autograf.hr

Autentičnost be-ha Hrvata nikada niti jedna hrvatska politika nije dovodila u pitanje sve do pojave HDZ-a i Franje Tuđmana. Čak pojam konstitutivnosti koji je postao temeljna politička floskula današnje vladajuće politike u Hrvatskoj nije potvrda autentičnosti naroda nego argument daljnjeg odrođavanja naroda od njegove države.

Političku moć u antičkoj Grčkoj nikada nisu davali onima koji su je htjeli nego onima koji su je nevoljko prihvaćali ili, pak, odbijali. Znalo se da oni koji hoće vlast i moć, hoće je za sebe, imaju neke svoje interese. Politika je trebala biti iznad toga, njen interes je trebao biti viši od pojedinačnog ili […]

Prošlo je dvije godine od općih izbora u BiH, a rukovodstvo Federacije i federalna Vlada još nisu izabrani. Situacija je neustavna i nezakonita jer je vlastima istekao mandat, svi se nalaze u tehničkom mandatu, neki ministri su istovremeno i zastupnici u parlamentu što je nespojivo, bitni zakoni se ne donose, a postojeći se ne provode.

(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog odmora autora nakon dovršenja knjige o Udruženom zločinačkom pothvatu Franje Tuđmana i čelnika ”Herceg-Bosne”) Proslava 9. januara, Dana Republike Srpske, u Banja Luci otkrila je stare, ali pokazala i nove političke identifikacije i aspiracije. Na proslavi su, kao gosti, sudjelovali predstavnici najviše vlasti Srbije na čelu s premijerkom Brnabić, […]

(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog spriječenosti autora). Richard Holbrooke, kao medijator daytonskih pregovora, imao je šansu realizirati temeljni cilj Washingtonskog sporazuma – konačno uobličenje Federacije BiH.

Vojne akcije ”Ljeto ’95.” i ”Oluja” trebale su primorati Karadžića i Miloševića na pregovore i dovesti do okončanja rata u Hrvatskoj i BiH.

Uz sve pozitivne efekte, Washingtonski sporazum je ostavio otvorenima dva važna problema za Federaciju BiH.

Državna delegacija BiH, ista ona koja je prekinula ženevske pregovore i u kojoj je bio predsjednik Hrvatskog Narodnog Vijeća i istovremeno član Predsjedništva države, doputovala je u Washington 20. februara 1994. godine.

Bez obzira na zločine koje su počinile sve vojske iscrtavajući granice svojih budućih ”republika”, Owen-Stoltenbergov ”paket” nije prošao. Sabor Hrvata BiH, održan u Sarajevu 6. februara 1994. godine, postigao je iznenađenje koje su od njega očekivali organizatori. Pored tragedije na pijaci ”Markale”, koja se desila dan ranije, Sabor je bio medijski najpropraćeniji događaj u bosanskom […]

Zločini počinjeni u okviru Tuđmanovog zločinačkog poduhvata u Hercegovini vezani su za zločine počinjene u srednjoj Bosni na dvostruki način. Prvo, trebalo je osigurati mjesto za iseljene bosanskih Hrvata, drugo, trebalo je te ljude silom istjerati s njihovih povijesnih obitavališta.

Općina Čapljina je također imala strateški značaj za ostvarivanje Tuđmanovog zločinačkog poduhvata. Ona se nalazi na rijeci Neretvi i na komunikaciji od Mostara do hrvatske granice, preko nje se otvara put prema moru. Također, preko Dubravske visoravni, na istoku, ona graniči s općinom Stolac, sa zapadne strane sa općinom Ljubuški.

Provodeći Tuđmanov udruženi zločinački poduhvat, Herceg-Bosna/HVO su u postupku ”etničkog čišćenja” i ”kompaktiranja” teritorije formirali na prostorima koje su držali pod vojnom kontrolom koncentracione logore, što inače spada u najteže oblike zločina.

Zločini počinjeni u općini Mostar bili su također dio udruženog zločinačkog poduhvata. Mostar je i bez ponuđenih ”mirovnih planova” za BiH bio proglašen ”hrvatskim stolnim gradom” tako da je rat za Mostar bio u vrhu prioriteta Herceg-Bosne/HVO-a.

Izetbegović nije otišao u Ženevu na potpisivanje Owen-Stoltenbergovog ”paketa” o podjeli BiH. Predsjedništvo države je odredilo delegaciju za Ženevu u kojoj on nije bio.

Owen-Stoltenbergov plan nosio je službeno ime Ustavni sporazum o Uniji Republika Bosne i Hercegovine. Lord Owen, supresjedatelj Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji i Thorvald Stoltenberg, supresjedatelj Nadzornog odbora Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKBJ-a), plan su ozvaničili 30. jula 1993. godine, dakle u jeku Tuđmanovog vojnog pohoda kojim je stvarana Herceg-Bosna.

Wance-Owenov plan je objelodanjen u januaru 1993. godine, na pregovorima u Genevi. Iako je Plan tek bio pušten u pregovaračku proceduru, u prvom izjašnjavanju o njemu odbacili su ga predstavnici bosanskih Srba i Bošnjaka, a Franjo Tuđman i predstavnici Herceg-Bosne su ga prihvatili.

Vance-Owenov plan je promoviran kao najbolje rješenje za BiH. On je dijelio BiH na deset provincija s velikom autonomijom, koje nisu bile čiste etničke jedinice kao u Cutileirovom planu.

Promjena funkcije HVO-a se faktički desila iza leđa svih pripadnika te vojne organizacije čija je svrha bila obrana države od agresije iz Srbije i vojske RS-a. Ta promjena počinje s imenovanjem Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića na vojne funkcije u Herceg-Bosni.

U zločinačkom cilju preseljavanja naroda, za koji je Tuđman smislio eufemizam ”etničko čišćenje”, a što je zapravo prikriveni genocid, veliki problem je predstavljalo Sarajevo kao glavni grad države, kao najveći hrvatski grad u BiH, s preko 40 hiljada Hrvata, kao središte svih vjerskih, nacionalnih, političkih i kulturnih hrvatskih institucija.

Nikakav dogovor nije postignut u Sarajevu i pregovori su nastavljeni u Lisabonu 21. i 22. februara, sedam dana pred referendum. Za te pregovore Cutileiro je pripremio dokument pod nazivom ”Izjava o načelima novog ustavnog ustrojstva BiH”.