Gospodo iz HBK: i mi smo Crkva!

Papa Franjo je 9. listopada 2021. godine otvorio prvu fazu Svjetske biskupske sinode na temu ”Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje”.

Papa namjerava usmjeriti Crkvu na zajedništvo, na sudjelovanje u obavljanju njezinog poslanja, drugim riječima na sinodalnu Crkvu.

Što bi to trebalo značiti, protumačio je u intervjuu novinaru Darku Grdenu za Glas Koncila od 21. listopada 2021. godine, rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta, prof. dr. Željko Tanjić koji se već prije pet godina bavio pitanjem značenja sinodalnosti. Sinoda koja treba polučiti sinodalnost je, po mišljenju rektora Tanjića, ”temeljna oznaka Crkve”.

Intervju u Glas Koncila je – do sada – prvi i jedini nagovještaj crkvenog događaja koji treba zahvaćati sve mjesne Crkve, vjernike, laike – barem one koji znaju sentire cum Ecclesia, misliti sa Crkvom i razmišljati o njoj. Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj još se to nije dogodilo.

Nakon Svjetske biskupske sinode Crkva ”neće biti nova, nego promijenjena”, ustvrdio je rektor Tanjić. To što je Crkva u svojoj suštini, proizlazi iz dogmatske konstitucije o Crkvi Drugog vatikanskog koncila. Rektor Tanjić spominje 3. poglavlje, no meni se čini da su ključni 1. i 2. poglavlje, iz kojih jasnije proizlazi da je ”sinodalna Crkva” jedna Crkva sastavljena iz mnogih, jedna u mnoštvu i u različitostima, ”mjesne Crkve ‘zajedno hodeći’ čine jednu Crkvu i obrnuto”.

Sinodalno, kroz sinode i koncile, biskupi su teološki, duhovno i povijesno oblikovali Crkvu. Ključna karakteristika je, prema tome, zajedništvo. Crkva sastavljena od mnogih mjesnih Crkava, sastavljena je od zajednica onih koji su po krštenju i sakramentima jednaki u svom temeljnom pozivu i dostojanstvu. Ostvarivanje tog zajedništva bila bi glavna zadaća sinode.

Novinar Grden napominje da sazivanje sinode ima veze s nezavidnim položajem u kojem se Crkva trenutno nalazi, zbog brojnih afera i skandala. U vezi s tim rektor Tanjić dopušta da bi mogla postojati neka povezanost, premda mu se ne čini presudnom.

Novinar Grden napominje da sazivanje sinode ima veze s nezavidnim položajem u kojem se Crkva trenutno nalazi, zbog brojnih afera i skandala. U vezi s tim rektor Tanjić dopušta da bi mogla postojati neka povezanost, premda mu se ne čini presudnom

Vjerujem da je kontekst, u kojem se Sinoda treba održati, svjetski kao i uloga Crkve u suvremenom svijetu. Papa Franjo je sinodi zadao zadatak da traži novi stil djelovanja i života Crkve u suvremenim uvjetima, stil i modus operandi koji omogućava Crkvi da bude ne samo uz vjernike i vjernice, uz ”dobre”, praktične katolike, nego da se zbliži i s osobama koje su katolici po krsnome listu, ili koje su se udaljile od Crkve i s onima koje Crkvu nisu imale priliku upoznati.

Upadljivo često je u dosadašnjim očitovanjima biskupa iz raznih biskupija s raznih kontinenata govor o zajedništvu i o sudjelovanju. Iz konteksta se može razabrati da je biskupima stalo do zajedništva u veoma širokom smislu, s inovjernicima, s nevjernicima, s pripadnicima različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti.

Sudjelovanje, pak, osobito mi je intrigantan pojam – jer se iz svakog konteksta može iščitati da sudjelovanje računa s laicima (s njima sasvim sigurno, s laikinjama možda također, samo se one moraju smatrati uključenima u androcentrični crkveni žargon).

Zajedništvo, sudjelovanje – nedostaju mi u tumačenju sinodalnosti, a smatram da su uprava ta dva pojma stožerni ciljevi, kojima Sinoda, prema Papinoj nakani, treba težiti. Treba uspostaviti zajedništvo sviju, koje se tijekom povijesnog razvitka, stvaranja, strukturiranja, institucionaliziranja i klerikalizacije Crkve izgubilo. Stoga se valja okrenuti sudjelovanju svih pripadnika Naroda Božjega.

Drugi vatikanski sabor se ”vrtio” oko novog (starog) modela laikata u Crkvi: liturgijska reforma, koncilska konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu, o laičkom apostolatu… Evo, sada se papa Franjo opet okrenuo tom iskonskom modelu Crkve.

”Crkva neće biti nova, bit će promijenjena”, ustvrdio je, ponovimo, rektor Tanjić. U pravu je, premda je intervju krenuo u smjeru koji je za značaj sinodalnog procesa, za ”hod prema sinodu”, ”za obavljanje zadataka u hodu prema sinodu”, od marginalnog značenja.

Da se Crkva, suočavajući se s novim izazovima, neće prilagođavati kriterijima svijeta, nego ostati ”znakom protivljenja”, koji će mnogima biti na sablasti i odbijanju, može se pretpostaviti. Papa upravo usmjerava misli na pitanje, kako raditi da bi Crkva ovo svoje poslanje ostvarila i u suvremenim uvjetima.

Periferna je i bojazan koju je autor interviewa pošto-poto htio ubaciti u tekst. Zar sudjelovanje ne znači unijeti u Crkvu kriterije sekularne demokracije, kad Crkva to nije? Unutar Crkve u Hrvatskoj (drugdje nisam uočila toliko bojazni od ”demokratiziranja Crkve”) netko se ozbiljno boji da će sudjelovanje povlačiti za sobom ”većinski princip glasanja”, balansiranje interesa raznih skupina, moć i utjecaj klubova i stranaka i slično.

Doduše, predsjednik Njemačke biskupske konferencije, nadbiskup Georg Bätzing, upravo sinodi upućuje apel ”više demokratičnosti u Crkvi!”. On traži više slobodnog, autentičnog razgovora, žustrije diskusije, manje kalkuliranja i oportunizma s jedne strane, a s druge strane više slušanja i odobravanja, manje pesimističnog odbijanja prijedloga već u korijenima. U tom smislu ga je razumio i podržavao sam papa Franjo.

Mislim da je intervju u povodu početka tako važnog procesa, kao što je to ”sinodalni proces” zaslužio kvalitetnije izlaganje ključnih ciljeva, umjesto marginalnih, čak banalnih tema poput one o Crkvi i demokraciji i pitanju razlike između sinode i sinodalnosti.

Kako će Crkva u svim promjenama sačuvati svoj iskonski profil? O tome bi bilo nužno nešto reći u tom razgovoru. Ne znamo u kojoj se mjeri HBK bavi perspektivama za budućnost, umjesto (pre)vrednovanjem povijesti.

Papa Franjo je sinodi zadao zadatak da traži novi stil djelovanja i života Crkve u suvremenim uvjetima, stil i modus operandi koji omogućava Crkvi da bude ne samo uz vjernike i vjernice, uz ”dobre”, praktične katolike, nego da se zbliži i s osobama koje su katolici po krsnome listu, ili koje su se udaljile od Crkve i s onima koje Crkvu nisu imale priliku upoznati

Za prvu fazu sinodalnog procesa glavno je tajništvo počelo slati anketne listove biskupskim konferencijama, koje ih trebaju proslijediti biskupima, sa zadatkom da ih podijele župama. Taj proces mi nalikuje onome za Biskupsku sinodu 2014. godine o braku i obitelji. Ustanovila sam da nisu ni približno svi dekanati, a kamoli župe, primili materijal za obradu.

Prema mišljenju provjereno dobro informiranih svjedoka o procesima, biskupi ili pojedini dekanati, župnici ako su se uspjeli domoći kopija, ispunjavali bi anketne listove prema svom najboljem (?) znanju, i u nekoliko evidentno promašenih odgovora.

Glavno tajništvo je (navodno) odgovorne hrvatske biskupe poslalo ”na popravni”. Neka su se, pak, župna vijeća trudila doći do anketnih listova, pribavila bi ih ”ispod ruke”, ispunila ih i poslali nadležnom biskupu uz podsjetnik ”I mi smo Crkva”.

Kako će to biti sada, rado bih razabrala iz ovoga interviewa neke naznake, tko će dobiti i na koji će se način obrađivati.

I u anketi za sinodu 2022./2023.godine, sve biskupske konferencije, svi biskupi i njihova tajništva morat će se suočavati s detaljnim nizom pitanja o ophođenju nositelja autoriteta s laičkim suradnicima i suradnicama, o iskrenom i otvorenom ili zakukuljenom, kalkulantskom stilu komuniciranja unutar crkvenih struktura i sa sekularnim svijetom, o klimi uključenosti ili isključenosti unutar Crkve.

Posebice će se pitati za odnos nositelja crkvenog autoriteta prema određenim marginalnim skupinama kojima se lijepe etikete, predrasude i stereotipi.

Najbitnije pitanje: nadahnjuju li molitve i ”koreografija” slavljenja liturgije zajedništvo i uspijevaju li odnosno trude li se svi ”nadležni” uključiti baš sve prisutne u aktivno sudjelovanje u liturgiji i u spasiteljskoj misiji Crkve?

O tome se radi – sinoda nije svrha samoj sebi, nije debatni klub, nego zadatak s kojim se Crkva mora stalno suočavati, a ne zaboraviti da je Semper reformanda.

Možda će se i hrvatski teolozi sjetiti da su nastojanja oko sudjelovanja laika i laikinja u crkvenom životu već daleko uznapredovala. No to je bilo prije tridesetak godina. Sada bi trebalo nanovo krenuti. Tko će se odvažiti na novi prvi korak?

 

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija
    •  Papa Franjo razočarao? ''Urotnici'' i skrupulozni vjernici
    •  Poznate varke i greške demografskih snova DP-a
    •  Različita vrijednost – jednako dostojanstvo
    •  Užasnuta sam Milanovićevim kršenjem Ustava
    •  Empatija kao civilizacijski iskorak za humaniste i kršćane
    •  Postaje li oružje namijenjeno Ukrajini put prema miru
    •  Govore o nama, ali ne i s nama, pak Hrvatska klizi u praktični ateizam
    •  Poučci za današnje doba iz dviju knjiga o Papi koji je šutio

> Svi tekstovi ovog autora