autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Hrvati se raduju. Važno je da ne zaborave na iskustvo supatništva

AUTOR: Drago Pilsel / 09.07.2018.

DRAGO PILSELPostoje godišnjice koje valja obilježavati s osobitom pažnjom ukoliko govore o urgentnim pitanjima našeg društva i civilizacije. Ove nedjelje prije pet godina, 8. srpnja 2013., papa Franjo je posjetio talijanski otok Lampedusu, mjesto koje simbolizira patnje i smrt mnogih migranata u Sredozemnom moru, ali i mjesto njihova prihvata.

Na tom svom prvom putovanju izvan Rima papa Bergoglio je osudio ”globalizaciju ravnodušnosti”, zbog koje smo postali neosjetljivi za bolni vapaj naših bližnji, kako Papa ističe u apostolskoj pobudnici Evangelii gaudiuum, podsjećaju Vatican News i IKA. S mjesta u koje masovno dolaze migranti, izlažući se pogibeljnom putovanju trošnim i prekrcanim brodovima i gumenim čamcima, Papa je pozvao na solidarnost, vrijednost koja je danas u Italiji i Europi u krizi.

Potaknuo je na prihvat migranata ukazavši na primjer koji u tome pružaju žitelji Lampeduse, zahvaljujući kojima je otok postao mjestom na kojem migranti nalaze luku spasa i humanosti.

Slično je bilo i nakon pohoda otoku Lezbosu u Grčkoj, gdje je susreo izbjeglice u društvu carigradskog patrijarha Bartolomeja. “Vidio sam puno boli”, rekao je papa Franjo vrativši se u Vatikan iz Grčke. Napomenuo je da je u logoru vidio mnogo djece, od koje su neka svjedočila smrt vlastitih roditelja ili prijatelja.

”Kao vođe svojih Crkvi ujedinjeni smo u želji za mirom i spremnosti promicati okončanje sukoba putem dijaloga i pomirenja”, stoji nadalje u tekstu zajedničkog priopćenja, ”uz poziv da politički vođe učine sve moguće kako bi svim zajednicama zajamčili da mogu ostati u domovini i uživati temeljno pravo na život u miru i sigurnosti”

“Vidio sam toliko boli! I želim ispričati jedan poseban slučaj, jednog mladića, nema još 40 godina. Susreo sam ga jučer s njegovo dvoje djece. On je musliman i ispričao mi je da je bio oženio kršćansku djevojku. Voljeli su se i međusobno poštovali. Ali su je nažalost zaklali teroristi, jer nije htjela zanijekati Krista i napustiti svoju vjeru. Ona je mučenica”, rekao je Papa.

Franjo je na povratku u Rim novinarima u zrakoplovu iz Grčke govorio s puno emocija. Osobito ga je dirnuo crtež jedne curice koja je naslikala utopljenike – djecu na krvavom moru i Sunce koje plače. Pripovijedao je i o ženi koja je u Siriji imala profesiju, a sada prosi pred glavarom religije koja nije njena da bi mogla platiti tretman za rak kostiju svoje kćeri.

Papa Franjo je poduzeo inicijativu, i to je jasno rekao, kako bi svratio pažnju svijeta na jednu od najvećih humanitarnih katastrofa od završetka Drugoga svjetskoga rata. S pravoslavnim patrijarhom Bartolomejom i Jeronimom, pravoslavnim nadbiskupom Atene i cijele Grčke, posjetio je, doduše, smo jedan izbjeglički logor, ali je poslao snažnu poruku uzevši natrag k sebi u Vatikan tri obitelji, ukupno 12 izbjeglica.

”Migranti i izbjeglice dolaze iz Iraka, Afganistana, Sirije, Afrike i još toliko zemalja. Pozdravili smo se s njih oko 300”, rekao je Papa. Među njima ima puno djece, neka djeca su svjedočila smrti roditelja, prijatelja koji su se utopili. ”Vidio sam toliko boli”, rekao je potresno Jorge Bergoglio, unuk talijanskih migranata.

”Ne može se ignorirati kolosalna humanitarna kriza koju je stvorilo širenje nasilja i oružanih sukoba, progon i prisilno raseljavanje vjerskih i etničkih manjina te izgon obitelji iz njihovih domova, kršeći njihovo ljudsko dostojanstvo, temeljna prava i slobode, ističe se u izjavi. Tragediji prisilnog raseljavanja milijuna ljudi u temeljima je kriza humanosti, a kao odgovor je potrebna solidarnost, suosjećanje, velikodušnost i hitno praktično djelovanje. S Lezbosa pozivamo međunarodnu zajednicu da hrabro odgovori na ovu golemu humanitarnu krizu i njezine temeljne uzroke, putem diplomatskih, političkih i karitativnih inicijativa te zajedničkim nastojanjima, kako na Bliskome istoku, tako i u Europi”, apelirali su papa, patrijarh, i mitropolit.

”Kao vođe svojih Crkvi ujedinjeni smo u želji za mirom i spremnosti promicati okončanje sukoba putem dijaloga i pomirenja”, stoji nadalje u tekstu zajedničkog priopćenja, ”uz poziv da politički vođe učine sve moguće kako bi svim zajednicama zajamčili da mogu ostati u domovini i uživati temeljno pravo na život u miru i sigurnosti”.

Naglasili su kako je hitno potrebno postići “široki međunarodni konsenzus” i “programe pomoći” kako bi se zaštitile ranjive osobe, ukidajući nesigurne rute kroz Egejsko i Sredozemno more te razvijajući sigurne postupke raseljavanja.

Postoje godišnjice koje valja obilježavati s osobitom pažnjom ukoliko govore o  urgentnim pitanjima našeg društva i civilizacije. Ove nedjelje prije pet godina, 8. srpnja 2013., papa Franjo je posjetio talijanski otok Lampedusu, mjesto koje simbolizira patnje i smrt mnogih migranata u Sredozemnom moru, ali i mjesto njihova prihvata

Na Lezbosu je kao i na Lampedusi Papa pozvao svijet da ”dostojanstveno” odgovori na egzodus pokrenut 2015. i podsjetio da smo ”svi migranti”.

Ponovimo: kao što je učinio 2013., čim je izabran, na otoku Lampedusa nakon groznih nesreća, Papa je ponovo upozorio na ”globalizaciju ravnodušnosti”.

Misli mi se vraćaju na taj dan 8. srpnja 2013. (prvo putovanje novoga pape) u Lampedusi, jer kako je balkanska ruta zatvorena, a iz Grčke se ljude vraća prisilno u Tursku, opet će, slutim, krenuti lavina preko Mediterana, iz Libije. I opet će biti mrtvih kao što su i oni zbog kojih je papa Franjo 8. srpnja 2013. zaplakao u Lampedusi.

Nisu to bili useljenici, već izbjeglice i prognanici. Nisu bježali samo od bijede i siromaštva. Napustili su svoja ognjišta jer su se bojali smrti uzrokovane glađu ili ratom. Nisu dolazili iz Magreba, razočarani neuspjehom tzv. arapskoga proljeća, ljutiti zbog ogromne cifre nezaposlenosti mladih ili ogorčeni na islamistički rigorozni sustav koji se nameće u regiji.

Dolazili su, na primjer, izravno iz Eritreje i Somalije, dvije promašene države, zemlje u kojima se više ne može živjeti. Kako to već biva sa sirotinjom, pohrlili su, pitaj Boga kako, na nestabilan brod koji je bio prekrcan i koji je potonuo na obali otoka Lampedusa, gdje je papa Bergoglio precizno definirao problem: ”globalizacija indiferentnoga svijeta”, zbog čega je, nakon stradavanja tih 500 nesretnika, ponovio da je to sramota, jedna velika europska sramota.

Umrijeti u Lampedusi ili na putu iz Turske u Grčku proteklih zima i ovo proljeće postalo je toliko uobičajeno da se više i ne osvrćemo kada se iz mora izvlači 10, 100, 200 ili 300 leševa. Te nesreće su svagdašnji kruh svijeta bez morala koji tone jer je na djelu neodgovorna supsidijarnost, a sastoji u ovome: neka se svatko snalazi kako zna i umije, neka se svatko snađe sa svojom dramom i sa svojim problemima iako je izvor tih problema naša zajednička odgovornost.

Tako se nosimo s globalizacijom, indiferentni prema sudbini cijelih nacija ostavljenih u božjim rukama. Jer Europa se ne zanima za Eritreju i za Somaliju, za Sudan ili pak Siriju ili Irak osim kada neki brod zaglavi u rukama gusara, kada su ugroženi ekonomski interesi Unije, džepovi ionako bogatih grabežljivaca ili kada na nekoliko sati Papa digne frku u Lezbosu ili Lampedusi.

U političkoj znanosti supsidijarnost je pojam koji označava donošenje i provođenje odluka na najnižoj mogućoj funkcionalnoj razini institucionalne hijerarhije. Ovlasti se dodjeljuju tijelima nižih razina vlasti, a samo ako ih ona ne mogu izvršavati, ovlasti se prenose na višu razinu.

Kako to već biva sa sirotinjom, pohrlili su, pitaj Boga kako, na nestabilan brod koji je bio prekrcan i koji je potonuo na obali otoka Lampedusa, gdje je papa Bergoglio precizno definirao problem: ”globalizacija indiferentnoga svijeta”, zbog čega je, nakon stradavanja tih 500 nesretnika, ponovio da je to sramota, jedna velika europska sramota

To načelo potječe iz katoličkog socijalnog nauka kako bi se opravdala alokacija ovlasti između različitih razina vlasti.

Princip supsidijarnosti traži da se on primijeni tamo gdje je ljudima, građanima najpotrebniji. Ali to se ne poštuje, pa se tako više instance vlasti u EU okreću od drame useljenika iz Afrike i Bliskog istoka.

Mediteran se pretvorio, upozorio je Papa, u ogromno groblje s tisućama anonimnih humaka za koja se Bruxellesu živo fućka. ”Koliko veliko treba biti groblje na mom otoku da nam pomognete?!”, zavapila je tada gradonačelnica Lampeduse koja je zamolila kolege u Rimu i u središnjim tijelima EU da joj ”pomognu brojiti mrtve”.

”Kolege” sada totalno okreću glavu i ne žele više prihvatiti izbjeglice. Brodove s tugom u sebi primaju humanitarno raspoložene vlasti Španjolske. Što bi se, recimo, dogodilo da jedan takav brod usred sezone dođe u Dubrovnik ili u Split? Kako bi postupio ministar unutrašnjih poslova Davor Božinović, a kako njegov šef Andrej Plenković?

Zbog kulture blagostanja, koja nas navodi da mislimo na sebe same, postali smo neosjetljivi na vapaj drugih. Ona nas tjera da živimo u balonima od sapunice (evo sada jedan veliki balon od nogometne sapunice, napuhan, budimo iskreni, ne baš dojmljivom igrom Hrvata ako je usporedimo s igrom Belgije ili još bolje – Francuske), dakle ti su baloni katkad nekima lijepi, ali nisu ništa, iluzija su ništavnoga i prolaznoga, iluzija koja navodi na ravnodušnost prema drugima, štoviše, navodi na spomenutu globalizaciju ravnodušnosti.

“Navikli smo se na patnju drugoga, ne tiče nas se, ne zanima nas, to nije naša stvar”, upozorio je Franjo, jer nas “globalizacija ravnodušnosti sve čini bezimenima, odgovornima bez imena i bez lica”.

“Mi smo društvo koje je zaboravilo iskustvo plakanja, supatništva”, upozorio je Papa. Jest, trebali bismo imati milosti da oplačemo svoju ravnodušnost, okrutnost koja postoji u svijetu, u nama i u onima koji u anonimnosti donose društveno-ekonomske odluke koje otvaraju put dramama poput ove.

Uvijek je govorio da gradnja zidova nije rješenje, da treba stvarati mostove, ali mostovi se grade inteligentno, uz dijalog i integriranje.

”Shvaćamo određenu bojazan, ali zatvoriti granice ništa ne rješava zato što to zatvaranje na duge staze nanosi štetu vlastitome stanovništvu. Europa treba hitno započeti politiku prihvata, integracije, poticanja posla, rasta, gospodarske reforme, a sve te stvari su mostovi koji će nas voditi tome da ne gradimo zidove”, kazao je papa Bergoglio, dodajući kako je iskustvo posjeta izbjegličkom logoru bilo “za plakati”.

Ponovo se naši volonteri pokreću, Sada je pažnja usmjerena prema Velikoj Kladuši. Hrvatska, kaže ovdašnja vlast, ne želi te ljude. Dok oni umiru u nepoznatom broju, kako je neki dan točno pojasnio kolega Boris Pavelić u Novome listu, Predsjednica skače na ruskim tribinama i u svlačionici. Nedostaje joj štanga

Ponovo se naši volonteri pokreću. Sada je pažnja usmjerena prema Velikoj Kladuši. Hrvatska, kaže ovdašnja vlast, ne želi te ljude. Dok oni umiru u nepoznatom broju, kako je neki dan točno pojasnio kolega Boris Pavelić u Novome listu, Predsjednica skače na ruskim tribinama i u svlačionici. Nedostaje joj štanga.

Hrvati se raduju zbog nogometnih uspjeha u Rusiji. I neka se raduju. Važno je da ne zaborave na iskustvo supatništva. Važno je da znamo da smo, kada je trebalo, bili ljudi i da su neki drugi bili ljudi prema nama; kad nam je bilo jako potrebno, netko nam je pružio ruku, pa mi sada našu ne smijemo skrivati od potrebitih.

Elem, može li Europa primiti sve bijede svijeta? Ne, ne može. Ali Europa je domovina ljudskih prava i tko god stavi nogu na naš kontinent, taj bi trebao to moći iskusiti. Uostalom, što znači 50.000 očajnika, ma da ih je milijun, u kompleksu od 500,000.000 duša?! Oni koji dižu žilet žicu ili idu na migrante s puškama negacija su Europe. Prije su nagovjesnici Jasenovca i Auschwitza. Tako je, gospodine ministre Božinoviću, tako je, gospođo Grabar-Kitarović…, tako i nikako drugačije.

Još tekstova ovog autora:

     30 je godina od, možda, najboljeg intervjua u mojoj karijeri
     Mons. Ivo Martinović, dostojan sljedbenik Srećka Badurine
     Jürgen Moltmann: Nema progresa bez ekološke pravednosti
     Papa nije rekao ''pederčine'', već ''pederi'',  pa što?
     35 godina života u Hrvatskoj, 30 godina mrzilačkih napada
     "Bleiburg" je sinonim ustaškog kolapsa i partizanske osvete
     UN neće proglasiti Srbe za počinioce genocida u Srebrenici
     Revizija ugovora s Vatikanom ostaje NE temom: HBK se slaže
     Pismo ljutim (neo)ustašama koji ne poznaju Evanđelje
     Jasenovac, NDH i pitanje hrvatske krivnje

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1