novinarstvo s potpisom
”Bespomoćni bijes rado traži svoj gromobran”, napisao je jednom prigodom Václav Havel. Kada bih trebao tragati za slikom koja prilično jasno predočuje moć nagomilanih individualnih i kolektivnih frustracija, utekao bih se toj Havelovoj slici bijesa koji poput munje traži svoj smiraj ili, slikovito kazano, gromobran na kojemu će se iskaliti i poništiti njegova razorna silina. […]
Sjećam se toga Božića kao da je bilo jučer, ali ne pitajte me za godinu; mogla je to biti bilo koja od onih poslijeratnih – devedesetšesta, sedma, osma ili deveta, sada je već sasvim nebitno. Sjedio sam na zaravanku ispred samostanske crkve sv. Franje, a do mojih nogu, tik do ceste, sterala se gusta i […]
Moglo bi izgledati kao da sam u prethodnim tekstovima potajice navijao za sram. I kao da sam pretjerano isticao njegove moguće pozitivne – pa čak i ”kontrakulturne” – učinke, namjesto onih nesumnjivo negativnih i bolnih; blaženosti srama, prigovorit će netko, nedovoljno sam suprotstavio njegovo prokletstvo, pa bi moglo izgledati kao da u posramljenosti neskriveno uživam, […]
Sram je duboko otuđujuća emocija. Prema mišljenju Dietricha Bonhoeffera, sram je ”čovjekovo sjećanje na njegovu razdvojenost od izvora koje ne treba zatomljivati. On predstavlja bol zbog te razdvojenosti i nemoćnu čežnju da se ona poništi. Čovjek se srami jer je izgubio nešto što spada na njegovu izvornu narav, na njegovu cjelovitost.”
Suvremeni stil života nabacuje čovjeku veoma različite životne scenarije, ali sram i posramljenost svakako nisu među poželjnijima. Naime, rijetko što je među nama današnjima dospjelo na tako zao glas kao što je to sposobnost i osjećaj za sram.
U vremenu u kojemu svačija istina stječe pravo jednake važnosti, teror istine ne proizlazi iz njezine oskudice, već upravo iz njezina suviška. Suvišak istine, međutim, jednako je poguban za međuljudske odnose kao i njezino pomanjkanje. Osim što se prostor istine danas suzio na područje našeg dnevnog boravka, težnja da se istina pod svaku cijenu izrekne […]
Moram vam nešto priznati. Ja kadgod nešto zaserem, odnosno – da se izrazim manje živopisnim, ali stoga ne i pogodnijim izrazom katoličke moralke – kadgod imam osjećaj da sam u nečemu ”zgriješio”, odmah se laćam Novoga zavjeta.
Probudite me u pola noći i reći ću vam uvijek jednu te istu stvar: Hrvatska je u religijskom smislu beznadno i do bola frustrirano društvo. Ne izdajem se ja za posebno umješnog ili dobrog religiologa – magisterij katoličke teologije i filozofije u tom smislu ne smatram svojom osobitom prednošću, već štoviše i ozbiljnim hendikepom – […]
Postoje ljudi koji od svojega života načine prizor, čak cijelu priredbu. Ima među njima i takvih u čijem ti je društvu neugodno biti, jer se njihovu postignuću zbog vlastitog neznanja ili taštine uvijek nedovoljno diviš, ili te, pak, njihovo postignuće oslovljava u onome za što smatraš da bi i sâm mogao postati – kada bi […]
Nekoliko mjeseci prije svoga ”trijumfalnog” ulaska u Jeruzalem, ako je vjerovati evanđelistu Luki, Isus kazuje svojim učenicima prispodobu o smokvi i Božjem strpljenju (Lk 13, 6-9). Neki čovjek, naime, tri godine ne nađe ploda na smokvi u svojemu vinogradu te ju htjede posjeći, jer čemu drvo, ako već ploda ne daje. Samo iscrpljuje zemlju.
Sredinom mjeseca, od 12. do 16. listopada, održavao se u Zagrebu deseti, jubilarni festival ”Ja BiH… Pet dana Sarajeva u Zagrebu”, kojega organizira Udruženje za promociju kulture i umjetnosti ”Ja bih”, u suradnji s Hrvatskim kulturnim društvom Napredak, Napretkovim kulturnim centrom, Bošnjačkom nacionalnom zajednicom Grada Zagreba, te Gradom Sarajevom i Gradom Zagrebom. Svake godine – […]
Protagonist je kičma svake fabule, ali sporednost je najčešće ono što nosi i podržava struju života. Paradoks je da nam u nekoj priči zajedno s onim sporednim promakne i ono najbitnije, i to upravo zbog naše načelne usredotočenosti na bitno.
Imao sam otprilike šest ili sedam kad sam bio prvi put zaključan. Zaključavanja su se nastavila i tijekom mojeg cjelokupnog osnovnoškolskog obrazovanja, tako da bih makar jednom tjedno ostajao zaključan iza vrata smočnice, u toaletu, a kasnije bih se i sam skrivao u našem ormaru u predsoblju, spavaćoj ili dječjoj sobi…
”Šta je, mulac, opet si nas mislija zajebat? E, nećeš, tako mi svetoga Ivana Trogiranina!” Podižem pogled uvis, rukom zaklanjajući lice od prkosnog listopadskog sunca, kadli tamo, u visini naše balkonske mreže za komarce, na leđima Zvijeri levitira Djevica Marija, tegleći za sobom u verigama svezanog svetog Josipa, koji je odjeven u nekakvo kožno, sadomazohističko […]
Svake jeseni, otprilike u ovo doba, zalijeću se u prozor naše spavaće sobe šumski golubovi. Golemi su, sivo-ružičasti i s velikim, bijelim pjegama na krilima i za ušima – imaju li ih uopće, i gdje su golubovima skrivene uši?
Ne postoji u dugoj i neprekinutoj naraciji kršćanske samodopadnosti i forsirane pravednosti lik koji je primio više (ne)zasluženih udaraca od Jude Iškariotskog. Naime, u dvotisućgodišnjoj povijesti kršćanstva gotovo da i ne postoji osoba koja tom paradigmatskom denuncijantu nije makar u prolazu odvalila neku retoričku šljagu ili teološki vritnjak, ne bi li tako i sama bila […]
Da je riječ o uređenom društvu (ili društvima), čovjek bi već mogao misliti kako su stvari – makar na razini faktičnosti – već odavno razriješene, lekcije naučene i poruke usvojene. Ali nije tako. Posvađana sjećanja i dalje upravljaju našim životima, ali i našom budućnošću.
(…) Onaj koji stvara, mora biti i onaj koji će spasiti, onaj koji će sve otkupiti ono što je stvorio. Učiniti nije dovoljno, učinjeno valja spasiti. Na kraju Hamleta, izlazi Fortinbras. Ali, on je dječak, golobradi dječak koji nosi naramak olovnih vojnika. (…)
”Mudrac šuti u ovo vrijeme, jer vremena su tako zla.” (Amos 5, 13) ”Čak i klase u najnepovoljnijem položaju u Povijesti traže legendarnu sudbinu, žele lijepe riječi, malo poezije.” (Manuel Vilas) Sve je prepuno velikih i zvonkih riječi, a tako je malo odmaka od stvarnosti. Malo je, premalo vremena provedenog u tišini i osluškivanju. U […]
Dođe i ono besplodno i lijeno doba godine, u kojemu zrikavci i čelopek kolo vode, u kojemu nemilice i na sve strane curi freon, a po kamenjarima se ukazuju gospe. U to ljetno vrijeme ja ne podnosim nikoga, a najmanje sebe i vlastite misli. Jer od tuđih misli čovjek se još i može skriti, ali […]