autograf.hr

Tako biva i glumaca kojima nisu trebala kazališta ni kazališne pozornice, nisu im trebali filmski studiji, televizijske kamere, filmski festivali ni glumačke karijere. Oni su poput onih žonglera s velikih gradskih raskrižja, koji koriste onu jednu minutu koliko automobilskoj koloni potraje crveno svjetlo da pred očima one prve četvorice vozača odigraju akrobatsko-žonglersku scenu dovoljno fascinantnu […]

Čudo se dogodilo! I kao svaki put kada se čudo dogodi, televizijski reporteri kao u epifaniji izgovore: ovo je najveće čudo u povijesti svjetskih prvenstava. A ta povijest, za razliku od one velike čovjekove povijesti, traje kratko: samo devedeset i dvije godine, koliko je prošlo od Urugvaja 1930. I dijeli se na ono što je […]

Od prvih dana studenog istočnim se kvartovima Novog Zagreba, Zapruđem, Utrinama i Travnom, širi osebujan smrad, u čijem kompleksnom bukeu, koji za osnovu ima vonj kakve svinjogojske farme na istoku Poljske godine 1942. i 1943, razabiru se note benzena, septičke jame podno koševskog leprozorija, čudovišnog urbanog siromaštva, neuspjele tranzicije i smrti.

Postoje trenuci u životu kada se bližnji od tebe odvaja kao nokat od palca na desnoj ruci, i odlazi. Sav ti se tada svedeš na jednu jedinu gestu, jedan motiv i jednu istu emociju, koja se lažno prikazuje kroz tisuće međuosjećaja: svedeš se na taj uzaludni i duboko nerazumni pokušaj da ga vratiš.

Ovako je Andrej Plenković govorio poslije sastanka Krimske platforme u Zagrebu: “Poslali smo poruku da je Hrvatska zajedno s demokratskim zemljama na tragu poštivanja međunarodnih prava i poretka i osude povrede koju je Rusija napravila. Bitno je biti na pravoj strani povijesti.” I još je ovako govorio: “imate situaciju gdje dio oporbe, dio institucija pjeva […]

Danima potrajalo je snebivanje oko toga što jedan je pjevač dva dana zaredom napunio zagrebačku Arenu i na svojim koncertima, navodno, okupio četrdesetak tisuća ljudi. Istina, golema većina komentatora, uvrijeđenih građana, te fejsbučnih glazbenih kritičara i intelektualaca pripomenut će da pjevača nikada nisu čuli kako pjeva, nemaju ni namjeru, ali već po miljeu iz kojeg […]

Je li netko pisao o oniričkoj arhitekturi? Vjerojatno jest, samo što ja o tome ne znam ništa. Ali otkada za sebe znam i pamtim snove, sanjani ambijenti, ulice, kuće, gradovi, haustori, prostorije, stanovi, u mojim snovima su stvarni. Kuća je, naravno, u snu transformirana, ali uvijek je to neka živa kuća iz stvarnosti. Nije nikad […]

Buduća talijanska premijerka govori kao fašist, djeluje kao fašist, izgleda kao fašist, ali iz nekog razloga Europljanima, pa među njima ni Hrvatima, hrvatskim političarima, diplomatima, novinarima nije to dovoljan razlog da zaključe da Giorgia Meloni jest fašistkinja.

U nekoj drugoj, možda zrelijoj i pismenijoj kulturi, OceanMore pripadao bi podužemu redu mikronakladnika, koji objave nekoliko knjiga godišnje i svoj izdavački plan i program obično zasnivaju na specifičnome interesu, hobiju ili pasiji vlasnika i urednika.

Muškarce koji ovih dana pokušavaju bježati iz Rusije i uglavnom stižu do bivših južnosovjetskih republika i do Turske, a najveći sretnici i do Aerodroma Nikola Tesla u Beogradu, Europljani su dužni tretirati upravo onako kako su prije nekoliko mjeseci tretirali žene i djecu koji su u izbjegličkim kolonama stizali iz Ukrajine.

Ponavlja se često u Andrićevoj prozi, naročito u pripovijetkama iz fratarskog ciklusa, a onda i u “Prokletoj avliji”, ona situacija, životna koliko i politička, u kojoj bi kršćanin trebao nešto reći pred Turčinom, predstavnikom vlasti s bilo koje razine, ili naprosto razbojnikom kojeg nadmoćnim čini pripadanje jedinoj pravoj vjeri.

Danima me mori neka zlovolja, daleka neka, tupa, iritantna bol, dok na sve strane čitam sentimentalne bilješke o Mihailu Gorbačovu. Pišu kao da posljednjih trideset godina nisu proživjeli u ovim zemljama i na ovome svijetu, ali i kao da ih je nekim čudom mimoišla vijest o krvavom ratu u Ukrajini.

Pripovijest o Dani Škugoru, hrvatskome umirovljeniku, bilo bi moguće ispripovijedati jedino u kafkijanskom ključu, kao balkansko-dinarsku pripovijest o čovjeku koji je proživio neki običan život, da bi se onda jednoga jutra probudio kao…

U ona prva poslijeratna vremena, nakon što se narod vratio u Konavle iz izbjeglištva po Dubrovniku, otocima i diljem Hrvatske, kada još novac nije u pravom smislu iz ničega potekao, jedna od najvećih je radosti za zajednicu bila redovito tjedno ili mjesečno putovanje u Neum, gdje se, barem upola jeftinije, kupovalo skoro sve što je […]

Mladi Amerikanac dugo je, po različitim dijelovima tijela, u trbuh, u vrat, u glavu, u lice, u oko, nožem probadao pisca Salmana Rushdieja, sustavno i monotono, kao da bode onu masivnu lutku od kaučuka iz dvorane za tjelesno, zamišljene da se na njoj učimo istočnjačkim borilačkim vještinama.

U Omišu, gradiću blizu Splita, kroz koji nije baš uvijek bilo lako proći u vremena prije autoceste, jer tu se Jadranska magistrala pretvara u glavnu gradsku ulicu i tu je, usred Omiša, jedna od bizarnijih okuka na putu, održana je neki dan kulturna priredba. Već trinaest godina tu se, mimo turista i hrvatskog turizma, a […]

Moja prva i najvažnija zagrebačka adresa je bila Kukuljevićeva 23, podstanarska garsonijera u potkrovlju, stan za služinčad u jednoj staroj i zapuštenoj zgradi s početka dvadesetog stoljeća. Siva peterokatnica malo iznad Iličkog trga, u vječnoj memljivoj hladovini podno Zelengaja, s nekim pomalo tijesnim ulazom, haustorom i stubištem koji me, ovako u sjećanju, podsjećaju na kakvu […]

Ima je Matijanić jedan iščašeni smisao za humor di mu je svaka druga bila teška pila naopako, a svaka treća felšana šponda od šponde tako da san bidan mora dobro naoštrit ovo malo preostalih moždana za neokrznut izać iz tog njegovog začaranog lucidnog kola. Nerijetko bi mi u gluvo doba noći zna poslat poruku: Kume, […]

Nakon što je zemlja ušla u Europsku Uniju, iz Bruxellesa javili su se glasom zlatne ribice, nudeći zemaljskim vlastima da će im ispuniti jednu želju. I umjesto da, kao u onoj pjesmi Duška Trifunovića, koju je otpjevao Seid Memić Vajta, odbiju age Briselije, jer ako je ribica stvarno zlatna, želje bi trebale biti tri, zemaljske […]

Nakon prve anonimne javke Vlade Republike Hrvatske Jutarnjem listu, na svojoj fejsbučnoj stranici objavio sam fotografiju jasenovačkog spomenika i ovakav tekst: ”Svaki hrvatski predsjednik, tko god on bio, dužan je svakome srpskom predsjedniku, tko god on bio, omogućiti da posjeti Memorijalni centar u Jasenovcu, ne vodeći računa o vremenu posjeta i ne iznoseći pretpostavke o […]