što nas udaljava od nas samih i jedne od drugih naša je samodostatnost: uvjereno se bavimo našim idejama i normama, strahovima i nesigurnostima, umjesto da se približavamo jedni drugima s uvažavanjem, poniznošću i povjerenjem.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora