novinarstvo s potpisom
Ne sjećam se kad sam ja točno počeo misliti neku svoju Europu, ali to je svakako moralo biti tek nakon čitanja knjige Edgara Morina ”Kako misliti Evropu” (Svjetlost, Sarajevo, 1989.), nakon čega se na mom intelektualnom horizontu počinju uvezivati i kao lego kockice slagati, uz sve ostalo, i sva ona znanja koja sam napabirčio čitajući tzv. francuske analiste Le Goffa, Dubyja i dr.
No, nije mnogo vremena prošlo, a onda su počeli ratovi na južnoslavenskom prostoru i pokazalo se kako sva moja znanja o Europi nemaju ništa, ama baš ništa zajedničko sa samom Europom, onom stvarnom Europom, odnosno da sva čitalačka znanja imaju zajedničkog sa stvarnošću samo onoliko koliko i može imati sva suma čitalačkih iskustava, da ne kažem predrasuda… A sva čitalačka znanja su kao i sve velike riječi – brojne nule na čekovima bez pokrića… Jer, stvarnost je ipak nešto drugo.
A stvarnost je pokazivala kako se blazirana Europa uvijek bavi samo sobom, jednako 1914., kao i 1938. kada je prodavala Sudete, jednako 1991.-1992. kad je gledala razaranje Dubrovnika i Vukovara ili danas kad gleda otkidanje dijela po dijela Ukrajine, svaki put samo kratkoročno kupujući vlastiti mir i komoditet.
Riječ je, očigledno, i opet o Europi bogatih, sposobnoj jedino sebi kupiti čistu savjest šaljući poklon-pakete onima koje nastavljaju ubijati zahvaljujući njezinoj indiferentnosti, kako to kaže francuska književnica Annie Le Brun. Da, može se to reći i mnogo žešće ako prihvatimo radikalniji pogled na Europu Stanka Lasića, koji će svoje iskustvo s Europom nemilosrdno priopćiti: ”cijela je Evropa jedna govnarija”.
I eto, dok se pred koji dan obilježavao Dan Europe, a ja čitao sjajnog Geerta Maka, Europa ga je obilježavala koncertom u Beču, Pjesmom Eurovizije u Danskoj, a Rusi demonstracijom vojne sile na Crvenom trgu i na Krimu. BiH se obilježavanju Dana Europe pridružila pričajući vic: ”S kim graniči Rusija? S kim hoće… ”, a inače, budimo ozbiljni, Dan Europe se u BiH obilježavao dvojako: u RS neradno, a u Federaciji otvorenjem obnovljene sarajevske Vijećnice i epidemijom malih boginja koju je proglasilo Ministarstvo zdravstva Kantona Sarajevo.
Vijećnica je obnovljena tuđim novcem, a građanima BiH i dalje ostaje čekati i vidjeti što je to BiH uradila ili kadra uraditi svojim vlastitim novcem. Što se, pak, tiče epidemije malih boginja u drugom desetljeću 21. stoljeća, BiH je pokazala da to zna i može i vlastitim snagama… Nakon svih u Europi iskorijenjenih bolesti, eto smo sad dobili i tu. Tužno! No, barem za to ne možemo i ne smijemo kriviti Europu. Ima Europa i previše drugih krivnji. No, pravo je pitanje: Ima li kakva pozitivna epidemija da BiH neizlječivo potkači?
Ipak, nastavimo mi i dalje misliti Europu, jer ona je za nas, ma kakva inače bila, ionako sve više mislena imenica unatoč svim njezinim (te Europe) gotovo nevjerojatnim manama.
Ja, kao što rekoh, nastavljam čitati, pa sam tu Europu odčitavao i u simpatičnoj knjizi svoga poznanika iz američkih dana 1996. Nizozemca Ceesa Nootebooma ”Kako biti Europljanin?” (Fraktura, Zaprešić, 2005.).
No, da bih uopće pisao o Danu Europe ili Danu antifašizma, potaknula me jedna druga, odnosno sad već i na ovu temu treća knjiga, knjiga koju upravo čitam ovih dana, a za koju se čudim da je na našim prostorima, unatoč tomu što postoji njezin prijevod na hrvatski i bosanski (ne znam kakvo je stanje sa srpskim…), prošla tako nezapaženo. Ustvari, znam. U pitanju je nečitalačka klima na našim prostorima na kojima oduvijek svi sve znaju, a nitko ništa ne čita. A i tko će u ovim vremenima kupiti tako skupu knjigu, a kamoli još čitati njezinih gotovo tisuću stranica većeg formata.
Ako slutite da je riječ o knjizi Geerta Maka ”U Europi” (Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2010.), o njegovoj povijesti europskog 20. stoljeća, u pravu ste. Koja sjajna knjiga! Prava poslastica za čitanje, a i prava riznica nepretenciozno, pa ipak čudesno instruktivno napisanih činjenica, podataka, informacija, koje pritom ostaju ”samo” putopis ili tek ”obična” publicistika. Doduše, pritom vrhunska, a nerijetko nemilosrdna u diskreditaciji tzv. službene povijesti, istine i stereotipa, koliko god i sama nerijetko sugerirala ili izravno proizvodila vlastite stereotipe…
Ako nam povijest ikad i u bilo čemu može poslužiti kao učiteljica, ali ne učiteljica u bukvalnom smislu koja štreberima utjeruje znanja u glavu, nego kao otvoreno misaono-produktivno polje, onda nam ova nadasve šarmantna knjiga nudi čudesnu količinu toga.
Što za moguće usporedbe, što za cjelovitija razumijevanja, što za mikro i makro analize i našega, ali i širega – europskog jučer, ali i europskog danas i ovdje. Naravno, zajedno s onim ranije spomenutim obilježavanjem Dana Europe u Europi, u Rusiji i BiH, koje nas tako lijepo diferencira…
Ambicioznijima među čitačima, pak, i za svako buduće mišljenje Europe, ma što pritom značili pojmovi ”mišljenje” ili ”Europa” koje ovdje koristim, ukazujem na tri ovdje spomenute knjige. Jer, što se mene tiče, nimalo slučajno ne spominjem baš ove tri knjige koje Europu odčitavaju sociološko-antropološki, književno-esejistički i putopisno-povijesno, nikad i nigdje preambiciozno, ali svakako i svaki put autorski zrelo i odgovorno.
Takvo mi se komplementarno razumijevanje Europe zapravo čini najboljim putem k razumijevanju sebe u dijakroniji, svoga realnog vremena, prostora, užeg i šireg okruženja, stečenog i zadanog, jednom riječi – ukupnog konteksta…
Da, jer čak da nam niti jedna od ovih knjiga nema što novo reći, a itekako sve tri imaju(!), one ostaju testno mjesto našem mišljenju, našim identitarnim uporištima, našoj samosvijesti i ne najposlije – stereotipima kao skraćenom mišljenju… Jednako onom povijesnom, jer ovo je povijest 20. stoljeća, kao i onom recentnom.
O povijesnom neću, premda je daleko zanimljivije od recentnog, no želim ukazati na nekoliko sitnih mjesta iz aktualne slike Europe, a autor ju je baš uzduž i poprijeko proputovao, pa time kušati uspostaviti barem neka od brojnih asocijativnih polja za radoznalije čitatelje.
Od slike iz St. Peterburga ”rupe na cesti jednako su duboke, smeće dugo stoji” do mišljenja da se ”Balkan očito ne može urediti” samo je jedan korak, a nas se oboje tiče, jer smo oboje mi i jer smo i mi izvan ”divovskog trokuta reda i čistoće” i jer tako o nama misle, ma koliko se mi sa svojim malim boginjama upinjali misliti o sebi lijepo i ponosno.
Možemo stvar postaviti i malo drukčije, pa se zajedno s autorom zapitati ”ako su ceste katedrale dvadesetog stoljeća”, gdje je to onda BiH? Ili se kušati odčitati u ovoj ili nekoj sličnoj rečenici (a vi pogađajte o kojoj je izvorno zemlji riječ): ”održavaju se samo oni koji imaju moć, sumnjivo društvo i dovoljno drskosti” ili ”Nema Boga! Nema države! Ostali su samo siromasi, lopovi i banditi”! Ili, pak, u ovoj koja portretira jednog, inače povijesno markantnog, kameleonskog političara koga opisuju kao ”sivu mrlju koja katkad postane vidljiva, ali ne ostavlja nikakva traga”!?
Tužna Europa, otužni mi na njezinim rubovima na Dan Europe… Ali barem, tješimo se, imamo dobre knjige o toj Europi za kritičko ”mišljenje Europe” i spasonosni uzdah: Ih, koliki sanjaju i o ovakvoj Europi, kakvu mi fragmentarno odčitavamo s njezina naličja tražeći joj mane.