Frano Prcela, izazov za lijenost duha

Najvažnije, umirujuće i okrepljujuće riječi o hrvatskome nogometu izgovara dominikanac. U podcastu Hrvatskog radija, naziva Duhovna misao, u vremenu kraćem od prosječne sudačke nadoknade, govori o nečemu što me muči već punih četvrt stoljeća, još od onih hrvatskih nogometnih orgazmiranja 1998, nad čime se uzrujavam i gnjevim, a da si, zapravo, ne znam protumačiti što me to toliko uznemirava. Premda nije propovijedao, fr. Frano, ili frater Frano, brat Frano, ispunjava za mene jednu od sporednih, premda veoma važnih svrha, zajedničkih pravim propovijedima i nadahnutim novinskim komentarima: artikulira ono što je prethodno postojalo samo kao tegoba, muka, iritacija, i tako stvara priču, stvara građu za mišljenje…

Istinski propovjednik, kao ni veliki novinski komentator – kakvih, ruku na srce, ni propovjednika, ni komentatora – danas skoro da i nema, ne odgovara na zapitanosti svijeta, nego pomaže svijetu da postavlja jasna pitanja.

Što je nama nogomet, pita se on. I što mi, zapravo, volimo? Jesu li to naši Vatreni, ili je to uspjeh naše reprezentacije? Voljeti se, naravno, može samo nešto što je živo. Opsesioniranost neživim stvarima, makar bila i pozitivna, a pogotovu opsesioniranost stanjem stvari, kakvo je, recimo, pobjeda u nekoj nogometnoj utakmici, ne mogu se nazvati ljubavlju. Naprosto, nije to ta riječ, niti je to takvo stanje. Voljeti se može i najneznatnije biće, smrdljivog martina, komarca ili grinju, ali se ne mogu voljeti uspjesi ni pobjede.

Ali brat Frano, ipak, za potrebu slobodnog govorenja, za potrebu pričanja o nečemu što se u velikoj mjeri opire priči, prihvaća da se, eto, vole uspjesi i pobjede Vatrenih. Ali ako se vole uspjesi i pobjede, onda bi se, kaže on, trebali voljeti i neuspjesi te porazi. Ako se već vole Vatreni, trebale bi se voljeti i njihove manjkavosti. “Ako volimo samo uspjeh naše nogometne reprezentacije, onda mi ne volimo nogomet, te sukladno tome ne volimo Vatrene”, govori Frano.

I zaključuje priču, ili je u nama tek započinje, jednom nadasve lijepo oblikovanom figurom: “Neuspjeh nije samo nešto negativno. Naprotiv! Jer i s kamenjem koje nam stoji na putu naše ljubavi možemo sagraditi nešto lijepoga!”

Nogomet je, kao i svaka druga igra, metafora. Igranje, u što spada i promatranje igre, sudjelovanje je u metafori, njezino življenje i transformiranje. U jednoj nogometnoj utakmici može biti ispričan čovjekov život. Ali nijedna takva priča nije vrijedna života. I metafora nikad neće biti važnija od onoga što opisuje. Pritom, nogomet se, više nego ijedan drugi sport, povezuje s kolektivnim društvenim ritualima i simbolima: s narodom, zastavom, grbom i himnom. Kroz metaforu nogometne igre simboli najednom postaju stvarniji od stvarnosti. A kad simboli postanu stvarniji od stvarnosti, čovječnost je u opasnosti. Na nogometnim tribinama se, uz manje strašne posljedice, zbiva isto što i u ratu. Ali u tome ne sudjeluju oni koji vole nogomet, svoj klub i reprezentaciju, nego oni koji bi da nogomet učine zbiljom, a metaforu pretvore u ono što metafora opisuje.

Već dvadeset i pet godina pokušavam, barem za sebe, to događanje artikulirati. Pokušavam, pa odustajem. I sad mi je Frano pomogao, makar saznanjem da nisam sam. A onda i tom vještinom stvaranja građe za mišljenje i vjerovanje.

Dominikanci izvorno su prosjački red, nastao u sam osvit suvremene europske civilizacije, one koja izranja u zrela doba Srednjega vijeka. U Crkvi i društvu vladaju korupcija, bogaćenje i predavanje zemaljskim užicima, vladaju razvrat i lopovluk svake vrste, što će ih pomno opisati genijalni suvremenik prvih sljednika Svetog Dominka iz Caleruege, Dante Alighieri, pa je prva misija dominikanaca da ljude svoga doba učine čovječnima. Ne žive nužno u samostanima, nego naokolo idu, žive od vlastitog rada i propovijedaju. A kad nemaju dovoljno za život, idu od vrata do vrata i prose. Brinu se o sirotinji i gladnima, nastojeći živjeti njihovim životom.

Rano su došli u naše krajeve, na što nas podsjećaju toponimi kakav je, recimo, samostan dominikanaca u Dubrovniku, osnovan u sam osvit reda, godine 1225., ili kakve su skaline podno Dominikanaca, za ovog promatrača, koji odavno više u Dubrovnik ne odlazi, najljepše mjesto u tom gradu…

Pojavivši se u doba kada je opreka između blagostanja i gladi bila najveća, i kada je doista glad jednih bila izazvana prekomjernim blagostanjem drugih, dominikanci su trajno zadržali nešto od početnih motiva svoga djelovanja: učenost, strogost u vjeri ali i u mišljenju, i radikalna upućenost na svjetovna zbivanja, recimo na zavijanja praznih želudaca, pokušaj da se živi među ljudima, poput kakvoga živog i putujućeg samostana.

Frano Prcela (1966.) rodom je iz Sinja, svojedobno bio je provincijal Hrvatske dominikanske provincije, tada najmlađi provincijal na svijetu, te je obavljao niz prilično istaknutih administrativnih funkcija u Crkvi. U neka doba se, međutim, preselio u Njemačku, bavi se znanstvenim radom, piše doktorat o Jurju Križaniću, i svake se godine pojavljuje u Zagrebu na Čistu srijedu, da organizira događaj jedinstven u hrvatskoj kulturi: Pepelnicu umjetnika.

Na taj dan kršćanske pokore, kontemplacije, nemrsa i posta, brat Frano sakuplja ljude s jedne, druge, treće i četvrte strane (a i pete, ako takve ima), na dijalog između teologije i umjetnosti. Temu unaprijed odredi, pa je postavi tako da njome jednako bivaju svi obuhvaćeni. Ne samo da nema nadređenih i podređenih, nego je priredba svakome na korist. Ta korist ne da se materijalno ili novcem izraziti, ali ono što Frano Prcela učini tog jednog dana u godini usporedivo je i sravnjivo s onim što su činila njegova pradavna braća u trinaestom stoljeću, kada su nastojali pomoći gladnima i promijeniti nešto u svijetu koji je izgladnjivao ljude. Pritom, takva pomoć ne može biti jednosmjerna. Onaj koji pomaže, biva pomognut. I to ne u prenesenom smislu, nego sasvim konkretno.

Pepelnica umjetnika zanimljiva je u Hrvatskoj po dva presedana. Prvi, to je, vjerojatno, jedino stvarno dijaloško susretanje ne samo teologa i umjetnika, nego i vjerujućih i nevjerujućih, ili – preciznije i tačnije – crkvenih i necrkvenih. Jedini dijalog koji se ne provodi među istomišljenicima i istoobrednicima, nego među onima koji se razlikuju. Samo iz razlike i samo u razlici nastupa mišljenje, samo iz razlike i u razlici moguće je sporazumijevanje.

Crkva u Hrvatskoj je nakon pada komunizma na žalost iskazala potpuni prijezir prema dijalogu, ukoliko u njemu ne sudjeluju bogobojazni. Brat Frano nastupa kao onaj jedan njegov davni predšasnik, koji će gladan stati ispred gladnih.

Drugi presedan skoro da je još i važniji: Pepelnica umjetnika jedinstvena je privatna inicijativa u hrvatskoj kulturi, u kojoj osim privatnih galerija (koje se mogu pobrojati na prste dvije ruke, skupa s Laubom) i ponekog ad hoc ili fanovskog projekta Emila Tedeschija, ne postoji ništa što bi bilo okrenuto zajednici a stvoreno voljom, brigom i energijom nekoga iza koga ne stoje ni Ministarstvo kulture, ni gradski ured za kulturu, a, pravo govoreći, ni Crkva.

To što iza brata Frane ne stoji nitko, vjerojatno i jest razlog zašto je brat Frano imao hrabrosti i načina da oko zajedničkoga stola okuplja različite ljude. Pa tako i mene, koji se čak i od samog sebe umijem tako uzrazlikovati da ni jednima ni drugima ne budem potaman.

Oba Franina presedana izraz su duhovne i civilizacijske zrelosti, ali i zrcalo opće nezrelosti. Kako shvatiti zajednicu i kulturu kojima suprotnost predstavlja Pepelnica umjetnika i privatna inicijativa jednoga bijelog fratra?

Izraz zrelosti je, uostalom, i svijest o tome da nešto nije u redu s nama ako nas nogomet zanima samo dok pobjeđujemo. Jer lako bismo kad bi tako bilo samo u nogometu, ali što ćemo ako je tako i u svemu drugom? 

(Nije dopušteno prenositi ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Frano Prcela, izazov za lijenost duha u prahu i pepelu hrvatskoga nogometnog poraza).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda
    •  Nikada više neću u RH kupiti ni jedan Samsungov proizvod
    •  Kakav bi mogao biti hrvatski problem sa Sinišom Pavićem?
    •  Kako se probudi stara mržnja prema Albancima

> Svi tekstovi ovog autora