Biti kršćanin s papom Franjom

Jadranka Brnčić, ”Biti kršćanin s papom Franjom”, Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2016.

Dana 13. ožujka 2013. na balkonu bazilike sv. Petra pojavio se pomalo stidljiv čovjek i zaželio okupljenoj gomili dobru večer: Sorelle e fratelli… buona sera. Kako je počeo govoriti, tako mu glas postajao sigurnijim i osmijeh svjetlijim. A na kraju, nagnuo je glavu pred okupljenima i zamolio blagoslov.

Dobiva li taj blagoslov od vjernika u Hrvatskoj?

Prve četiri godine njegova pontifikata bile su doista bogate: papa Franjo je objavio dvije apostolske pobudnice (Evangelii Gaudium i Amoris Laetitia) i dvije enciklike (s papom Benediktom XVI. Lumen Fidei te Laudato Si’).

Njegov stil postao je prepoznatljiv: decentralizirao je papinsku ulogu, obraća se ljudima kao braći i sestrama govoreći izravno, jednostavno i srdačno. Jasno je postavio prioritete: Crkvu vraća njezinom poslanju da ljudima naviješta Radosnu vijest, i to kao doista radosnu vijest o Kristovoj blizini svakom čovjeku, a ne kao pastoralno i misijsko sredstvo usko shvaćene evangelizacije. Osjetljiv za mlade naraštaje susreo se s njima u Brazilu i u Poljskoj.

Njegova borba je protiv ”globalizacije ravnodušnosti” trajno se očitujući kroz osobitu pozornost i nježnost prema najugroženijima: siromašnima, iskorištavanima, marginaliziranima, migrantima. Oštro kritizira licemjerje i samodostatnosti crkvene hijerarhije u Crkvi te nastoji reformirati Rimsku kuriju: ponudio je 18 ključnih reformskih odluka, ističući da ne bi smjele samo poslužiti za ”ušminkavanje“ imidža već moraju biti popraćene ”promjenom mentaliteta“.

Sazvao je dvije biskupske sinode (2014. i 2015.) posvećene pastoralu obitelji gdje je pokazao svoju želju za parezijom u Crkvi te za nadmoći ljubavi nad sitničavostima moralnih i/ili kanonskih zakona.

Založio se za strože kazne svećenicima pedofilima, otvorio je, među ostalim, mogućnost razgovora o đakonatu žena i o svećeništvu oženjenih muškaraca (viri probati).

Na kritike kako se time možda približava mogućnosti da pojedini okorjeli običaji, kakvi imaju svoje korijene u tradiciji, ali ne i u Evanđelju, budu promijenjeni, rekao je: ”Crkva mora prepoznati pravi trenutak u kojem Duh štogod traži“. Prošlu, 2017. godinu otvorio je promišljanju i poniranju u tajne Božjega milosrđa.

Papa Franjo zacijelo i danas stoji prignute glave pred vjernicima u svojoj Crkvi i moli blagoslov. Jer je svjestan da sam jedva što može učiniti. Premda je i sam jednom prigodom rekao kako je moguće da će ostati upamćen kao ”papa koji je podijelio Crkvu“, ta Crkva podijeljena je između šačice najglasnijih koji se teško odriču svoje moći i goleme većine koja ga, po svemu sudeći, naprosto voli. A u toj gomili ima ih koji ga iskreno blagoslivljaju.

Prošlo je već osam godina otkako sam objavila knjigu Biti katolik još u kojoj sam pisala o neuralgičnim točkama Crkve: manjku autokritičnosti i višku hipokrizije.

Papa Franjo svojim otvorenim govorom, pogledom usmjerenim na čovjeka, posebice marginalizirana čovjeka i u društvu i u Crkvi, na mnoge teme koje je načela u spomenutoj knjizi, baca svjetlo pastoralne brige.

Iako nam radikalan hermeneutički obrat u službenoj teologiji Crkve tek predstoji, pastoralno zalaganje argentinskoga pape kršćanstvu vraća dostojanstvo njezina temeljna poslanja. On ne brani Crkvu pred svijetom, nego svijet, zajedno s Crkvom, od opasnosti koja nas vreba: da razorimo vlastitu u božanskome utemeljenu ljudskost.

Knjiga Biti kršćanin s papom Franjom – uglavnom okuplja tekstove objavljene 2013. i 2014. na portalu Autograf  – svojevrstan je nastavak knjige Biti katolik još. Onaj ”još“ iz prve knjige s papom Franjom prestao je imati prizvuk upita i postao prilogom nade.

Naime, za razliku od prve knjige u kojoj sam se pitala da li je zapravo još moguće biti katolik (u etimološkom smislu te riječi) u Katoličkoj crkvi koja se neprijateljski postavlja prema svijetu te gomila kršenja ljudskih prava u vlastitim redovima, u ovoj knjizi otvara ponovno pitanje: kako biti katolik, odnosno kršćanin, u naše vrijeme u kojem papa Franjo zasjeca u mnoge neuralgične točke Crkve (o njima se do njegova pontifikata nije smjelo otvoreno govoriti) te ponovno otvara Crkvu svijetu kao mjestu  njezine evangelizacije, poslanja i odgovornosti.

Prvo poglavlje ove knjige posvećeno je samoj pareziji: kako ju je Isusu živio, kako je shvaćena u Novom zavjetu te kako ju je razumijevao Augustin, jedan od najodlučnijih protivnika laži. Otvaram tom temom stoga što je ona ključna za razumijevanje krize u Crkvi, krize koja je svoj vrhunac doživjela u zataškavanju pedofilskih zločina.

U drugom poglavlju riječi je o naslijeđu Drugoga vatikanskog koncila, o načinu na koji ga interpretiraju i promoviraju trojica papa (Ivan Pavao II, Benedikt XVI. i Franjo) te o posljedicama pokušaja restauracije Crkve kakva doživljava neuspjeh u globaliziranu svijetu u kojem se Crkva sve do pape Franje nije najbolje snalazila unatoč prericanjima svoje socijalne politike.

Treće poglavlje posvećeno je evangelizaciji. Evangelizacija u naše vrijeme ne znači više nastojati što više ne-kršćana privoljeti na kršćansku vjeru i ulazak u Katoličku crkvu, nego znači produbljivanje vjere nas kršćana.

Neprijatelji Crkve nisu sekularizam, relativizam i individualizam, nego njezino bavljenje tim pojavama kao neprijateljskima.

Kriza tradicionalnih vrijednosti jednako pogađa i svijet i Crkvu. Valjalo bi ponajprije ponovno evangelizirati samu Crkvu te preotkrivati politički i etički život Evanđelja u naše vrijeme i izložiti se dubinskoj evangelizaciji građenoj ne isključivo na moralnim normama nego na sveopćoj etici ljubavi.

A ona nije samo suosjećanje s obespravljenim, čak ni karitativno pomaganje siromašnima, nego, na tragovima teologije oslobođenja, zajednička borba protiv nepravdi koje do rastućega nesrazmjera između bogatih i siromašnih dovode istodobno ugrožavajući prirodu, naš zajednički dom.

U poglavlju ”Kršćanstvo izazvano“ pišem o izazovima što ih svijet postavlja kršćanstvu i Crkvi te otvara pitanja o kojima bi valjalo i u naše dane govoriti otvoreno: o kršenju ljudskih prava u samoj Crkvi, o fenomenu ljudske seksualnosti i o načinu na koji se prema njemu odnose kako nauk Crkve tako i vjernici (svećenici i laici) te o braći i sestrama kršćana u Abrahamu, kao i u svim stvorenjima.

O Crkvi u Hrvatskoj (i u Bosni i Hercegovini) riječi je u poglavlju ”Hrvatski, i bosanski, slučaj“ u kojem su otvorene tek neke teme: od tranzicijske situacije u postsocijalizmu te ”bolesti“ klera, među kojima je ponajveća potpirivanje sprege nacionalizma i religije, do situacije koju bismo mogli nazvati proizvodnjom malograđanštine.

Umjesto da se otvoreno i ozbiljno suoči s problemima društva i Crkve, crkvena hijerarhija u nas kao da je više zabavljena samoočuvanjem i svojim ”neprijateljima“ koje vidi posvuda te do nje, čini se, poziv pape Franje jedva da dopire.

Kriza u Crkvi ne proizlazi toliko iz činjenice da se sukobljuju tzv. konzervativni i liberalni vjernici, pa čak ni središte (Rimska kurija) i periferija (laici) Crkve, nego iz činjenice da i jedni i drugi ne nalaze nužan prostor za otvoren razgovor: i međusobno i sa svijetom. Koliko je teško omogućiti takav prostor svjedoči i žestok otpor što ga papa Franjo kadikada doživljava u svom nastojanju.

A da bi nova evangelizacija zaživjela, potreban je i nov teološki govor. Teologija i učiteljstvo više nisu u plodnom prijeporu, nego je teologija, svakako ona službena, uglavnom podvrgnuta eklezijalnoj katehezi. Predaja i tradicija kao da su preuzele prevagu nad Svetim pismom i tumačenjem koje na taj način gubi bogatstvo svojih mogućnosti.

U posljednjem poglavlju ”Semper reformanda“ stoga je riječi o kršćanstvu koje bi valjalo nanovo misliti, moliti i živjeti. U formi svojevrsnih meditacija autorica piše o perspektivama kršćanskoga života: o nužnom novom govoru u teologiji, o kontemplaciji te o svakodnevnom angažmanu i kršćana i Crkve kao institucije.

Ukoliko Crkva ne želi u budućnosti postati fundamentalistička skupina istomišljenika, nego zajednica Isusovih učenika i prijatelja, morat će biti proročka Crkva.

Kršćanin je onaj tko u pozivu savjesti prepoznaje “suobličnost Kristu”, a ovo je prepoznavanje interpretacija kakve se uvijek iznova treba boriti za vlastitu vjerodostojnost. Vjernik je trajno dovođen u pitanje. Stoga otvoren izazovu da i odgovara te bude okrenut brizi i ljubavi za sva stvorenja, ljudska i ne-ljudska, a posebice ona obespravljena.

S papom Franjom dobili smo nov razlog za nadu: Crkva po njemu opet dobiva priliku da postane mjestom Božje nježnosti i snage.

Ponadati se da i ova knjiga može pridonijeti razumijevanju Papina poticaja. Kažem ”Vrijeme je da ne očekujemo ni od koga drugog da čini i živi kako osjećamo da bi kršćani trebalo da žive, nego da to živimo mi sami. Poput pape Franje. Uzajamno nam se propitivati, poticati, obogaćivati. A i, ukoliko bude zgode, i udruživati. Premda: onaj najdublji put svatko prolazi sam“.

    •  Magnifica Humanitas
    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?

> Svi tekstovi ovog autora